Balkan je poznat kao poljoprivredno područje, ali je činjenica da je poljoprivreda devastirana i sela zapuštena. Veliki kombinati su uništeni, a njihova proizvodnja je tek delimično nadomeštena tako što su pojedinci kupili ili zakupili velike površine. Istovremeno, mali individualni proizvođači ne mogu, bez ozbiljnije podrške države, da izdrže sve otvoreniju konkurenciju iz sveta. Sela su sve zapuštenija. Mladi i dalje masovno odlaze u gradove, iako u njima, zbog masovnog zatvaranja fabrika, ima sve manje posla.
Srpska poljoprivreda ponovo u usponu
Nakon dugogodišnjeg propadanja, poljoprivreda u Srbiji ponovo je u usponu. Mali i veliki individualni proizvođači, kao i najveće korporacije, sve ozbiljnije pokušavaju da se uhvate u koštac sa konkurencijom, ali je, kao i svih godina u tranziciji, i dalje neophodna značajnija pomoć države. Zoran Glavonjić:
Srbija po obimu poljoprivredne proizvodnje poslednjih godina ne zaostaje za zemljama regiona, ispred je Makedonije i Bosne i Hercegovine, malo je iza Hrvatske, dok je na primer Slovenija daleko odmakla, zbog razvijenije tehnologije i kriterijuma Evropske unije. A interesantno je da će, po nekim procenama, ove godine, srpski agrar biti bolji od Bugarske i Rumunije. Do kraja aprila 2008. godine u Srbiji je registrovano 410.650 poljoprivrednih gazdinstava, što je za čak 60.000 više u odnosu na prošlu godinu.
Slobodan Milosavljević, ministar poljoprivrede Srbije, izjavio je za Radio Slobodna Evropa da ovaj podatak govori da je srpska poljoprivreda, nakon dugog tavorenja, ponovo u usponu:
«Upravo taj rast broja poljoprivrednih gazdinstava je pokazatelj da interes za poljoprivrednom proizvodnjom raste i da su podsticaji iz agrarnog budžeta, koje smo obezbedili prošle i ove godine, ipak bili stimulans i motiv za ljude da povećaju proizvodnju.»
Prvi put u istoriji srpske poljoprivrede, u 2007. godini država je počela sa direktnim plaćanjem po hektaru zasejanih ratarskih i povrtarskih površina, prvo po 100, a onda i po 120 evra. Usvojeno je više od 160.000 zahteva i do sada je po tom osnovu proizvođačima isplaćeno oko 144 miliona evra. Srbija je 2007. godine imala rekordan spoljnotrgovinski suficit u poljoprivredi od oko 700 miliona dolara, od ukupnog izvoza od 1,7 milijardi. Ministar Milosavljević kaže da i to pokazuje ogroman iskorak:
«Prošla godina je zbog suše bila teška. Poljoprivredna proizvodnja je zabeležila pad od oko osam procenata. Međutim, već ove godine, siguran sam da će taj pad biti ne samo anuliran, nego da ćemo imati rast proizvodnje, čak i za 10 posto više u odnosu na prethodnu godinu i da će ovo biti jedna prekretnica ka boljim rezultatima i ka mnogo većim davanjima i uvažavanju potreba poljoprivrede i poljoprivrednika.»
Kada se kaže poljoprivreda, u Srbiji se prvo pomisli na Poljoprivredni kombinat Beograd (PKB), nekada najmoćniju kompaniju u tom sektoru u bivšoj Jugoslaviji. PKB korporacija sada godišnje proizvodi 60 miliona litara mleka, 4.000 tovnih junadi i 6.000 komada svinja, obrađuje i 22.000 hektara. Sve to, kaže za naš program Mlađan Ljubić, direktor za proizvodnju PKB-a, postiže se uz mnogo napora i problema:
«U poljoprivrednoj proizvodnji je obrt kapitala jako spor i potrebno je jako puno vremena da se on vrati. Prema tome, poljoprivrednim proizvođačima, kako individualnim, tako velikim sistemima, potrebna je jedna vrsta finansijske injekcije od strane države, u momentima kada su ulaganja najveća. To znači u vreme osnovne obrade zemljišta, za gorivo, i u vreme setve, za semena, hemiju i đubrivo.»
