Uzimajući zdravo za gotovo zvaničnu verziju i ‘ne mijenjajući ništa’ u saopštenju o posjeti Vašingtonu iz kabineta bošnjačkog člana državnog Predsjedništva mediji koji su to objavili pristali su na saučesništvo u obmanjivanju javnosti.
U mom životnom vijeku u novinarstvu, od dopisnika više listova u gimnazijskim danima u Sanskom Mostu ranih šezdesetih, preko dopisnikovanja u Njujorku ranih osamdesetih do visokih zvanja u profesiji – u ulozi glavnog urednika “Oslobođenja”, 1988-1994, i vodećeg urednika lanca nedjeljnih listova u Sjedinjenim Državama, 1997. do sada – iskustveno se uspostavljala i učvršćivala spoznaja kako novinar ima dvije međusobno potcrtavajuće vrhovne odgovornosti: prema profesiji i prema javnosti. Obje odgovornosti u tom su ličnom iskustvu testirane na najdrastičnijim iskušenjima tokom opsade Sarajeva: u profesiji se istrajavalo i po cijenu najveće žrtve, počev od najuzvišenijeg primjera svjedočenja do posljednjeg daha u slučaju dopisnika “Oslobođenja” iz Zvornika Kjašifa Smajlovića kojeg su paravojne jedinice iz Srbije pod komandom Željka Ražnatovića-Arkana našle dok je pisao nezavršeni izvještaj o padu svog grada 8. aprila 1992: mučili su ga i likvidirali, a javnosti se služilo istrajavanjem na svakodnevnom izlaženju lista na prvoj liniji odbrane grada čak i u noći 20. juna 1992. kad je zgrada “Oslobođenja” svu noć gorjela a ujutru su iz njenog zgarišta na ulice Sarajeva ipak izišle novine. Tada je opstajanje tog lista pod takvim okolnostima bilo ohrabrenje terorisanom gradu kao što je i dirljiva podrška građana bila ohrabrenje novinarima.
Kasnije sam, kao urednik u Americi, u svakodnevnom iskustvu učvršćivao tu spoznaju kako je u novinarstvu, i prema profesiji-i prema javnosti, najuzvišenija, ipak, odgovornost prema činjenicama. Ona se u ovdašnjim školama novinarstva u drastičnoj mjeri izražava poukom:
“Ako ti rođena majka kaže da te voli – provjeri”.
Ovo je, priznajem, možda predug uvod za današnji razgovor o tome kako se, trinaest godina poslije rata, odnosimo prema činjenicama – a to će reći i prema profesiji i prema javnosti – na jednom konkretnom primjeru iz bosanskohercegovačkog novinarstva: o tome kako su tamošnji mediji izvještavali o posjeti predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića Vašingtonu krajem maja 2008.
Kako poratni bosanskohercegovački mediji, osim sporadičnih aranžmana, nemaju stalnih ili specijalnih dopisnika u inostranstvu, javnosti je ostalo da se o aktivnostima svog formalno najvišeg predstavnika obavještava iz izvještaja Federalne novinske agencije (FENA) koja je tako 24. maja u 17:17 sati javila kako je, završavajući posjetu Vašingtonu, Silajdžić “održao niz sastanaka usmjerenih na razvoj privrednih, turističkih i akademskih potencijala Bosne i Hercegovine”.
FENA – napominjući, istina, da je to “saopćeno iz kabineta” predsjedavajućeg – javlja: “Tokom sastanka sa američkim privrednicima preporučenim od strane Svjetske banke, Silajdžić je upoznat sa namjerom ulaganja u sektor kontrole hrane u Bosni i Hercegovini”.
Ova rečenica – a i mnogo toga u tom izvještaju – prosto vapi za onim najelementarnijim novinarskim skepticizmom ili odgovornošću prema činjenicama. Ona zahtijeva da se postave bar neka najočitija pitanja: koje je to kompanije – ili bar iz kojih oblasti biznisa – Svjetska banka preporučila za vašingtonski sastanak sa Silajdžićem; koje su kompanije i na kojem nivou odlučivanja bile prisutne; šta o investicionoj klimi i vlastitim investicionim namjerama kažu američki biznismeni …
Pokušaj da se dođe do odgovora na samo neka od tih pitanja pokazao bi kako su ponajprije predsjedavajući Predsjedništva, a zatim i agencija koja je prenijela njegovo saopštenje i mediji koji su ga dalje širili, saučesnici u još jednom primjeru - ako ne i sistematskoj praksi – potcjenjivanja i obmanjivanja javnosti.
