Nasilje među mladima u Srbiji postaje sve prisutnije i sve brutalnije. Šipke, pajseri, noževi, pa čak i vatreno oružje, mogu se naći gotovo svakodnevno u mnogim srbijanskim školama. I dok jedni tvrde da je nasilje među mladima u porastu, drugi su skloniji reći da je nasilja gotovo jednako kao i prije, ali kako mu mediji pridaju veću pažnju to je vidljivije. Ipak, statistika ide u prilog onima koji kažu da je nasilje u porastu, o čemu svjedoči čak četiri ubojstva u prva četiri mjeseca ove godine. Iz Beograda, Želimir Bojović:
Slike nasilja među mladima, a posebno među učenicima srednjih škola, mogu se videti i na stranicama sajta „YouTube“. Tuča između dve devojčice u ekonomskoj školi u Alibunari deluje kao borba kečera, samo sa stvarnim udarcima. Ili slike šamaranja jednog đaka od strane starije učenice, uz gromoglasno navijanje đaka koji to nasilje posmatraju. Najnoviji slučaj nasilja među maloletnicima dogodio se u užičkoj osnovnoj školi, gde je troje osnovaca pretuklo jednu trinaestogodišnju devojčicu. Samo u proteklih nekoliko meseci, u Nišu, Pirotu, Novom Sadu i Užicu, grupe dečaka i devojčica seksualno su se iživljavale nad svojim vršnjacima, a u medicinskoj školi u Subotici ubijen je sedamnaestogodišnji Momir Milutinović.
Psihološkinja Jelena Zorić iz Centra za socijalni rad u Novom Sadu, koja radi u timu za decu i omladinu sa poremećajem u ponašanju, kaže da je nasilje među mladima sve više u porastu:
„Sve je više nasilja, sve je više sukoba, sve je veći broj recidiva. Krivična dela su sve teža – teške krađe, razbojništva, uz teške telesne povrede, pa čak i ubistva.“
Ali, Tanja Azanjac, koordinatorka programa za mlade u nevladinoj organizaciji Građanske inicijative tvrdi suprotno. Ona ističe da nasilja među mladima ima jednako kao i pre, samo što je ono sada postalo vidljivije:
„Obzirom da smo se borili da se mladi prepoznaju kao posebna ciljna grupa, kojoj osvećujemo posebnu pažnju, danas se o njima mnogo više priča i generalno su prisutniji u medijima. Dakle, mladi su sada vidljiviji, pa su samim tim vidljivije i te nezgodne situacije u kojima su mladi ili počinioci ili žrtve.“
Ipak, statistike pokazuju da nasilje među mladima, ne samo da raste, već postaje sve surovije. U prošloj godini registrovano je 7.500 krivičnih dela čiji su počinioci maloletna lica, a prosečan uzrast počinioca je 16 i po godina. U prva četiri meseca ove godine dogodila su se čak četiri ubistva, koliko ih je bilo i u čitavoj prošloj godini, zatim četiri silovanja i više od 100 nanošenja teških i lakih telesnih povreda čiji su izvršioci maloletnici.
Jelena Zorić ističe da poslednja istraživanja Pokrajinskog sekretarijata za demografiju, porodicu i društvenu brigu o deci, pokazuju da je svaki deseti novosadski srednjoškolac učestvovao u tuči, a svaki dvadeseti naoružan je hladnim oružjem:
„U porastu je broj krivično odgovorne dece (dece iznad 14 godina starosti). U porastu je broj težih krivičnih dela. Manje se vrše prekršaji a više dela teških razbojništva. Krivična dela su sve složenija, u smislu da je sve veća povezanost delikventnog ponašanja sa narkomanijom. U porastu je takođe izricanje strožijih vaspitnih mera. Od ukupnog broja maloletnika sa izrečenim merama, 35 posto je s izrečenim merama pojačanog nadzora roditelja. Najmanje je maloletnika sa izrečenom merom upućivanja u vaspitnu ustanovu – negde oko četiri procenta.“
Istraživanja pokazuju još i to da je starosna granica delinkvenata sve niža, pa nasilje i surovost među mladima postaju sve intenzivniji. Kako bi se oblici brutalnosti smanjili, pre dve godine usvojen je poseban Zakon o maloletnicima kao počiniocima krivičnih dela sa izmenjenom kaznenom politikom. Umesto zatvora, izriče se kaznena mera društvenokorisnog rada, ali očito da takva mera još uvek ne daje rezultat.
Ministarka omladine i sporta Snežana Samardžić-Marković, kaže da postoji nekoliko razloga koji utiču na povećan stepen nasilja među mladima:
„Jedan od razloga je to što je u nekom proteklom vremenu bilo previše tolerancije u društvu prema nasilju. Slike koje ste mogli da vidite na televiziji, bile su ustvari pune nasilja. S druge strane, postoje i dublji razlozi. Na primer, oni koji danas imaju 20 godina, setite se da su imali tri godine kada su počeli prvi oružani sukobi na teritoriji Jugoslavije, četiri godine kada su uvedene sankcije, sedam godina u vreme sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, jedanaest kada je bombardovana Srbija i petnaest kada je ubijen premijer.“
Snežana Samardžić-Marković kaže da će Ministarstvo za omladinu i sport u narednom periodu preduzeti nekoliko koraka kako bi se ovaj vid nasilja smanjio i postao manje brutalan:
„Prvo, mladi moraju da imaju ponudu, a ne prinudu, novih kulturnih sadržaja, da imaju sistemsku brigu u vidu nekakvih lokalnih kancelarija za mlade koje bi se brinule o njihovom zapošljavanju, o njihovom informisanju, o praćenju karijere, o zdravom stilu života. Jednostavno, mora da se pokazuje neka vrsta institucionalnog oslonca za mlade. Prosto postoji jako puno prostora gde društvo, ne samo može, nego mora da interveniše i da pomogne mladima.“
Mladi odrastaju u nasilnom okruženju
Prošle subote, iza ponoći, u središtu Zagreba, ispred jednog narodnjačkog kluba, skupina mladića nasumce je iz jurećeg automobila pucala po gostima kluba koji su se tog trenutka slučajno našli na ulici. Ranjeno je troje tinejdžera, na sreću lakše. Sukobi, pa i krvavi obračuni među mladima, osobito u noćnim klubovima, česta su pojava, ali povećanog nasilja ima i u školama, na ulicama, nasilje, na žalost, postaje „stil života“. Hrvatski sociolozi i psiholozi upozoravaju na krizu obitelji i općenito krizu društvenih vrijednosti, osobito u post-ratnom i tranzicijskom razdoblju, gdje je turbofolk samo „zvučna traka“ divljeg i nasilnog kapitalizma u kojem živimo. Ankica Barbir Mladinović:
„Rat koji se odvijao ovdje kod nas, bio je vrlo brutalan. Nije poznavao klasična pravila ratovanja. To, uostalom, vidimo i po suđenjima ratnim zločinima i svemu ostalom. U tom ratu su mnogi ljudi imali iskustvo da je maltene sve dopušteno ili da je puno toga dopušteno ako imaš oružje, ako si jači i to možeš nametnuti.“
Nasilja u društvu je bilo i prije rata, nastavlja profesor socijalne psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Dejan Hajduković, ali uz manju upotrebu oružja, kojeg je danas puno više u puno je dostupnije:
„Mladi odrastaju u socijalnom okruženju – ovom našem, sadašnjem – koje ima mnogih elemenata sukoba i nasilja. To, naravno, nije uvijek otvoreni ili fizički sukob, ali ne pridržavanje uobičajenih, neciviliziranih normi kako se postiže uspjeh u društvu, što je dopušteno, što nije dopušteno i tako dalje, to je povezano sa pitanjem efikasnosti sustava da se brani, odnosno da šalje poruku – ovo ne prolazi, ovakav nasilnički način ponašanja nećemo trpjeti. Međutim, to traži samoorganiziranje sustava i ozbiljne političke odluke. Imamo primjere vrlo istaknutih hrvatskih vođa koji su ogrezli u nasilju. Najsvježiji primjer je generala Korade, gdje je država niz godina tolerirala nasilničko ponašanje. A on nije jedini, imate i nekih drugih hrvatskih generala koji su bili po novinama prozivani za nasilničko ponašanje. I to naravno šalje poruku – ako se naši ugledni ljudi tako ponašaju, zašto bi se onda neki mladi ljudi ponašali bitno drugačije.“
