Dok je Split prije desetak dana - 7. svibnja - slavio dan svog patrona, Svetog Duju, grad i svijet je napustio Mirko Perić Pajdo, jedna od osoba s gradskih margina, bez kojih slika ovog mediteranskog grada ne bi bila potpuna. Pajdo je bio gigant među marginalcima. Njegov neponovljivi bas, koji je i gluhe budio, i njegove batude koje su i najpametnije i najmoćnije ismijavale, još dugo će odzvanjati Splitom. Odzvonila je i vijest o njegovoj smrti, kaže novinar Slobodne Dalmacije, Milorad Bibić Mosor:
"Kada je osvanula u Slobodnoj Dalmaciji njegova smrtovnica - Mirko Perić, (rođen 1942. - umro 2008.) - di sam se zateka u toku dana, na nekih desetak punktova u gradu, kada bi neko doša i reka da je umro Pajdo, uopće niko nije pita koji to Pajdo. I mladi i stari znaju ko je on. To je čovik koji bi malo popija koji put, a možda koji put i malo više od toga, ali on ne bi vriđa. On je bia u svom filmu, on bi drža svoje govore, on je bia u svom svitu. Možda je samo jednom njegova velika duhovita šala nekoga uvridila. Uša je u autobus sa splitskog groblja Luvrinac. Sve je bilo puno žena udovica, i s jedne i s druge strane. Reka je - Ove s jedne strane su kurve, a vi s desne strane ste budale. Onda je jedna od tih koju je on nazva kurvom rekla - Sram te bilo, nisam nikada prevarila svoga muža. On je reka - Onda pređi na drugu stranu među budale."
Jesu li se takvi ispadi Pajdi zamjerali? Ne, kaže novinar Petar Dorić koji je s Pajdom radio možda jedini, ali u svakom slučaju posljednji intervju:
"On je bio jedan od simbola grada u tom smislu što se njemu dozvoljavalo da reče stvari koje neki prosječni građanin nikada ne bi mogao reći. On je bio omiljen."
Mosor je rastao blizu Pajde:
"Znam ga ka svoga susjeda Mirka Perića, a to su bile šezdesete godine prošlog stoljeća, godine moga djetinjstva i odrastanja. Živia sam i živim u Tršćanskoj ulici, u kući Obalnih radnika, a on je bia u susjednoj ulici, u Smiljanićevoj, u kući Peratijera, ali je ima svoj vrt u Tršćanskoj. Reka je tada - Englezi su kapitalisti koji žive u Engleskoj a imaju zemlju u Africi, a ja sam kapitalista koji živi u Smiljanićevoj a imam zemlju u Tršćanskoj."
Mosor podsjeća na riječi Momčila Popadića da su redikuli svi oni koji Pajdu drže za redikula:
"Ta njegova duhovitost nije bija geg, nije bija ona uobičajena splitska zafrkancija, nego je to bila baš pamet. Jednom u kafiću Basket, dok mu je konobarica stavljala led u čašu i lila piće, on joj je reka - Ne možeš ti mene zajebat na Arhimedov zakon. To je pamet."
Redikuli po definiciji su oni s kojima grad zbija šale. No, Pajdo je imao suprotni predznak - on je bio redikul koji se, u stvari, sprdao s gradom. Predrag Lucić iz Ferala:
"Pajda je posljednji veliki zezator grada. Na žalost i u nekim komentarima nakon smrti prvo ga definira onaj splitski bolesni odnos prema drugačijim ljudima, prema neprilagođenim ljudima, koji pokažu gradu da mogu živjeti drugačije od njegovih regula. Kada ti ovdje kažu da si redikul, to znači da si budala i da služiš tome da grad tjera sprdnju s tobom. Zapravo, u većini slučajeva se radilo o osveti sitnih duša drugačijim ljudima koji su imali u sebi i talent i mot da ostanu svoji i da zezaju grad koji odavno više nije svoj."
Pajdu su voljeli ljudi, premda ih je znao i plašiti:
"Ušao je u jednu splitsku banku nakon Titove smrti i pitao je da mu daju malo rubalja. Oni su mu rekli - Ma kakvih rubalja. On je na to rekao - Biće ih još malo koliko vam duša hoće."
Pajdu su ljudi voljeli, premda je on imao i mizantropskih ispada. Predrag Lucić podsjeća na jedan od njegovih antologijskih aforizama:
Davnih sedamdesetih Miljenko Smoje i društvo su čitav jedan broj humorističnog lista Berekin posvetili Pajdi. Bila je to anticipacija ideje da se njegove umotvorine nađu u literaturi. Uostalom, restoran Dupin, u koji je Pajdo znao navratiti na piće, i više pića, je i onako nedavno pretvoren u Gradsku knjižnicu.