Njegova je kosa normalno "složena" i iako nema kovrdža djeluje razbarušeno. Možda tome doprinosi i činjenica da je način na koji govori takodjer "razbarušen". Sipa ocjene lako i gotovo da se obraduje kad s nekim može direktno polemizirati. Čim mu neko kaže nešto sa čim se ne slaže, odmah juri u komunikaciju, razmjenjuje argumente i raščlanuje teze protivnika. Ima čovjek utisak da bi se obradovao kad bi ga neko ubjedio u suprotan stav od onog za koji se zalaže. Neki dan mu je u Pragu neko rekao da se SDP nije proslavio u BiH te da je možda vrijeme da se mijenja voćstvo stranke, a on je odmah zatražio da se iznese argumentacija. Njegov "protivnik" je brzo odustao. Srećom po njega niko ga nije pitao kako to da tako dobro organizirana oporbena stranka kao SDP ne može dobiti izbore sa tako lošim vladajućim nacionalnim strankama!
Podsjetio me na Zorana Djindjića koji je prije nekoliko godina takodjer bio na radiju Slobodna Evropa i ostavio isto tako dobar utisak. Rijetko, za one lidere koji dolaze iz bivše Jugoslavije. Ljudi se obradovali što iz tog dijela svijeta dolazi neko “normalan.” Nije se još naučio da govori fraze niti da izbacuje prazne rečenice. Šta god kaže nije dosadan, stil mu je polemičan ali i ubjedljiv. "Body language" ne miruje i isto je tako u tajnom dosluhu sa riječima. Nije baš od onih koji se "ističu". Vidio sam ga kako neposredno prije otvaranja izložbe Safeta Zeca u Pragu, traži neki mirni kutak da se skloni i ostane malo sam sa sobom. Drugi bi političar na njegovu mjestu odmah jurnuo "medju narod" i kupovao jeftine poene. Ali, njegova je nevolja što ne želi jeftine poene.
Nije baš čovjek sa kojim bi bilo ko izbjegavao raspravu, dapače, otvara je sam, njegov rat je rat argumenata, a ne etiketa. I tu počinje nevolja – ali ovaj put moja. Rekoh mojim američkim kolegama kad sam komentirao posjetu da je neuporedivo lakše pisati o nekome sa kim se ne slažeš. Iznešeš argumente njegove i svoje, dodaš činjenice i - eto teksta. Ali, kako pisati o nečijim stavovima kad se sa gotovo svim tim stavovima slažeš?
Ima u engleskom jedan izraz koji se često upotrebljava za današnje novinarstvo u Sjedinjenim državama pa i u drugim zemljama, a koji glasi: "when it bleeds it leads". Ovaj izraz ilustrira ponašanje medija koji su gladni "krvi" i kojima je uvijek važnija vijest koja ima iza sebe tragediju, kriminal, glupost, incident - nego nešto što nema takve predznake. Može biti da u BiH novinari radije prenose otrovne rečenice jednih nego li pomirljive rečenice drugih političara? Može biti da je tamo glupost češća od mudrosti. Može biti da u BiH više nego drugdje i bukvalnije nego drugdje važi ono "when it bleeds it leads". Može, dakle, biti da i u BiH "dobro" postaje dosadno, i da je u medijima “zlo" uvijek tema dana. Ali moglo bi se razgovarati i suprotnim argumentima. U Bosni i Hercegovini je toliko “loših” vijesti da bi one “dobre” morale biti tema dana u medijima. Čovjek o kojem pišem je po samom svom postojanju na funkciji člana Predsjedništva BiH dobra vijest. Zato i pišem ovu kolumnu.
"Ja bih radije da se brinem o tome šta ću jesti, kako ću otplatiti svoje kredite, gdje će mi dijete ići u školu, kakvo mi je zdravlje nego da stalno pričam o nekim mitovima i o istoriji!" - kaže junak ove kolumne neki dan u Pragu. Kaže dalje. "Pa uoči rata su svi govorili da trebaju braniti svoj narod. I to je u redu, nemam ništa protiv toga da se brani svoj narod. Ali, ja sam tada u ratu mislio da treba braniti jedan drugi kolektivitet, onaj bosanskohercegovački jer je samo tako bilo i jeste moguće odbraniti svoj narod!"
Ovo je priča o Željku Komšiću, članu predsjedništva BiH koji je prošlog tjedna u Pragu impresionirao bosanskohercegovačku dijasporu i češke domaćine. Željko Komšić nosi na svojim plećima teško breme. On sjedi u društvu onih čija je ideologija dijametralno suprotna njegovoj i čiji je odnos prema osobnim interesima, takodje, dijametralno suprotan njegovom odnosu. I u toj priči on se mora zadovoljavati samo onim rezultatima na koje pristanu njegove kolege u Predsjedništvu BiH. i, još gore, mora braniti ono sa čim se ne slaže ili braniti ćutnju o onim stvarima o kojima bi najradije da urliče. On mora naći opravdanje zašto se prazni papiri proglašavaju reformama policije, zašto se nesadržajne rezolucije proglašavaju uspjesima, zašto se neuspjeh definira kao uspjeh. Jer, kakav god da je Željko Komšić on ne može biti ne odgovoran i za ono što rade druga dvojica. Njega će kriviti što je pristajao na ono što je morao, a njegovu dvojicu kolega će hvaliti što su prihvatili svaki mali kompromis. Oni će biti hvaljeni kad budu samo malo “normalni”, a njega će kriviti što je bio prisiljen da bude samo malo "nenormalan".
Razočarati te mogu samo oni od kojih nešto očekuješ.
Sudeći po najnovijim podacima uglednog Republikanskog instituta u Washingtonu Željka Komšića glasači razumiju i još nije stigao da ih razočara. Dapače, jer mu raste popularnost dok svim drugima pada. Po prvi je put najpopularniji političar u Federaciji i po prvi put najpopularniji medju Hrvatima, drugi je u drugom entitetu. Slušajući ga, vjerujem da je mnogima, baš kao i meni, glavom strujala rečenica: "E, moj Željko, kako li je tebi medju onim vukovima!". Valjda i sam znajući da takve misli teku glavama njegovih sugovornika na radiju Slobodna Evropa je rekao i ovo: "Ne znam da li sam incident u BiH politici ili imam šanse da postanem pravilo!" I baš u toj rečenici leži bosanskohercegovačka sudbina.
Željko Komšić je budućnost Bosne i Hercegovine i onog trenutka kada njegov izbor postane pravilo BiH će tu budućnost sresti. Ali, za tu priliku se ona druga dvojica u predsjedništvu moraju ponašati točno onako kako to ne žele.
Crne ovce uvijek mirno pasu medju bijelima, ali se nešto ne sjećam slike, a bogme penjao sam se na dosta planina, da je bijela ovca mirno pasla medju crnima.