Komplikovan ustroj države i podijeljena ekonomija početak su začaranog kruga siromaštva koje počinje sa političkom situacijom u zemlji, kaže profesor Tihi:
„Prvo ova politička situacija, podijeljena ekonomija je dovela do toga da imamo ogromne troškove javnih rashoda. Naše Vlade svih mogućih nivoa koštaju toliki procenat GDP-a kakvog nema nigdje u ovom čitavom regionu, niti u Evropi. To je prva posljedica tog začaranog kruga siromaštva koje počinje sa političkom situacijom. Loše strane da nabrojim neke, pa ću onda završiti sa malo boljim vijestima. Osim podijeljene države, problem je nezaposlenost. Činjenica je da, ako gledamo zvanične statistike, onda broj nezaposlenih lica i broj penzionera skoro duplo premašuju broj zaposlenih. Drugim riječima, jedan zaposleni mora da nosi na leđima dvoje, što je jako veliki teret i nemoguće je dugoročno opstati tako. Jedino gdje se možemo pouzdati u kreiranju novih radnih mjesta su mala i srednja preduzeća, privatna, jer mi faktično nemamo velikih giganata kakve smo imali prije rata. Međutim, klima za njihovo poslovanje nije još uvijek povoljna. Trgovinski deficit je kastastrofalan i neodrživ.
RSE: Koliko je, znate li?
TIHI: Pokrivenost uvoza izvozom je negdje između 30 i 40 posto, zavisi šta se uzme, koje veličine, ali to je neodrživo. I imamo katastrofalno loše ulaganje u nauku, istraživanje i razvoj, a bez toga nema kreiranja kvalitetnih radnih mjesta, sa dobrim tehnologijama u proizvodnji, što nama fali. U domaćoj proizvodnji nemamo nekih elementarnih stvari. Uvozimo ono što ne bismo smjeli uvoziti, jer bismo mogli sigurno sami proizvoditi.
RSE: Kad ste pomenuli velike privredne gigante, zašto država BiH nakon rata nije imala interesa obnoviti ih, nego su se dodatno urušavali i rasprodavali i evo došli do ovoga kakva su sada?
TIHI: Imala je država BiH interesa - možda neki pojedinci nisu imali. Znate, kad velikog giganta raščlanite na puno malih firmi, onda se mogu privatizirati samo neki dijelovi toga, a gubi se onaj sinergetski efekat. Jedan Energoinvest, UPI, Šipad, UNIS su imali velike sinergetske efekte, jer su bili sistemi. Ti sistemi su se raspali ne toliko našom voljom, koliko strategijom, recimo, i Svjetske banke da se ne pomažu državna preduzeća, da se što prije privatizira.
RSE: Zašto?
TIHI: To je u suštini dobro, jer bez dominacije privatnog kapitala u biznisu nema tržišne ekonomije. Država je loš vlasnik. Nažalost, mi nismo izuzetak, ali uvijek vladajuće političke stranke više vole manje sposobne ljude koje mogu kontrolisati nego one prave. To je djelimično krivica i međunarodne zajednice. Međutim, da nešto kažem i o dobroj strani. Zahvaljujući ovom tzv. karensi bordu (currency board) aranžmanu, to je valutni odbor - u stvari to je naša obaveza pred međunarodnom zajednicom i to kontroliše međunarodna zajednica - ne možemo štampati više konvertibilnih maraka nego što imamo deviznih rezervi, znači čvrstih valuta - eura, dolara i svih ostalih valuta. To je jako dobro za zemlje nakon ovakvih tragedija kakve smo mi proživjeli - i rat, i tranzicija, početak tranzicije, sve su to krizni periodi u svakoj državi. Međutim, nažalost, naš karensi bord traje već 13 godina, što je nedopustivo dug period. Karensi bord ima jednu jako dobru osobinu - i meni je drago i ja mislim da je on nama još potreban - zbog toga što spriječava inflaciju, onu hiperinflaciju, ali inflaciju u smislu da ne smijete imati domaće valute više nego što je to pokriveno kreiranim društvenim proizvodom.
RSE: A kako onda objasniti činjenicu da sve skuplja i višestruko?
TIHI: To je troškovna inflacija, to je druga priča. Inflacija se mjeri količinom domaćeg novca u jednoj državi koji treba da bude adekvatan novostvorenim vrijednostima. Jedino tako ekonomija može da bude samoodrživa. To je dobra strana karensi borda, jer naši političari, da od njih zavisi koliko ćemo novca štampati, sigurno ne bi odoljeli da štampaju novac da riješe brojne socijalne probleme koje danas vrlo teško rješavaju. Loša strana karensi borda je da mi nemamo nikako svoje vlastite monetarne politike, ne možemo koristiti emisiju novca za dobre projekte, unutrašnji dug je ogroman, nema novca dovoljno u opticaju. Onda, najiskrenije rečeno, marka je sigurno precijenjena u odnosu na euro već. I tu uvijek vam visi nad glavom mač kad prestane karensi bord da će doći do devalvacije valute, a to izaziva ogromne ekonomske potrese.