Sve što proizvede, PKB prodaje na domaćem tržištu, mada ima šanse i za proboj u inostranstvo, tvrdi Ljubić, ali uz usvajanje savremenih tehnologija – prvenstveno kada su u pitanju sistemi za melioraciju:
«Moramo što pre da se prestrojimo. Sa gledišta korporacija, naša šansa je u velikoj i kvalitetnoj proizvodnji mleka i mesa. Sa gledišta malih proizvođača, tu imna mnogo prostora kada su u pitanju jagode, maline, voćnjaci… Znači, prostora ima, ali mislim da ga dovoljno ne koristimo. Moramo što brže da se prestrojimo. Međutim, sve ovo, kada je poljoprivreda u pitanju, ne može bez pomoći države.»
Tridesettrogodišnji Milan Ilić uzgaja krave simentalske rase i dnevno isporučuje pet tona mleka ekstra klase. Zatekli smo ga na njegovoj farmi u Mladenovu kod Bačke Palanke, gde ima 300 odraslih grla i 350 junadi:
«Možda je malo ružno reći, ali u ovom trenutku je poljoprivreda odnosno stočarstvo bure bez dna. Troškovi su mnogo veći nego sama zarada. Ja dnevno isporučim pet tona mleka ekstra klase i pored ovolikog broja krava, još uvek ne zarađujem. Za liar kvalitetnog mleka se danas u Srbiji može dobiti 32 dinara. Niko ne može da proizvede litra mleka a da ga to ne košta bar 40 dinara. Hraniva su izuzetno skupa i ne mogu da pokriju cenu mleka. Imamo samo jednu subvenciju i ta subvencija uvek kasni. Radimo jer se nadamo da će doći dan kada ćemo zarađivati.»
Ovaj farmer ipak tvrdi da se u Srbiji može živeti od poljoprivrede:
«Imamo velike prirodne resurse. Vojvodina je plodnija od cele Austrije. Ako uzmete u obzir kakvi su potencijali našeg zemljišta, kakvi su prinosi, nama samo malo fali i sigurno da se možemo nositi sa zemljama u okruženju. Možemo da budemo, ako ne bolji, onda barem isti kao oni.»
Država kaže da je cilj očuvanje velikih kombinata, podsticaj farmerima za intenzivniju proizvodnju ali i, kako navodi ministar Slobodan Milosavljević, razvoj ruralnih sredina:
«Nema uspešnog bavljenja poljoprivredom ukoliko se ne počne značajno da investira u srpska sela, u poboljšanje ambijenta za život i rad. Potrebno je da se u poljoprivredi koristi mnogo više znanja i savremene tehnologije, da se navodnjava, da se đubre njive… Ono što je poruka proizvođačima, koji su možda nezadovoljni iznosom davanja – ljudi, do pre godinu dana je bila nula, sada je 120 evra. To je ogroman iskorak.»
Zaharije Trnavčević, stručnjak koji se decenijama bavi pitanjem poljoprivrede u Srbiji, podseća da je jasan način na koji je upropašćen srpski seljak:
«Zato što je u vreme režima Slobodana Miloševića taj seljak imao takve paritete cena da je mora iz godine u godinu da prodaje sve više svojih proizvoda da bi kupio istu količinu đubriva. Traktor uopšte nije mogao da kupi, a traktori su tada bili dotrajali. »
Po njegovom mišljenju, i za njih ima nade:
«Prosečna veličina poseda u Srbiji je oko četiri hektara, a u EU negde oko 35-40 hektara. Mali poljoprivrednik ima šanse da živi i da preživi, ali ne do veka, nego još neko vreme, još nekih deset-dvadeset godina, i to samo pod uslovom da postane član velikog poslovnog sistema. To podrazumeva obnovu zemljoradničkih zadruga, ujedinjavanje malih poljoprivrednika u kooperative i asocijacije, gde će da proizvode po istoj tehnologiji nekoliko proizvoda, po standardima EU.»
