Jugoslavija se, kao mnoge evropske zemlje, pojavila na ruševinama Prvog Svjetskog rata. Zapadne republike - Slovenija, Hrvatska i BiH, uključujući i neke dijelove Srbije - jednom su bili dio nestalog Austrougarskog carstva. Istočne republike - Crna Gora, Makedonija i najveći dio Srbije uključujući i pokrajinu Kosovo, - pripadali su jednom drugogm svijetu, takođe nestalom, Otomanskom carstvu, mješavini jezika, religija i naroda, kojima je vladao svemogući sultan.
Kao što je slučaj u mnogim drugim evropskim zemljama, i u bilo kojem dijelu svijeta, veliki broj građana stare Jugoslavije - Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Muslimani iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i dijela Kosova, i svaka moguća kombinacija svih ovih - gledali su na svijet i njegove stanovnike kroz etničku prizmu. Pri tome sami sebe nisu ocjenjivali na osnovu onoga šta su postigli, već na osnovu kulturnih, ekonomskih i naslijeđenih religijskih razlika i uzajamne ljubomore. Traume balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine, Prvog svjetskog rata i opasnost od dominacije jedne strane sile, doprinjeli su stvaranju, 1918. godine, jedinstvene države Jugoslavije.
Nacistička Njemačka je 1941. godine okupirala i podijelila Jugoslaviju, dajući nacionalistima i ekstremistima kontrolu nad velikim dijelovima podijeljene zemlje, uglavnom redukujući Srbiju i povećavajući teritorij Hrvatske. Ekstremisti su manipulisali i iskoristili razlike koje su dijelile narodne bivše Jugoslavije - iskoristili su strasti i mržnju da okrenu jedan narod protiv drugoga, Srbe protiv Hrvata i Srbe protiv Muslimana. Rezultat je bio krvoproliće, naročito od strane Hrvata protiv Srba: više od polovine jugoslovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu pale su od ruke drugih jugoslovenskih naroda.
Nakon rata, komunistička vlada sa Josipom Brozom Titom na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija, uspjela je da harmonizuje međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne diplomate, naučnici i novinari, ocjenjivali ove metode kao ispravne.
Sjećam se kako su za vrijeme ratova devedesetih godina televizijski programi u Italiji i Švajcarskoj podžavali tezu da se radi o "antičkoj mržnji", duboko ukorijenjenoj kroz vijekove između Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca i da je to glavni uzrok raspada Jugoslavije. Ono što sam ja zaključila na osnovu literature, potvrdilo je ono što sam i očekivala da ću naći: na kraju se pokaže da kulturne i socijalne okolnosti same po sebi ne proizvode ratne zločine. Ljudi su ti koji čine zlodjela, ljudi podstakuti političkim i vojnim vođama….
** * **
Na isti način Jugoslavija devedesetih godina je srušena od jednog relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinosa prezirao, muškarci i žene koji su osvojili vlast i težeći da tu vlast sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda u histeriju, stavljajući jedan narod protiv drugoga. Ova realnost se pokazala još 1914. godine. U uvodu moga izlaganja na procesu Slobodanu Miloševiću citirala sam predsjednika Međunarodne komisije koja je istraživala uzroke i posljedice balkanskih ratova, barona D'Estournelles de Constant. U uvodnom dijelu Izvještaja Komisije o ratovima 1912-1913, baron je napisao: "Istinski krivci su oni koji su zapalili javno mnijenje i koji su, koristeći ljudsko neznanje i neobaviještenost, širili uznemiravajuće vijesti, plašili narod, uzbudili vlastitu čak i druge države u susjedstvu. Stvarni krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez prestanka da je rat
neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državnu za jednu neplodnu politiku sukoba i odmazdi. Ustvari, nema spasa, nema izlaza niti za
male niti za velike države, izvan saveza i koalicija"….
** * **
Rat u BiH je počeo je u proljeće 1992 godine, kada su članovi srbijanske tajne policije iz Beograda pustili sa lanca svoju bandu ubica koji su u Bijeljini posijali smrt. U sedmicama koje su slijedile, ova banda iz Beograda, zajedno sa paravojskom i odredima smrti srbijanske tajne policije, napadali su jedan za drugim gradove u istočnoj Bosni. Obrušili su se na Muslimane koji su u tom regionu činili većinu stanovništva. Ubice, među kojima je bilo psihopata izvučenih za tu priliku iz ludnica i zatvora, radili su za platu, za prisilni seks i otimačinu. Svaki Srbin koji je pokušao da se odupre ili je gledao da zaštiti nekog svog prijatelja Muslimana, rizikovao je život. Komšije su se okrenule protiv komšija. Užas Sarajeva, slike koncentracionih logora, ljudi, žene i djeca natrpani na željezničke vagone i deportovani, punili su televizijske vijesti svako veče u toku tri i po godine rata.
Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH, 27.decembra 1991. godine, Tuđman je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba već je rezultat srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom. Na tom sastanku Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se proširi Hrvatska država na račun BiH. "Došao je čas", obznanio je Tuđman, "da prihvatimo priliku da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica…". Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u Januaru 1993. godine, i trajali su naredne tri godine…..
** * **
Jedno od mojih osnovnih zadataka kao glavnog tužioca Suda u Hagu bilo je traženje pravde za žrtve zločina. Rat u Hrvatskoj 1991. godine prouzrokovao je između 10.000 i 15.000 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih. Nakon nekoliko godina diskusija između političara i novinara o broju žrtava u ratu u BiH, procjene variraju od 25.000 do 329.000 poginulih. Specijalisti za demografska pitanja iz moga ureda su ponudili najbolju procjenu koju sam imala prilike da vidim: 103.000 poginulih, od toga 55.261 civila. U konfliktu na Kosovu 1998. i 1999., broj poginulih Albanaca se kreće između 9.000 i 12.100, pognulih Srba, civila i vojnika bilo je oko 3.000. Procjenjuje se takođe da je na Kosovu bilo 3.000 nestalih, što obuhvata 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma. NATO bombardovanje je prouzrokovalo ukupno 495 mrtvih civila, svi Srbi.
Izbor iz knjige prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić