Suđenje Miloševiću, svjedoci: Ashdown, Plavšić, Lilić
Prvi svjedoci optužbe bile su žrtve zločina počinjenih na Kosovu od strane srpskih paravojnih jedinica, policije i dijela Jugoslovenske vojske. To je, kao što sam predvidjela, bila taktička greška. Prije svega je bilo veliko gubljenje vremena i – još gore – u slučaju koji je bio označen za „proces stoljeća“ nije ispunilo očekivanja. U cijelome svijetu, a Srbiji naročito, ljudi su očekivali da vide Slobodana Miloševića, najodgovornijeg za razaranje Jugoslavije, kako se suočava sa svjedocima jednakog ranga – sa diplomatima, međunarodnim pregovaračima i prije svega onima koji su bili njegovi štićenici i saradnici, a sada su spremni da svjedoče protiv njega. Međutim, svjedoci koji su se na početku procesa pojavljivali pred Sudom bile su žrtve – seljaci ili radnici; neki tako slabo pripremljeni ili čak potpuno dezorijentisani izvan svojih sela da nisu imali pojma kako da odgovore na Miloševićeve prijetnje i optužbe koje je on predstavljao kao „kontra-ispitivanje“. Ubrzo su oni koji su najviše željeli da vide suđenje – narod Srbije i Kosova – promijenili TV kanal. Novinari su odustajali od izvještavanja sa suđenja i davali prednost drugim vijestima. A u svijetu, nakon 11. septembra, pažnja se usmjerila prema sasvim drugim temama.
Najzad, 15. marta, Milošević se našao oči u oči sa jakim svjedokom – lordom Paddy Ashdownom, koji je bio uključen u mirovne inicijative u bivšoj Jugoslaviji. Ashdown je posvjedočio je kako mu je Franjo Tuđman pokazao skicu karte na kojoj su Srbija i Hrvatska bile uvećane za teritorije otete Bosni. Opisao je scenu masakra na Kosovu i dao osnovne dokaze o strukturi i prirodi oružanog sukoba na Kosovu 1998. godine:
„Ono što smo vidjeli, bio je cijeli jedan predio zapaljenih sela, čule su se eksplozije... Rekao sam Miloševiću da se ono što sam vidio može definisati samo kao napad Jugoslovenske vojske... kao zločin koji ima za cilj da kazni i natjera u bijeg nevine civile... kao kontraproduktivna akcija, suprotna međunarodnom pravu. Milošević je negirao da su se ti napadi desili, a ja sam mu odgovorio da sam lično vidio šta se dogodilo“, rekao je Ashdown.
Znamo pouzdano da je Koštunica lično ubijedio najmanje jednog ključnog svjedoka da ne razgovara sa našim timom – Zorana Lilića, bivšeg predsjednika Jugoslavije i jednog od članova svemoćnog Vrhovnog savjeta odbrane. Takođe sam ubijeđena da su i drugi svjedoci bili podvrgnuti sličnom pritisku.
Nagovaranja oko izručenja Mladića
Moji napori da pronađem svjedoke i da dobijem pristup važnim dokumentima su išli paralelno sa kampanjom pritiska na Srbiju da uhapsi i izruči Sudu Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Zahtijevala sam rezultate odmah, ne za mjesec ili godinu. Za vrijeme jednog susreta u Hagu, pripadnici tajne službe jedne prijateljske zemlje su mi javili da je Srbija spremna da izruči Mladića, ali pod uslovom da se zauzvrat nađe kompromis i dogovor o zaštiti generala Pavkovića, te da se Srbiji omogući ulazak u NATO i Evropsku uniju. U toku susreta predstavnika Suda u Beogradu, srpski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović je potvrdio da je Mladićevo izručenje Haškom tribunalu moguće, ali da „ja znam šta su uslovi za to i na koji način je tako nešto izvodljivo“.
Nekoliko sedmica kasnije, Đinđić je obavijestio Sudsko vijeće da je podržao izručenje Mladića, ali, da bi se to realizovalo, potrebno je da Koštunica da odobrenje Pavkoviću. Nedjelju dana kasnije, 28. februara 2002. godine, Mladić je i zvanično otpušten iz aktivne službe Vojske Jugoslavije, uz značajnu otpremninu. A sedam dana nakon toga, Đinđić nas je obavijestio da je Mladić pobjegao u Bosnu.
Dana 28. aprila sam se u Beogradu ponovo susrela sa ministrom pravde Savom Markovićem, ministrom inostranih poslova Goranom Svilanovićem i ministrom unutrašnjih poslova Dušanom Mihajlovićem. Jedini rezultat tog razgovora je bio da zvaničnici, naravno, „ne znaju“ gdje se Mladić nalazi. Bilo mi je jasno da ništa nećemo postići sve dok neko u Beogradu, pored Zorana Đinđića i njegovih saradnika, ne pokaže volju za saradnjom.