Za kraj smo otišli do malog poljoprivrednika, devetnaestogodišnjeg Ivanka Radonjića iz sela Rogača, na planini Jelici, kod Čačka, koji sa godinu dana mlađim bratom Markom obrađuje njihovih 10 hektara:
«Posla ima. Kosili smo, a sad je sezona sijanja kukuruza. Imam traktor star petnaestak godina i sijalicu staru pet godina. Da su uslovi bolji, mehanizacija bi bila nova. Najviše proizvodimo kukuruz i krompir. Ide kilavo. Skupa su đubriva, skupa su semena, skupa je nafta , sve je skupo. Slabo se zaradi. Kad bi neko dao kredit, pomogao malo. Mladi odlaze sa sela, niko neće da radi, svi odlaze u grad.»
Da li bi Vi radije živeli u gradu ili na selu?
«Na selu, da radim u poljoprivredi. Ja volim ovaj posao, volim prirodu.»
Duhan umjesto žita
Bosna i Hercegovina proizvodi svega 30-40 odsto potrebnih količina hrane. Ostalo uvozi. Država, i kada pomaže, često to čini neracionalno. U Udruženju poljoprivrednika tako navode da su veći podsticaji za duhan nego za hljebna žita, što se tumači uticajem lobija. Ivan Katavić:
Država Bosna i Hercegovina u potpunosti uvozi neke od najosnovnijih državnih namirnica kao što su ulje, šećer, te brašno. Bosanskohercegovački poljoprivrednici godinama se ne uspijevaju izboriti sa prevelikom konkurencijom proizvoda iz uvoza i prepušteni su sami sebi. Jedan od njih je i Perko Jurković iz Čapljine, koji se bavi proizvodnjom voća i povrća:
«Najveći je problem s prodajom, jer je uvoz veliki. Uvoznički lobi ubi naše proizvode. Niko nas ne stimuliše, nemamo poticaja. I ako dobiješ neki poticaj, to je simbolično.»
Dževad Kovač iz Mostara vlasnik je jedne od najvećih farmi koza u Bosni i Hercegovini:
«Mislim da je perspektiva u podršci većih farmera. Ne može se živjeti od 20-30 ovaca ili koza, mora se imati farma. Mali proizvođači imaju problem s plasmanom robe, sa cijenama, nisu organizovani kada su u pitanju bolesti stoke i tako dalje.»
Izvršna vlast u BiH godišnje izdvoji oko 150 miliona konvertibilnih maraka za podsticaje u poljoprivredi. U Udruženju poljoprivrednika BiH ističu kako su ta sredstva utrošena iracionalno. Generani tajnik Udruženja Sead Jeleč kaže:
«Kakva je ta politika usmjeravanja sredstava najbolje se vidi iz činjenice da je federalna vlada ove godine odvojila za duhan više podsticaja nego za sva hljebna žita zajedno. Duhan je u Federaciji BiH jedna marginalna kultura i ni u kom slučaju ne treba da bude u fokusu agrarne politike. Međutim, zahvaljujući lobijima, žita su potisnuta u drugi plan.»
U federalnoj Vladi ističu kako trenutno rade na detaljnoj analizi ukupne poljoprivredne proizvodnje, uvoza i izvoza u Federaciji BiH, te da će na taj način donijeti nove programe mjera. Nijaz Brković, pomoćnik federalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva kaže:
«Federalna Vlada je povećala iznos podsticaja u sektoru poljoprivrede sa 30 miliona na 52 miliona i nešto konvertibilnih maraka u ovoj godini, s tendencijom povećavanja tog iznosa u narednim godinama. Od ove godine smo uveli i takozvana kapitalna ulaganja, dakle ulaganja u samu infrastrukturu proizvođača, kako bi oni što kvalitetnije mogli obavljati svoju djelatnost.»