Građani i zagrebački tinejdžeri:
„Čuo sam danas na vijestima da je bila nekakva tuča. Toga ima previše. Ostalo je od rata.“
„U mom razredu ima nekih koji se prave da su nekakvi veliki Hrvati, a nemaju pojma o ničem, samo se foliraju. To mi ide na jetra. Oni još žive u tom svijetu.“
„Ima jedan kojem je tata bio ratu i on se sad time folira, a zapravo nema pojma.“
„U našoj školi je katastrofa. Nitko ništa ne poduzima.“
„Tuče su uglavnom zbog cura.“
„Mi smo ušli u taj globalistički sistem tržišta. Ponuda je velika, a uvjeti za život tih mladih ljudi nikakvi. Teško dobivaju posao. A ako dobiju posao, sa završenom srednjom školom, mizerno su plaćeni. Moraš završiti fakultet, dobiti nekakvo zvanje da bi bio normalno plaćen. Zato su mladi ljudi malo razočarani.“
Ravnateljica Obiteljskog centra Krapinsko-zagorske županije Gordana Maligec:
„U 90 posto slučajeva djece koja manifestiraju nasilno ponašanje se radi o posljedici nezdravih odnosa u obitelji. Ali i sami roditelji su u jako teškom položaju. Mi ovdje imamo surovi kapitalizam na djelu, gdje ljudi ako ne rade cijeli dan, ne mogu pokriti nekakve osnovne potrebe.“
Socijalna radnica Nataša Koražija, zaposlena u javnom zdravstvu Krapinsko-zagorske županije:
„Osamdeset posto toga izlazi iz obitelji. Iza 20 posto stoje vanjski faktori, na koje, naravno, ne možemo ostati imuni. Svi smo mi zapravo razdražljivi zbog vanjskih faktora. No, međutim, tom svojom razdražljivošću stvaramo i novu generaciju. Da li ćemo se ponašati kao nasilnici, da li ćemo posegnuti za tabletom za smirenje ili ćemo posegnuti za časom alkohola ili ćemo se s našim vlastitim problemima obračunavati na neki drugi način, to je sve skupa model ponašanja za one generacije koje uz nas stasaju.“
Zadnjih se godina najkrvaviji oblici nasilja među mladima u Hrvatskoj događaju u narodnjačkim klubovima. Kao i prošlosubotnje pucanje vatrenim oružjem nakon prepirke u klubu „Peti element“ u središtu Zagreba, gdje samo zahvaljujući slučajnosti nije bilo mrtvih. Sociolog Dražen Lalić kaže da je tubrofolk pravi soundtrack dviljeg i nasilnog kapitalizma, u kojem Hrvatska živi posljednjih 18 godina. O tome na svoj način govore i Hrvoje i Ana, zagrebački studenti, koji smatraju da su mladi u Hrvatskoj u teškoj apatiji:
„Žele da puste mozak na pašu, željni su samo najglupljih načina zabave – što gluplje, to bolje, što jednostavnije, to bolje. Ovo je vrijeme tupila.“
„Ja mislim da iza toga prvenstveno stoje odnosi u obitelji. Gubitak vrijednosti, obitelj se kao institucija raspada, a sve ipak polazi iz obitelji. Ako mladi ljudi nemaju nikakav odgoj, nikakve ciljeve u životu, ako ne vide bolje sutra, nikakvu svijetlu budućnost, ne znaju se onda ni ponijeti prema sadašnjem truležu u društvu.“
Djeca su svjesnija problema nego roditelji
Incidenti među tinejdžerima, poput onih u Srbiji i Hrvatskoj, nisu zabilježeni u Crnoj Gori, no nasilja ima. U posljednje je vrijeme obavljeno nekoliko istraživanja na osnovu kojih su urađeni programi čiji je cilj prevencija. Detaljnije Biljana Jovičević:
Iako, na sreću, nasilje među tinejdžerima sa tragičnim posljedicama u Crnoj Gori nije zabilježeno u posljednje vrijeme, da nasilja ima možda najrječitije govori nedavno objavljeni snimak na YouTubeu iz podgoričke elektroškole, na kojem srednjoškolci u učionicama lome inventar, telefoniraju, slušaju muziku sa mobilnih telefona, gađaju jedni druge stolicama, sve u prisustvu profesora koje takođe maltretiraju, a oni ne reaguju.
