Prve optužbe protiv Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)
Zahvaljujući pomoći UNMIK-a, 27. januara 2003. godine, Sud je objavio prve optužnice za zločine koje su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Optužnice su se odnosile na četiri Albanca za koje je utvrđeno da su od maja do kraja jula 1998. godine oteli najmanje 35 civila (Srba i Albanaca s Kosova) i držali ih u nehumanim uslovima u improviziranim logorima u selu koje je služilo kao baza OVK.
Prema optužbi, Fatmir Limaj, koji je u međuvremenu postao član kosovskog parlamenta, i još dvojica članova OVK, Haradin Bala i Isak Musliu, maltretirali su i mučili zatvorenike. Najmanje 14 zarobljenika je ubijeno u improviziranom logoru i još 10 u okolnim brdima, nakon što se OVK povukla pred napadom srpskih snaga.
KFOR je bez problema uhapsio Balu i Musliua. Fatmir Limaj je, međutim, kako mi je javio jedan pripadnik KFOR-a, odletio u Sloveniju na skijanje, zajedno sa svojim poslovnim partnerom Hashimom Thaçijem. Bila sam van sebe od bijesa. KFOR je bio obaviješten o optužnici protiv Limaja, međutim, on je bez problema otišao sa Kosova. Nije pobjegao pod lažnim imenom, već je glatko prošao sve kontrole i odletio u Sloveniju.
Zahtijevala sam od međunarodne zajednice da ne dozvoli da Fatmir Limaj izbjegne pravdu i da zauzme mesto uz Ratka Mladića i Radovana Karadžića – optuženike koji su još uvijek na slobodi. Nakon nekoliko dana, slovenačke vlasti su uhapsile Limaja u jednom skijaškom centru. Limaj se predao vrteći glavom, smješkajući se i tvrdeći da se radi o nesporazumu.
Zastrašivanje svjedoka
Kad je Sud objavio optužnicu protiv Limaja, počelo je nasilje nad svjedocima zločina počinjenih od strane OVK. Krajem 2002. godine, jedan broj Albanaca je svjedočio u postupku pred lokalnim sudom protiv bivših članova OVK optuženih da su podvrgli zarobljenike torturi. Među optuženima je bio i Daut Haradinaj, brat Ramusha Haradinaja, bivšeg komandanta OVK. Sud je osudio Dauta Haradinaja i još četvoricu njegovih kolega zbog zatvaranja i ubistva četiri Albanca 1999. godine. Jedan od svjedoka, Tahir Zemaj, takođe bivši pripadnik OVK, ubijen je 4. januara 2003. godine. Na njega je pucano iz auta, na ulicama Peći. Atentatu su prisustvovale najmanje četiri osobe. Ubijena su i druga dva svjedoka u tom procesu – Sadik Musaj i Ilir Selimaj. Nakon što je lokalna policija, uz pomoć UNMIK-a, apelovala na svjedoke atentata na Zemaja, na stanicu milicije u Peći je ispaljena je protivtenkovska granata. I drugi svjedoci su bili izloženi pokušajima ubistva, među njima i Ramiz Murici, koji je izjavio novinarima da optuženi naređuju odmazdu prema onima koji se usude da svjedoče. Kancelarija tužioca je zahtjevala od UNMIK-a da pošalje kopiju izvještaja o atentatu na Zemaja. Poslali su nam sve izuzev jednog dokumenta. Naime, Zemaj je pripadnicima UNMIK-a navodno rekao da ako ga neko ubije, za to će biti kriv Ramush Haradinaj i još jedna osoba.
Tim koji je istraživao optužbe protiv Limaja me je obavijestio da svjedoci odbijaju da govore. Oni koji su već svjedočili, odbili su da se pojave na sudu. U junu 2004. godine jedan čovjek i njegov sin su pokušali da zastraše dvije osobe koje su pristale da svjedoče u slučaju Limaj. Basim Begaj i njegov sin su zaustavili na ulici zaštićenog svjedoka (B2) i optužili ga da je kriv što je njihov ujak, Isak Musliju, u zatvoru. Nasilje su spriječili prolaznici. Otac Isaka Musliu se svjedoku B2 izvinio i rekao mu da ga je sin zvao iz zatvora šest puta tražeći da svjedoku B2 kaže da ne svjedoči.
Početkom septembra 2004. godine, dva mjeseca prije početka procesa, Beqa Beqaj se obratio rođaku drugog zaštićenog svjedoka (B1), kojeg su mučili i koji je preživio dva pokušaja atentata, kao i masakr u kojemu su mu ubijena oba roditelja. Beqaj mu je rekao da će mu Musliu pokloniti zemlju ako odbije da svjedoči. Krajem septembra se Beqa Beqaj ponovo obratio rođaku zaštićenog svjedoka B1, u ime Fatmira Limaja i Isaka Musliju, s upozorenjem da povuče svoju izjavu. Policija je kasnije presrela telefonski razgovor u kojem je Beqaj svjedoku B1 rekao: „Reci da nemaš ništa da kažeš protiv Fatmira Limaja i Isaka Musliu“.