Jerko Ivanković, zastupnik u državnom Parlamentu ističe kako je za ovakvo stanje u poljoprivredi kriva pogrešna politika u BiH, osobito u segmentu vanjske trgovine:
«Građani Bosne i Hercegovine plaćaju skupu cijenu te pogrešne politike, to jest ovisni su o uvozu hrane. Sada moraju plaćati visoke cijene za hranu umjesto da imamo vlastitu proizvodnju, da smo uposlili naše ljude, da smo obradili našu zemlju i proizveli dovoljne količine jeftine hrane za sebe, kao i za izvoz.»
Sudeći po odgovorima iz naše ankete, situacija u bosanskohercegovačkoj poljoprivredi nije nikada bila gora:
«Državna sjemena su skupa, skupo je i gnojivo. A kad im prodaješ, plaćaju ti pšenicu po 27 feninga.»
«Kao postoji neka stimulacija, ali to je kod nas velika procedura.»
«Da mogu raditi bilo šta drugo, ovo ne bih radio.»
Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini, 13 godina nakon rata, ne uspijeva povećati stepen korištenja resursa. U Federaciji BiH se ne obrađuje više od pola oranica, a i taj procent iz godine u godinu opada.
Prošlo vrijeme kvalitetne jeftine hrane
Iako se u Crnu Goru nekontrolisano uvoze prehrambeni proizvodi, a mladi nisu previše zainteresovani za bavljenje poljoprivredom, čini se da je ipak napravljen izvjestan pomak naprijed. Esad Krcić:
Zauvijek je prošlo vrijeme jeftine kvalitetne hrane, rekao je za naš program Dragoljub Nenezić, predsjednik crnogorskog Udruženja poljoprivrednika, koji smatra da država treba znatno snažnije da podrži poljoprivredu, koja predstavlja granu koja može u narednom periodu – ako se vodi pametna poljoprivredna politika – godišnje ostvarivati novostvorenu vrijednost u visini od 500 miliona eura, što ne može nijedna druga grana osim turizma:
«Ako pogledamo spoljnotrgovinski deficit Crne Gore, jasno je da se Crna Gora mora okrenuti jedinim realnim izvorima, to jest popuni budžeta iz nekakvih realnih izvora, a to su poljoprivreda i turizam. Poljoprivreda za nekih desetak godina sigurno može znatno doprinijeti promjeni tog spoljnotrgovinskog deficita, makar što se tiče hrane, kroz substituciju uvoza. Ako se zna da je taj uvoz bio na visini od preko 300 miliona eura, jasno je da Crna Gora mora nešto značajnije uraditi da bi se taj odnos promijenio.»
Uvoz hrane u Crnu Goru porastao je za 12 odsto u posljednje dvije godine. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, nepotrebno se uvozi značajna količina domaćem tržištu nepotrebnih namirnica odnosno hrane koju mogu proizvesti domaći proizvođači. Zvanični podaci govore da u ukupnoj robnoj razmjeni poljoprivedno-prehrambenih proizvoda u prošloj godini izvoz čini nešto preko 360 miliona, dok izvoz svega ostalog čini oko 87 miliona eura.
Uprkos podacima koji govore o spoljnotrgovinskom disbalansu i zabrinutosti predstavnika poljoprivrednih proizvođača, Milan Marković, naučni suradnik na podgoričkom Biotehničkom institutu, kaže da je crnogorska poljoprivreda u zamahu. Primijetivši da se budžet za ovu granu konstantno povećava, Marković je ocijenio da je uzlazna putanja očigledna:
«Dobar dio poljoprivrednih proizvoda, pa i proizvoda animalnog porijekla, uvijek će se konzumirati lokalno. Tu ja vidim šansu crnogorske poljoprivrede.»