Objavljivanje ovog snimka prije par mjeseci, na nekoliko je dana izazvalo iznenađenje i uzbuđenje javnosti. Kratkotrajno medijsko interesovanje i ubrzo je sve utihnulo. Bez iole ozbiljnije debate kako i zašto se ovakve stvari dešavaju ili traženja odgovornosti za tako nešto. Nada Vukilić iz Udruženja roditelja:
"Djeca koja maltretiraju, muče, tuku ili ponižavaju drugu djecu, sasvim sigurno su djeca koja su na ovaj ili onaj način maltretirana i vaspitno zapostavljana u svojim porodicama i u svojim domovima. To što se nama ne sviđa nasilje među djecom, to što se tome čudimo i zgražavamo, ustvari je odviše licemjerno glumatanje. Jer, u osnovi, nas sve redom interesuje samo jedno – da naše dijete ne bude maltretirano i mučeno, pa makar bila mučena sva ostala djeca.“
U posljednje su vrijeme rađena dva istraživanja na temu rađena među tinejdžerima i djecom. Adrijana Husić iz Omladinskog centra „Juventas“ kaže da je jedno od njihovih obimnih istraživanja bilo posvećeno i percepciji mladih o vršnjačkom nasilju:
„Ono što je za nas bilo jako interesantno jeste svjesnost mladih momaka da je u pitanju prisustvo nasilja, bilo da se radi o nasilju u porodici, u njihovoj najbližoj okolini – dvorištu, sportskim klubovima, terenima, kafići, parkovi…“
I u okviru UNICEF-ovog pilot projekta „Škola bez nasilja“ obavljeno je istraživanje u osam osnovnih škola, a obuhvatilo je 6.500 djece. O rezultatima psiholog Ljiljana Krkeljić:
„Četrdeset i osam posto djece je izjavilo da su imala iskustvo nekog oblika vršnjačkog nasilja u posljednjih nekoliko mjeseci. Što se vrste nasilja tiče, na prvom mjestu je emocionalno nasilje u svim školama. Znači, vrsta nasilja koja je na neki način skrivena i na koju u našoj sredini postoje mnoge vrste predrasuda. Znači, to je omalovažavanje, vrijeđanje, ružno izražavanje jednih o drugima.“
Branka Kovačević, pomoćnik šefa UNICEF-ove kancelarije u Podgorici:
„Istraživanje je pokazalo da problem postoji i da su ga djeca svjesnija nego roditelji odnosno odrasli."