Tokom procesa Limaju, i drugi svjedoci izjavljuju pred tužiocem da su i njima prijetili. Neki su dobili pismene prijetnje, nekima su prijetili telefonom, a neki su čuli pucnjave blizu svojih kuća. Neki su rekli da su im lokalni policajci pretresli kuće i slijedili njihovu djecu. Jedan je tvrdio da je vidio crveno svjetlo (snajpera) upereno na lice njegove žene. Na jednog svjedoka je pucano iz vatrenog oružja. Dok je bio u autu, na njega i njegovog četrnaestogodišnjeg sina je ispaljeno na desetine metaka. Obojica su, začudo, preživjela bez ozljeda. Jednom drugom svjedoku je podmetnut eksploziv pod auto. U eksploziji je izgubio jednu nogu. Nakon toga ga je Sud prebacio u treću zemlju.
Sudsko vijeće je 13. novembra oslobodilo Fatmira Limaja i Isaka Musliu, ali je optužilo Haradina Balu za mučenje, ubistva i nehuman tretman civila. U obrazloženju oslobađajuće presude za Limaja, sudije su navele da je prošlo sedam godina od događaja opisanih u optužbi, te da sjećanje svjedoka može biti zamagljeno. Mislim da je ta odluka sudija primjer trijumfa nedostatka volje. Dozvolili su da prevlada strah i neodgovornost za zločine.
Slučaj Haradinaj
Skupština Kosova je 3. decembra 2004. godine izabrala novog predsjednika kosovske Vlade – Ramusha Haradinaja – predsjednika partije Savez za budućnost Kosova. Međutim, još od novembra su kružile glasine da se Sud sprema objaviti optužnicu protiv Haradinaja, čovjeka koji je uživao značajnu podršku među članovima Međunarodne misije na Kosovu. Čak mjesec dana prije nego što je Tužilaštvo objavilo optužnicu, britanske diplomate su nas obavijestile da će se sa optužbom saglasiti samo ako bude počivala na apsolutno solidnim činjenicama. Ja sam smatrala da počiva na apsolutno solidnim činjenicama, baš kao što je smatrao i engleski sudija lord Ian Bonomy.
Prema optužbi, Haradinaj je bio komandant OVK u dijelu zapadnog Kosova poznatog kao „operativna zona Dukadzin“, komandovao je Idrizu Balaji, Lahi Brahimaju i drugima. Tužba tvrdi da je Haradinaj bio dio kriminalnog poduhvata koji je imao za cilj ilegalno istjerivanje i maltretiranje srpskih civila, Albanaca, Roma i drugih koji su smatrani saradnicima srpskih snaga i koji nisu pomagali OVK. Haradinaj je optužen po 17 tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i još u 20 slučajeva za kršenje pravila ratovanja. U toku nekoliko dana u aprilu 1998. godine, u napadima OVK, najveći dio Srba je natjeran da pobjegne iz zone koju su kontrolisale jedinice pod komandom Haradinaja. Između marta i septembra, OVK je deportovala i ubila preko 60 srpskih civila na jezeru Radonjić i uz jedan vještački kanal. Kasnije, u kontraofanzivi, srpske snage su privremeno zauzele tu oblast. Jedna medicinska ekipa je ispitala okolinu jezera Radonjić i pronašla ostatke 32 žrtava, koje su zatim i identifikovane. Haradinaj je saznao za optužnicu 8. marta 2005. godine. Održao je patriotski govor i – naravno – negirao svaku krivicu. Naredni dan se predao istražiteljima Suda.
Prestrašeni UNMIK
Zahvaljujući naporima Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), njegovo hapšenje nije praćeno neredima na Kosovu. Komandant UNMIK-a Soren Jassen-Petersen se protivio hapšenju više nego sam Haradinaj. Između njih dvojice se, naime, razvilo blisko prijateljstvo. Jassen-Petersen je u svom saopštenju objavio:
„Njegova ostavka će stvoriti jednu veliku prazninu. Zahvaljujući dinamičnom vodstvu Ramusha Haradinaja, njegovom snažnom zalaganju i vizijama, Kosovo je danas bliže nego ikada realizaciji svojih težnji da samo odredi vlastitu budućnost. Rastužuje me činjenica da više ne mogu sarađivati sa partnerom i prijateljem kao što je on“.
Ove riječi pohvale Jessena-Petersena su bile dokaz slabosti UNMIK-a, kao i toga da su Albanci, u vrijeme nemira 2004. godine, Misiju Ujedinjenih Nacija praktično kastrirali. Jasno su ukazivale da se šef Misije, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN, jasno stavio na stranu Ramusha Haradinaja, optuženog od strane Suda osnovanog od strane Ujedinjenih nacija. Na kraju svog saopštenja Jessen-Petersen kaže: „Važno je da sačuvamo mir i dostojanstvo u ovim teškim danima“. Na koje teške dane Jessen-Petersen misli? Da li na dan kada je Haradinaj privatnim njemačkim avionom prebačen za Hag? Da li na dan kada je, prilikom transfera u Njemačkoj, počasna garda, sa kacigama i u bijelim rukavicama, okupljena da pozdravi Haradinaja?
Polovinom marta, Haradinaj i drugi optuženi izjavljuju da nisu krivi. Mjesec dana kasnije, odbrana traži da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. S tim ciljem Haradinaj nam dostavlja dokumenat kojim se obavezuje da ni na koji način neće uticati na svjedoke ili na žrtve u vrijeme dok bude na uslovnoj slobodi. Odbrana tvrdi da Haradinaj uživa „visoku reputaciju, ličnu i političku“ i prilaže dokaze te podrške koju su mu pružili različite ličnosti međunarodnog ranga. Komandant KFOR-a Klaus Reinhardt je napisao da je Haradinaj čovjek u kojeg ima puno povjerenje i od kojeg je često tražio mišljenje. Kao što se moglo pretpostaviti, UNMIK je dao odgovarajuće garancije da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. UNMIK, koji se bio „ispario“ u vrijeme nereda na Kosovu 2004. godine, sada je napismeno tvrdio, u povjerljivom dokumentu, da ima punu kontrolu nad situacijom na Kosovu.
Tužilaštvo se plašilo da bi Haradinaj, na slobodi, mogao biti opasan za potencijalne svjedoke i žrtve, te da bi i samo njegovo prisustvo na Kosovu obeshrabrilo eventualne svjedoke. Tužilaštvo je već bilo tražilo zaštitne mjere za jednu trećinu svjedoka. Smatrali smo da bi puštanje Haradinaja na uslovnu slobodu ozbiljno oslabilo povjerenje koje svjedoci imaju u Sud.
Sud je 1996. godine zabranio Radovanu Karadžiću da učestvuje u političkom životu. Kakvu poruku sada šalje UNMIK i Sudsko vijeće? Kako se osjećala osoba koja je odlučila da svjedoči u slučaju Haradinaj? Kosovo je bilo mjesto rasprostranjenog i sistematskog zastrašivanja svjedoka, što je značajno uticalo na procese u Hagu i pred lokalnim sudovima.
Na čijoj je strani međunarodna zajednica
Obavijestila sam Savjet bezbjednosti UN da je zastrašivanje svjedoka uticalo na slučaj Limaj. Svako javno pojavljivanje Haradinaja je svakome ko je razmišljao da svjedoči protiv njega slalo jasnu poruku. Istu poruku smo uputili i Sudskom vijeću. Pitala se zašto međunarodna zajednica, a pogotovo SAD i Velika Britanija, tako mnogo investiraju u Haradinaja?
Prilikom susreta sa Kofi Annanom sam se požalila na UNMIK. Naši svjedoci UNMIK-u više nisu vjerovali. Obavijestila sam ga o plakatu u centru Prištine, na kojem je bila velika Haradinajeva slika, uz riječi podrške Jassena-Petersena. Kofi Annan se se složio sa mnom. U jesen 2005. godine, zamjenik šefa misije UNMIK-a je bio na svadbi Haradinajovog rođaka. Annan je to prokomentarisao kao „lošu političku procjenu“ i sugerisao da probleme s UNMIK-om pokušamo riješiti razgovorom.
Ramush Haradinaj je nastavio da se često sreće sa visokim funkcionerima KFOR-a i UNMIK-a, uključujući i samog Jessena-Petersena. To je miniralo kredibilitet Suda, a na Kosovu slalo poruku da je Haradinaj pomognut od strane najviših predstavnika UN-a na Kosovu, što je paraliziralo potencijalne svjedoke. To jednostavno nije bilo prihvatljivo. Kako smo mogli očekivati da će prevladati zakon kada su predstavnici UNMIK-a tako otvoreno davali podršku osobi optuženoj pred međunarodnim sudom za najteže zločine?
Nije bilo nikakve promjene. Plakat podrške Haradinaju je ostao gdje je i bio. Jessen-Petersen se pojavio na sahrani Ibrahimu Rugovi rame uz rame sa Haradinajom. Krajem marta Jessen-Petersen i Haradinaj objavljuju da namjeravaju zajedno organizovati nogometnu utakmicu. Novine izvještavaju da je Haradinaj prisustvao ceremoniji Zaštitnih snaga Kosova, na kojoj su bili i ambasadori Velike Britanije i SAD. Svjedoci optužbe su nastavili da nas obavještavaju o pritiscima i prijetnjama kojima su bili izloženi. U avgustu 2006. godine su sudije i tužioci onemogućili inicijative UNMIK-a da na Kosovu konstituiše specijalne sudove za procesuiranje ratnih zločinaca.
Moj posao glavnog tužioca Suda u Hagu završen je prije nego što je Sudsko vijeće donijelo odluku u slučaju Haradinaj.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.