Čedo Popović je vlasnik i direktor kompanije «Carine». U sklopu preduzeća su donedavno funkcionisale i velike poljoprivredne ekonomije. U međuvremenu Popović je, iako se dugo godina bavio poljoprivredom, odustao od ovog posla. Prema njegovim riječima, u crnogorskoj poljoprivredi, prisutni su izvjesni problemi:
«Mnogo stvari ne funkcioniše, otkup nije regulisan, domaća proizvodnja nije valorizovana, zato što mnogo roba ulazi sa strane bez carine, naše granice su dosta porozne. Bavio sam se tom poljoprivredom i znam da to nikada ne može biti profitabilno. Crna Gora ima tu pogodnost da može da proizvodi hranu koju bi plasirala kroz turizam.»
Mali i individualni proizvođači registruju pomake nabolje, ali i probleme. Ratko Vojašević, individualni proizvođač zdrave hrane:
«Ima odsta problema. Međutim, rekao bih da se ti problemi jedan po jedan rešavaju. Evo konačno je i potpredsjednik Vlade priznao da organska proizvodnja treba da zaživi u Crnoj Gori i ja se nadam da će se to i desiti.»
Jedan od najozbiljnijih problema crnogorske poljoprivrede predstavlja nezainteresovanost mlađih ljudi za bavljenje poljoprivredom. Dragoljub Nenezić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača nije optimista. Nada se da će država preduzeti potrebne mjere da se makar zadrži sadašnji broj poljoprivrednika:
«Potrebna je znatno snažnija podrška države. Ali ne samo kroz budžet Ministarstva poljoprivrede, već i kroz budžete lokalnih samouprava, kroz projekte, kroz saradnju nevladinog sektora i institucija sistema, kroz seosku infrastrukturu odnosno poboljšanje seoske infrastrukture. Samo tako se može zadržati postojeći broj ljudi na selu. Moja je procjena da ne postoji zainteresovanost mladih ljudi za bavljenje poljoprivredom, a pogotovo ne za ostanak na selu.»
Poljoprivrednik Ratko Vujašević kaže da svijet očigledno na mladima ostaje, ali s gorčinom dodaje – izgleda ne i poljoprivreda.
Nema više velikih kombinata
Hrvatska gro hrane uvozi. Poljoprivrednici se žale na državu koja ih je ranije ucjenjivala jeftinom hranom iz uvoza, a sada, kada su prehrambeni proizvodi u svijetu poskupjeli, očekuje od njih da vode računa o socijalnom miru. Goran Vežić:
Skoro dvije trećine onoga što se u Hrvatskoj pojede dolazi iz uvoza i naravno da Hrvatsku onda pogađa i rast cijena hrane na svjetskom tržištu. Toga je svjestan i premijer Ivo Sanader:
«Danas, nažalost, kukuruz više nije samo hrana nego sve više i više u svijetu i energent. Danas je rast svjetske populacije tako znatan da rast proizvodnje hrane to ne može pratiti. To je takođe jedan od bitnih razloga za razantan rast cijena hrane na svjetskom tržištu. Naprosto je potražnja prevelika, a ponuda premala. Mi u Hrvatskoj o tome moramo voditi računa. Najvažnije je da ljudi budu siti, da cijena energije bude dostupna i da svi zajedno u Hrvatskoj znamo da su, nažalost, ona vremena prije koju godinu definitivno za nama, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Evropi i u svijetu.»
Dolazi vrijeme skupe hrane. Dok je ostalim građanima smrklo, da li je barem seljacima svanulo, pitali smo Darka Grinvičića, iz Orijovaca kod Slavonskog Broda, inače predsjednika Hrvatskog seljačkog saveza:
«Do 1994. godine sam bio u ratu, kao i svi moji prijatelji. Dakle, borili smo se i stvarali smo Hrvatsku. Nakon 1994. godine smo se vratili, poduzeća su nam tajkunizirali, dobili smo otkaze i tada sam se počeo baviti poljoprivredom. Od 1994. godine do prije godinu dana su mi stalno govorili da je na svjetskom tržištu hrana jeftinija i da mi u Hrvatskoj, bez obzira što imamo skuplje impute, moramo prodavati po cijenama kakve su na svjetskom tržištu, inače će biti uvedena jeftinija hrana izvana, a mi sa svojom možemo raditi što hoćemo. No, međutim, sad se stvar okrenula. Sad je na svjetskom tržištu hrana poskupila, zbog klimatskih promjena i zbog rasta populacije, i sada nama, hrvatskim poljoprivrednicima, govore da ne možemo prodavati po tako skupim cijenama, jer moramo voditi brigu o prehrani Hrvata, o platežnoj moći ljudi u Hrvatskoj i tako dalje.»
Grinvičić prihvaća tvrdnje da je hrana skupa, ali i podvlači da seljaci nemaju moć da riješe taj problem:
«S jedne strane imamo impute u poljoprivrednu proizvodnju – mineralno gnojivo, koje je sad poskupilo i koje sada ima svjetsku cijenu. Zaštitna sredstva su ovdje skuplja nego u Evropskoj uniji. Cijena nafte je ista kao i u okruženju i svaki tjedan poskupljuje. Sjemensku robu također plaćamo skuplje od poljoprivrednika u EU. A od nas se traži da prodajemo svoje proizvode jeftinije nego naši konkurenti iz EU.»
Predsjednik Hrvatskog agronomskog društva Mirko Gavro:
«Na selima su ostala staračka domaćinstva, jer se život od poljoprivrede ne isplati. Mladi ljudi bježe sa sela. Nema organizirane proizvodnje, sigurnih i stabilnih cijena, sigurnog i stabilnog otkupa, sigurne prodaje, prodaje po određenim cijenama, da čovjek kad ulazi u neku proizvodnju odmah zna kako će proći financijski.»
Seljak i vlasnik zemlje je u teškoj poziciji. Nema više velikih kombinata na koje se oslanjao i koji su mu pružali sigurnost:
«Kombinati se nazivaju komunističkim ili socijalističkim mastodontima. Ja nisam bio nikakav komunista i ne želim na taj način braniti kombinate. Ali branim nešto drugo. Branim činjenicu da ako nemate ništa bolje, nemojte rušiti ono što je sagrađeno. Ti kombinati su imali organiziranu proizvodnju, imali su tehnološka rješenja, imali su opremu i mehanizaciju, imali su silose, imali su prehrambene kapacitete i mogli su apsorbirati jedan veliki dio. Imali su još nešto vrlo važno – gdje su se drugo mladi agronomi mogli naučiti nego na jednoj takvoj velikoj i organiziranoj proizvodnji?»
Hrvatska je bogata vodom, ali pati od suše, čak i uz rijeke, kaže Mirko Gavro:
«Uz rijeke rastu biljke koje umiru od nedostatka vode.»
Mirko Gavro tvrdi da je nemar boljka hrvatske poljoprivrede:
«Mi govorimo o navodnjavanju samo onda kad se javi suša. Kad se jave poplave, onda govorimo o uređenju kanala, rijeka, riječnih tokova, kanalizacije i tako dalje. I znate što još radimo – idemo mi to osigurati, pa će nam država pola osiguranja platiti. Molim vas lijepo, tko može upropaštenu proizvodnju platiti?»
No, nije sve tako crno:
«Imamo sreće da imamo čist zrak, čistu zemlju i čistu vodu. Ja tvrdim da je kompletna proizvodnja u Hrvatskoj ekološka proizvodnja.»
Tako misli Mirko Gavro, a na njegovom tragu je i hrvatski predsjednik Stipe Mesić koji tvrdi da bi najveću od svih zagađenosti – zagađenost zemlje minama – trebalo pretvoriti u prednost:
«Minirana polja, minirani prostori su veliki. Da li se isplati ulagati velika sredstva u razminiranje, a onda nastaviti s istom proizvodnjom? Danas, kad svijet traži zdravu hranu? Ti minirani prostori nisu kemijski tretirani preko 15 godina. Sada je najlogičnije da tražimo partnere i da idemo u novu proizvodnju, novu preradu, ali zdrave hrane koju tržište traži», rekao je Stipe Mesić pred kraj prošlog mjeseca u Glini.