Škole su izgubile dimenziju vaspitnih ustanova
Bosanskohercegovačka javnost bila je šokirana ubojstvom mladića u sarajevskom tramvaju 5. veljače. Građani Sarajeva okupljali su se na prosvjedima kako bi upozorili vlast da u društvu mnoge stvari ne štimaju. Zločin koji se dogodio nažalost nije zastavio val nasilja među mladima u BiH. Iz Sarajeva Selma Boračić:
Problem nasilja među mladima sve više se prenosi u školske klupe. Nedavni slučaj fizičkog nasilja učenika 1. razreda banjalučke Srednje tehničke škole nad profesoricom ove škole Milkom Kukolj, samo je još jedan u nizu. Incident je poprimio novu dimenziju, jer je fizički nasrtaj učenika snimljen kamerom mobilnog telefona i objavljen preko interneta. Profesorica Kukolj kaže:
„Mi smo đacima kao roditelji, a ne neprijatelji. A stvari se postavljaju kao da smo im neprijatelji, kao da ih od nas treba štititi.“
Osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini odavno su izgubile dimenziju vaspitne ustanove, pa tako ni profesori, ni roditelji ne uočavaju prve alarme koji ukazuju na devijantno ponašanje adolescenata, kaže psiholog Srednje saobraćajne škole u Sarajevu, dr. Mirjana Jovanović:
„Nažalost, iako je davno donesen zakon da svaka škola, pored pedagoga, mora imati psihologa, takvih škola je jako malo. Škole bi trebale imati i psihologa i pedagoga i socijalnog radnika, koji bi činili jedan tim i imali zadatak da spriječe pojavu devijantnog ponašanja kod mladih ljudi.“
Maloljetnička delikvencija se ogleda u socijalnom destruktivnom poremećaju ponašanja mlade osobe, koja, ukoliko se ne liječi, prelazi u poremećaj ličnosti. Roditelji su prve osobe koje mogu primijetiti poremećaj u ponašanju svoje djece, ističe doktorica sa sarajevske Psihijatrijske klinike Alma Bravo Mehmedbašić:
„Poremećaj ponašanja se najčešće pojavljuje u ranoj adolescenciji (11-12 godina starosti). Manifestuje se ispoljavanjem agresije prema vršnjacima, prema životinjama, otporom roditeljima, neadekvatnim ponašanjem u školi, nabijeni su unutrašnjom napetošću, anksioznošću, posežu za psihoaktivnim supstancijama, prvo lakšim pa kasnije težim, i na taj način polako ulaze u svijet kriminala.“
Generalno, problem maloljetničke delikvencije, prema Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, je u padu. Problem predstavljaju maloljetnici koji su višestruki povratnici u kriminalnim radnjama. To se dešava zato što smo kao društvo previše tolerantni na nasilne oblike ponašanja, naglašava inspektor za maloljetničku delikvenciju u MUP-u Kantona Sarajevo Mićo Letić:
„Kad nasilnik vidi da niko ne reaguje na nasilje koje čini, povećava stepen nasilja. Ukoliko je danas upotrijebio pesnice, zbog neadekvatnog reagovanja i odgovora na to nasilje, sutra će upotrijebiti oružje.“
Analizu vršnjačkog nasilja u četiri bosanskohercegovačka grada radila je nevladina organizacija iz Banjaluke „Zdravo da ste“. Rezultati do kojih su došli, ne ohrabruju. Direktorica organizacije Nada Uletilović:
„Rezultati su pokazali da je vršnjačko nasilje u porastu u našim školama. Kao nasilje se doživljava samo fizičko nasilje. Psihičko, verbalno, seksualno uznemiravanje, socijalno isključivanje djece se kao nasilje ne doživljava. U školama ne postoje procedure i pravilnici – što da se radi u slučajevima vršnjačkog nasilja.“
Rješavanje ovog problema u Kantonu Sarajevo su pokrenula, nažalost, dva tragična događaja: ubistvo sedamdesetdvogodišnje starice Ljubice Đokić Spasojević i sedamnaestogodišnjeg dječaka Denisa Mrnjavca. Podsjećamo, prije nekoliko dana trojica maloljetnika, koji su zapalili staricu Spasojević, puštena su na slobodu. Jedan od njih ubrzo je počinio novo krivično djelo. Maloljetniku koji je osumnjičen za ubistvo srednjoškolca Denisa Mrnjavca, uz pomoć devetnaestogodišnjeg Verina Talića i godinu mlađeg Ademira Lelovića, počelo je suđenje. Izostavljena je konkretna akcija vlasti na svim nivoima, svezane ruke pravosuđa, te ne postojanje popravno-odgojnih ustanova za maloljetnike, samo su vjetar u leđa sadašnjim i narednim maloljetnim prijestupnicima.