Sa mojim saradnikom, Antonom Nikiforovom, sam posjetila Zorana Đinđića u njegovoj kancelariji. Tu me je u fotelji, obučen u civilno odijelo, čekao general Perišić. To je trebao biti tajni susret. Đinđić ga je organizovao u nadi da ćemo uspjeti da ubijedimo Perišića da svjedoči protiv Miloševića:
„Samo jednu stvar želim od vas“, rekla sam, „da pred Sudom kažete istinu“. Perišić je bio vidljivo nervozan, govorio je polako, bez emocija, ali sa proračunatim ponašanjem jednog generala. Negirao je da je bio uključen u događaje u Hrvatskoj 1991. godine. Rekao je da bi svjedočio u odbranu Miloševića za rat u Bosni, jer je – po njegovom mišljenju – „Milošević bio mnogo oštriji prema bosanskim Srbima nego prema bosanskim Muslimanima i Hrvatima“. Tvrdio je da ne zna ništa o zbivanjima na Kosovu. Rekao je da je spreman da svjedoči u procesu protiv Miloševića zbog „onoga što je uradio Srbima“, ali pred sudom u Srbiji. O svom hapšenju je rekao da se radilo o političkom potezu Koštuničinih ljudi i dijela Jugoslovenske vojske, koji su „istog kova kao i Milošević“.
Sljedeći tajni susret se odigrao u istoj kancelariji, ovaj put sa generalom Pavkovićem. Za njega sam imala tri pitanja:
- Gdje je Ratko Mladić?
- Da li je spreman da bude ispitivan i da svjedoči pred Sudom?
- Da li hoće da svjedoči protiv Miloševića?
O Mladiću mi je ponovio već poznato. Tvrdio je da je, čim je postao šef Generalštaba, naredio Mladiću da se ne pojavljuje u javnosti i da mu je oduzeo specijalnu propusnicu koja je Mladiću omogućavala neograničen pristup svim vojni objektima. I Pavković je bio jedan od mnogih koji su pristali da budu ispitivani samo da bi utvrdili da li su i oni na listi optuženih i kakve dokaze imamo protiv njega. Bio je spreman da odgovori na sva pitanja u vezi sa optužbom protiv Miloševića za Kosovo, ali je oklijevao da se pojavi kao svjedok na suđenju. Pravdao se time da vjerovatno ne bi bio dobar svjedok, jer bi „više govorio u odbranu Miloševića“. Dok sam s njim razgovarala, prisjetila sam se uloge koju je imao u protjerivanju kosovskih Albanaca 1991. godine. U svoj blok sam zabilježila: „Pavković – optužiti“.
Pripreme za Lilićevo svjedočenje
Kasnije, iste večeri, susrela sam se sa još jednim potencijalnim svjedokom, čovjekom koga je Koštunica ubjeđivao da ne sarađuje sa nama, Zoranom Lilićem. Zahvaljujući Liliću, javni tužilac je došao do važnih dokumenta, koji su omogućili Sudskom vijeću da direktno optuže Slobodana Miloševića, a time i Jugoslaviju, za rat u Bosni I Hercegovini.
Zoran Lilić je tvrdio da je spreman svjedočiti. Hvalio je članove Kancelarije tužioca, uključujući i Geoffryja Nicea. Hvalio je njihovu profesionalnost i poštenje. Tražio je zaštitu za sebe i svoju porodicu, da najmanje deset dana prije pojavljivanja na Sudu bude obaviješten o tome, te da Sud zvanično zatraži dozvolu od srpske Vlade za njegovo svjedočenje.
U narednim susretima sa osobljem Suda, Lilić otkriva da postoji zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nekoliko sedmica kasnije, analitičarke koje su radile na slučaju, Nina Tromp, Julija Bogoeva i Aleksandra Milenov, otkrivaju da se među dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane nalaze, ne samo zapisnici sastanaka, već i kompletni stenogrami pojedinih sjednica. Radilo se o dokazima potencijalno visokog nivoa, koji su obećavali otkrivanje povezanosti između Beograda i događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, prvo je bilo potrebno do tih dokumenata doći. Za nekoliko sedmica, Sud je dostavio zvaničan zahtjev za pomoć, tražeći od beogradskih vlasti pristup tim dokumentima. Takođe smo zahtijevali da se dozvoli Zoranu Liliću da svjedoči, čovjeku koji je bio prisutan Miloševićevim razgovorima sa komandantima Vojske i tajnih službi. Znali smo da nam vlasti u Beogradu neće tako lako omogućiti pristup dokumentima koji mogu otkriti informacije koje nisu bile pogodne za Jugoslaviju i koje bi mogle poslužiti u procesu pred Međunarodnim sudom pravde, koji se tada pripremao.
Na kraju našeg razgovora Lilić nam je rekao kako se sprema da napiše knjigu o Miloševiću i njegovoj ženi Mirjani Marković, koja je tada već bila pobjegla u Rusiju. U Srbiji je za njom bila izdata potjernica zbog navodnog bavljenja kriminalnim radnjama. Lilić je tvrdio da Koštunica nastavlja da vodi Miloševićevu politiku, da je „samo pakovanje drugačije“, a da Đinđić nije učinio ništa konkretno da ukloni i izoluje kriminalce koji su ostali još iz doba Miloševića. Zbog toga su se, pojasnio je Lilić, mnoge osobe – među kojima i njegovi prijatelji – bojale da svjedoče i da sarađuju sa Sudom. „Ovi kriminalci“, upozorio je, „predstavljaju glavnu opasnost za svakog ko i razmišlja o tome da sarađuje sa Sudom“.
