Prvo lično iskustvo sa bosanskim apsurdima, nakon Daytona, imala sam u toku mojih razgovora i susreta u Sarajevu, 1. novembra. Dva dana kasnije susreti sa članovima BiH kolektivnog Predsjedništva - jedan Musliman, jedan Srbin i jedan Hrvat, koji su tražili da im se serviraju tri različite vrste kafe - u zgradi Predsjedništva u centru Sarajeva, u istoj onoj sali u kojoj su prije mene timovi diplomata, godinama pokušavali da obustave sukobe. Odmah sam prepoznala muslimanskog lidera iz ratnog vremena, Aliju Izetbegovića i to me je podsjetilo na inspektore Haškog suda koji su istraživali njegove aktivnosti u toku rata. Izetbegovićeva dobrodošlica bila je kratko ponavljanje uobičajenih fraza i uvjeravanja o pomoći i podršci Sudu, naravno bez ograničenja i uslovljavanja.
Zatim je govorio Živko Radišić, koji je sa svoje strane, doveo u pitanje opravdanost tajnih optužbi i zapečaćenih naloga za hapšenje (jasno zato što ovakvi nalozi dovode u nezgodnu situaciju one koji imaju razloga da strepe jer su učestvovali u ratnim zločinima i znaju da mogu očekivati danju i noću da neko pokuca na njihova vrata). Radišić kritikuje sporost pravnih postupaka i procesa, u čemu se slažem s njime, a zatim traži da se ubrza istraživanje zločina na Kosovu. Pitam se, ko li je iza ovih Radišićevih, riječi. Milošević, šef države optužen za zločine? Radovan Karadžić, bjegunac? Ili možda drugi članovi bande koja je vodila Karadžićevu SDS?
Odgovornost po Jelaviću
Ante Jelavić, Hrvat, tada u svojstvu Predsjednika zajedničkog Predsjedništva BiH, za kojega sam čak i ja, osoba sa tako malo iskustva u balkanskim stvarima, znala da mu je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman, siva eminencija. Kao što sam i predvidjela Ante Jelavić je počeo izjavom protiv BiH, ali u korist bosanskih Hrvata, obećavajući - čak i on - potpunu saradnju sa Sudom. Jelavić je živi primjer problema sa kojima se susrećem kada tražim od lokalnih bosansko-hercegovačkih vodja da saradjuju sa Tužilaštvom. U istom momentu kada sam ja razgovarala sa Jelavićem, moji istražitelji i analitičari su prikupljali informacije za eventualnu optužbu protiv njega. Bio je pukovnik para-milicije bosnaskih Hrvata, HVO-a, kojoj je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman eksplicitno naredio da zauzmu dijelove BiH, da bi ih pripojio nezavisnoj Hrvatskoj.
…Jelavić je u toku rata bio jedan od snabdjevača HVO-a i lično je nadgledao transfer novca od Hrvatske vlade u kasu HVO-a. Jelavić će poslije biti uhapšen i osudjen zbog korupcije na 10 godina zatvora, ali je pobjegao u Hrvatsku gdje je zametnuo svoje tragove.
Nekoliko minuta Jelavić je potrošio na lijepe riječi kao "harmonija", "multietničko društvo", "obnova", "pomirenje", prije nego je prešao na tvrde izjave o interesima Hrvata u BiH, jedan izraz nejasan koji u stvari govori o hercegovačkim Hrvatima koji su 1993. godine napali bosanske muslimane. Tvrdi da "analize CIA procjenjuju da je 10 odsto svih zločina počinjenih u BiH počinjeno od strane Hrvata, dok su 50 odsto zatvorenih u Sudu Hrvati, uključujući i dvojicu vodja Daria Kordića i Tihomira Blaškića". Haški sud je optužio ovu dvojicu, izmedju ostalih, u vezi s masakrom u selu Ahmići, počinjenog aprila 1993. godine. "Hrvatski narod se pita, zašto samo Ahmići? Zašto ne i druga mjesta, gdje su počinjeni zločini protiv Hrvata", pita Jelavić. Ova vrsta retorike uvijek provocira moje strpljenje. Nakon što sam zahvalila članovima Predsjedništva, kažem Jelaviću: "Nemojte se igrati brojeva sa mnom".