Nasilje je odraz društvenog stanja
I na Kosovu, kao i u drugim državama regije, nasilje među mladima je u porastu. Zato je nedavno Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije sa Ministarstvom unutarnjih poslova i Kosovskom policijskom službom potpisalo Sporazum o povećanju prisutnosti policajaca u okolici škola i drugih mjesta gdje se mladi najviše okupljaju. Iz Prištine Gzim Baxhaku:
Jedan od portparola Kosovske policijske službe (KPS), Sabrie Kamberi, u izjavi za naš program kaže da posebno zabrinjava nasilje među učenicima osnovnih i srednjih škola. Kada se radi o drugim kriminalnim delima, policija ne vodi posebnu evidenciju o uzrastu izvršilaca, ističe Kamberi:
„Prema statistikama koje imamo zabeležena su 42 slučaja remećenja javnog reda i mira u školama. Radi se o fizičkim napadima, tučama, u jednom slučaju je nanesena i teška telesna povreda, a u brojnim slučajevima lakše telesne povrede. U 11 slučajeva je pronađeno vatreno oružje u školama, a u 53 slučaja noževi.“
Nasilje među tinejdžerima je pre svega odraz stanja u kojem se mi kao društvo nalazimo, kaže profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Prištini Fadilj Maljoku:
„To je refleksija stanja u kojem se mi kao društvo nalazimo, u kojem još uvek nisu zaživele vrednosti. Kosovsko društvo je i dalje patrijarhalno. Nalazimo se u vakuumu. Mislim da je ovo povećano nasilje posledica neprihvatanja novih vrednosti.“
Profesor Maljoku ističe da je nasilje zapravo manifestacija ubijeđenja da mnogobrojni problemi ne mogu rešavati normalnim putem, pa se zbog toga pribegava nasilju:
„Kosovo je najmlađe društvo u regionu. Mladi u tom novom, demokratskom društvu još uvek nisu pronašli sebe i upravo zbog nemogućnosti da pronađu sebe, često koriste nasilje da bi ostvarili svoje ciljeve. Dakle, nasilje je takođe posljedica njihove frustracije.“
Profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Prištini Dashanir Berxyli kaže da tolerisanje nasilja u društvu doprinosi njegovom povećanju;
„Agresivnost u određenoj meri kod mladih ljudi nije ništa neobično, međutim potrebno ih je naučiti da tu agresivnost kanališu u skladu sa društvenim normama, odnosno da izražavaju agresivnost do mere prihvatljive za društvo u kojem žive.“
Neusmnjivo da je sve ono što se događalo na Kosovu krajem prošlog veka uticalo i na mlade, koji su tada bili deca, ali profesor Bexyli ističe kako traume i događaj iz devedesetih nisu jedini razlog agresivnog ponašanja mladih:
„Mislim da se radi o socijalnim sukobima koje smo imali posle rata. Nedovoljno strukturiranje društva i neuspeh vaspitnih institucija su veoma značajni faktori podsticaja nasilja. Društvo treba da bude mnogo manje tolerantno prema svim vrstama nasilja, uz istovremeno mnogo više aktivnosti prevencije nasilja.“
Tako govore stručnjaci. A šta na sve izraženije nasilje mladih kažu građani Prištine:
„Nesumnjivo se radi o kompleksnom problemu. Jedan od glavnih razloga povećanja agresivnosti mladih je nezaposlenost i okupljanje mladih na za njih neadekvatnim mestima“, kaže Mehmet Haziri.
Maxhun Kryeziu, socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Suvoj Reci, kaže kako se radi o veoma čudnom fenomenu, koji se javlja u trenutku kada se očekivalo da se nivo nasilja zapravo smanji:
„Mislim da oni mladi ljudi koji su hiperaktivni, tu svoju hiperaktivnost izražavaju kroz fizičko nasilje.“
On ocenjuje da sadašnja socijalna situacija na Kosovu ima velikog uticaja na povećanje nasilja. Na Kosovu je veoma prisutno siromaštvo i nejednakost u ostvarivanju osnovnih socijalnih prava.