Tokom razgovora koji smo vodili 19. jula, Zoran Đinđić je pokušavao da me ohrabri: „Situacija je mnogo bolja nego što izvana izgleda“. Međutim, odmah nakon toga je dao procjenu koja je ulijevala malo nade da će Koštunica i njegova vojska biti spremni da sarađuju: „Koštunica ima svoje ljude u Vojsci“, rekao je Đinđić i dodao da se načelnik Generalštaba Pavković boji Suda, a da tajna služba sabotira rad sudskih vlasti. „Pregovara sa Mladićem preko Ace Tomića, objasnio je Đinđić, misleći na generala koji je bio šef Informativne službe Vojske Jugoslavije. Govorio je o ratovima sa sociološkog stanovišta: „Masovna ubistva nisu bila sistematska, kao u vrijeme Hitlera, kada su hiljade psihopata bile spremne da ubijaju za par maraka… Rat je jedan veliki zločin sačinjen od hiljade malih zločina… Milošević je htio da očisti Kosovo od Albanaca, međutim nije bilo direktnog naloga da se ubija, već samo da se uradi ono što je neophodno uraditi… Narod ne želi da se sjeća. Počeli su vjerovati u vlastite laži... Možemo se jedino nadati da ćemo uhvatiti nekih 60 ili 70 zločinaca, a na slobodi će ostati hiljade ubica. Međutim, to je sve što možemo uraditi. Milošević je potpirio mržnju nagomilanu tokom 500 godina… Još uvijek se osjeća jedna veoma negativa energija“.
O Biljani
Biljana Plavšić je 2. oktobra 2002. godine priznala krivicu. To je mogla biti jedna izvanredna prilika. Sud je Plavšićku optužio za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine. Bila je bliska saradnica Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Učestvovala je, na najvišem nivou, u komadanju Bosne i Hercegovine i u realizaciji etničkog čišćenja. Bila je prisutna na sastancima sa Miloševićem, Karadžićem i Mladićem. Imala je priliku da sazna detalje o saradnji i vezama Miloševića i vođa bosanskih Srba. Htjela sam da bude ključni svjedok u procesu protiv Miloševića, Krajišnika i Karadžiću, kao i protiv drugih optuženih. Međutim, od toga nije bilo ništa.
U strogom tvidovom kostimu, kao neka britanska gospođa, Biljana Plavšić me je prvo informisala da je diplomirala biologiju, a onda mi je tumačila superiornost srpskog naroda. Njene tvrdnje su mi bile odvratne, tako da sam prekinula naš razgovor. Tada sam odlučila da za nju tražim kaznu doživotnog zatvora.
Međutim, imala sam utisak da je moj lični kontakt sa Plavšićevom, uprkos njenim nebulozama o superiornosti srpskog naroda, bio srdačan i da bih mogla da joj vjerujem. Nakon što su na zasjedanju Suda predložili kaznu, ona se ustala i pročitala svoju izjavu punu riječi „mea culpa“ (moja krivica), ali bez uvjerljivih detalja. Slušala sam njene riječi i zaključila da zapravo nije rekla ništa. Na kraju je javni tužilac tražio kaznu od 25 godina zatvora, a kada ju je Sudsko vijeće osudilo na 11 godina zatvora, protestovala je.
Javni tužilac ju je u nastavku suđenja pozvao da svjedoči protiv Momčila Krajišnika, vjerovatno treće osobe po važnosti u dijelovima BiH koji su bili pod kontrolom Karadžića i Mladića. Odbila je. Dermont Groome je insistirao da se Plavšićevu prisili da svjedoči protiv Miloševića. Poslala sam ga, zajedno sa šefom istražiteljskog tima za BiH Bernie O’Donnellom, u švedski zatvor u kojem je Plavšićeva izdržavala kaznu. Negirala je da je upoznata sa bilo kakvim zločinima. Davala je neutralne izjave, koje su u suštini značile da prihvata moralnu, ali da odbija bilo kakvu pravnu odgovornost Srba za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Tražila sam da je dovedu u Hag, da bi je ispitao Dermont Groome, u mojoj kancelariji. Međutim, porekla je čak i svoju krivicu koju je već bila priznala pred Sudom, protestovala je i tvrdila da je nevina. Rekla sam joj: „Ako je tako, onda vas je advokat pogrešno savjetovao da priznate krivicu“. Time što je govorila je kršila dogovor koji je napravila sa Sudom. Tražila sam da se Sudskom vijeću saopšti ono što tvrdi gospođa Plavšić i da se Sudu podnese zahtjev za obnovu procesa protiv nje. Međutim, moji zamjenici – starije sudije – su rekli da je to nemoguće: „Ono što je urađeno, urađeno je“.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.