Jelavić, kao predsjednik Predsjedništva, zaključuje razgovor uvjeravajući me da nije imao namjeru da se koncentriše na brojeve, već da je samo želio da podvuče "jednaku odgovornost". Pogrešan potez i loša namjera da sačuva obraz: znam odlično da srpske i hrvatske vodje u BiH pokušavaju da uvjere strance, diplomate, političare, novinare, kako su i muslimani jednako kao srpska i hrvatska strana krivi za nasilje. Znam takodje da vodje bosanskih Srba i bosanskih Hrvata pokušavaju na sve načine da miniraju rad Suda. Njihovi mediji čine velike napore u blaćenju Suda, iskrivljavaju činjenice, opisuju Sud kao oličenje zla, a optužene Srbe i Hrvate veličaju kao vitezove bez mrlje, kao žrtve progona.
…Banjaluka je najveći grad srpskog entiteta, Republike Srpske. Nisam ni znala da postoji kao pravni entitet; to sam shvatila tek nakon preuzimanja dužnosti u Sudu. Ta regija je centar etničkog čišćenja u Bosni. Za vrijeme rata, vodje bosankih Srba u Banjaluci i okolnim gradićima: Prijedoru, Čelincu, Kotor Varoši i drugim, obesčastili su svoj narod čineći nečuvene zločine. Stotine hljada muslimana su protjerani iz svojih pradjedovskih domova. Hiljade su ubijene ili bačene u koncentracione logore. Srpske vlasti u Čelincu su nametnuli muslimanima ograničenja koja podsjećaju na rasističke zakone nacističke Njemačke…
Predsjednik Republike Srpske je Milorad Dodik… Neskriveno malo se zalaže za saradnju sa Sudom. Mislim da je izveo jednostavnu računicu da bi eventualna saradnja sa Sudom ostavila mrlju na njegovoj budućoj političkoj karijeri…”Moja vlada”, kaze Dodik, “radi da ukloni glavni problem Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji mora da ide na Haški Sud po svaku cijenu”. Tvrdi da je Ratko Mladić u Beogradu i da već tri godine nije prešao granicu sa BiH (ovo je laž, kao što se kasnije i pokazalo)….
Susret sa Sanaderom
…Tudjman i njegovi štićenici godinama se sistematski zalažu da zamagle rad Haškoga suda. Moj sagovornik u Zagrebu je zamjenik ministra spoljnih poslova, Ivo Sanader, koji će kasnije postati premijer…Očigledno je da mu je nezgodno da brani hrvatsku pozciju (nesaradnje sa Haškim sudom), poziciju koja može brzo da ubijedi članove Savjeta bezbjednosti UN da smanje pomoć Hrvatskoj. Ono što nam on recituje o akcijama Oluja i Bljesak, očigledno je, samo kopija onoga što mu je neko izdiktirao, da su to bile delikatne operacije te da hrvatska vlada ne može da podrži stav koji Haški Sud ima prema tim akcijama. Interveniše jedan Sanaderov savjetnik: ”Ne možemo vam dati arhive na osnovu kojih ćete optužiti nekoga …Ne možemo dozvoliti da kriminalizirate jednu našu legitimnu akciju”. …
Nakon NATO bombardovanja Srbije Slobodan Milošević i Vojska Jugoslavije, naravno, nisu htjeli niti da čuju za Haški sud. Iz bezbijednosnih razloga bilo je rizično za sudske istražitelje da posjete Crnu Goru. Zato smo odlučili da Crna Gora pošalje delegaciju u Hag. Premijer Filip Vujanović došao je u središte Suda 4. februara 2000. Kažem mu da nam treba pomoć Crnogoraca, da smo dali prioritet istragama o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali da Beograd odbija saradnju…Vujanović, smijući se, objašnjava da su odnosi Crna Gora - Srbija tako loši da ih eventualna saradnja sa Sudom ne može učiniti gorim. Ipak, iz opreza, traži da saradnja ostane tajna. Crna Gora je sprema da uhapsi bjegunce, razmijeni informacije i organizuje razgovore sa žrtvama, ukoliko su na njenoj teritoriji i sve drugo izuzev da uhapsi “velike ribe” … Vujanović tvrdi da niko ne može očekivati da Crna Gora uhapsi, na primjer, generala Dragoljuba Ojdanića ili ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića, jer uhapsiti neke od njih dalo bi Miloševiću razlog da vojno interveniše i sruši crnogorsku vladu. Vujanović kaže da se crnogorske vlasti plaše Miloševića, majstora u iskorištavanju i podsticanju krize, plaše se da bi mogao podstaći nerede i sukobe medju Crnogorcima, ne bi li sačuvao vlast u Beogradu i oslobodio se rivala.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić
Naredni nastavak: Tajni susreti sa Đinđićem, objavljujemo u petak, 25.04.08