Raspitivanje, iz tih isključivo profesionalnih motiva, na samo dvije adrese pokazalo je kako funkcionišu mehanizmi te obmane.
Urednik agencije FENA kaže kako je agencija samo prenijela saopštenja iz Silajdžićevog kabineta “ne mijenjajući ništa”. Takva praksa vjerovatno je u skladu sa standardima okoline, u kojoj mediji često uzimaju “zdravo za gotovo” sve što dolazi s pečatom službenog saopštenja iz državnih institucija, iako bi se povodom toga mogla povesti naučna rasprava i o ulozi medija i o takvoj praksi: mediji bi, naime, kao uostalom i izabrani javni službenici morali služiti javnosti i rukovoditi se isključivo njenim pravom da nadzire rad državnih predstavnika, što znači da i najslužbenija saopštenja predstavljaju samo jedan od obaveznih više izvora potrebnih da bi se došlo do izvještaja koji se servira javnosti. U mojoj vašingtonskoj redakciji čak i mladi novinari na ljetnjoj praksi među prvim pravilima uče kako u svemu što pišu moraju konsultovati najmanje tri, a poželjno je i desetinu i više izvora, pri čemu recimo i deset sagovornika iz jedne institucije predstavljaju – samo jedan izvor.
Da su povodom ovog Silajdžićevog saopštenja novinari uradili najminimalnije što im nalaže odgovornost prema profesiji i prema javnosti, da su pitali Svjetsku banku koje je to biznismene preporučila za sastanak sa Silajdžićem, saznali bi sljedeće: “Od nas se nije tražilo niti smo dali bilo kakav zvanični doprinos u organizaciji posjete predsjednika Silajdžića Sjedinjenim Državama. U pravilu, ako država članica traži od Svjetske banke da predloži ili posreduje u organizaciji sastanka s privatnim sektorom druge zemlje članice, ona to radi preko … zvaničnog predstavnika zemlje koja se posjećuje”.
Dakle – nije bilo nikakvog sastanka “s američkim privrednicima preporučenim od Svjetske banke” nego je kabinet predsjedavajućeg upotrijebio ovu autoritativnu instituciju kako bi se valjda njegovoj ni po čemu državničkoj posjeti dao privid zvaničnosti.
Ne znam šta bi sve pokazala slična profesionalna provjera tvrdnje o sastanku s predstavnicima američke turističke privrede, ma šta to značilo, ali znam da bi analiza onoga što jeste i što nije rečeno u saopštenjima tokom ove posjete pokazala još mnogo toga što bi javnost morala da zna o tome kako je zastupaju njeni predstavnici u svijetu. Prvo: kako ni u trećoj posjeti Vašingtonu od izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva Silajdžić nije primljen ni od jednog istaknutijeg zvaničnika američke administracije. Drugo: kako njegovi susreti sa “prijateljima BiH u Kongresu”, koji broje tek 30 od ukupno 535 članova Kongresa, ostavljaju utisak “balkanizacije” ovog tijela jer slične i brojnije “klubove prijatelja” može okupiti svaka druga država ili interesna grupa ali to ne može zamijeniti zvanične međudržavne veze i odnose. I treće: Silajdžićeva tvrdnja iz saopštenja kako će se lično angažovati da se “identifikuju” studenti koji bi mogli studirati na prestižnom američkom univerzitetu uvodi člana državnog Predsjedništva u poslove u kojima mu nije mjesto. On, naime, sa svojom strankom treba da učestvuje u razvoju svjetski kompatibilne obrazovne politike i prakse – nasuprot nametanju vjerske nastave djeci u bosanskim obdaništima – a suviše je dobro poznato kako visoki politički zvaničnici na našim stranama “identifikuju” korisnike privilegija u školovanju, zapošljavanju, poslovnim povlasticama: sve završava na promociji rodbinski ili politički odabranih.
Nekritički prenositi u javnost sve što dolazi iz kabineta visokih državnih službenika znači i doprinositi klimi u kojoj je ne tako davno bilo moguće – kad smo već kod Silajdžića – da se u javnost pusti patka o njegovoj kandidaturi za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija pa da se onda objavljuju i čestitke na tom “priznanju”.