“Uzimajući u obzir sve dokaze i argumente strana, statut i pravilnik, a na osnovu činjeničnih i pravnih zaključaka kako je izloženo u presudi, ovo vijeće je utvrdilo da vi, gospodine Haradinaj, niste krivi i prema tome oslobađa vas po svim tačkama, molim tišinu, oslobađa vas po svim tačkama za koje vas tereti optužnica. Vijeće će naložiti da odmah budete pušteni na slobodu iz Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija pošto budu izvršene potrebne praktične pripreme.“
Drugooptuženi Idriz Balaj, bivši zapovjednik Specijalne jedinice Oslobodilačke vojske Kosova, Crni Orlovi, takođe je oslobođen svih optužbi i suci su naredili da se i on odmah pusti na slobodu.
Trećeoptuženi Lahi Brahimaj proglašen je krivim za dva slučaja okrutnog postupanja i mučenja, te osuđen na šest godina zatvora.
Trojica bivših zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova bili su optuženi za sudjelovanje u "udruženom zločinačkom pothvatu" s ciljem da se uspostavi i učvrsti, kako se navodi u optužnici, "potpuna kontrola OVK nad operativnom zonom Dukađin". To je, prema navodima Tužiteljstva, ostvarivano "napadima, progonom i prisilnim uklanjanjem srpskih civila iz te oblasti", kao i "prinudnim i nasilnim suzbijanjem svake stvarne ili pretpostavljene kolaboracije albanskih i romskih civila sa Srbima".
U ukupno 37 tačaka optužnice trojici optuženika pripisana je odgovornost za otmice, zatočenje, prebijanja, mučenja i ubojstva civila u razdoblju od 1.3. do 30. 9. 1998. U optužnici protiv Haradinaja navodi se da je on „osobno sudjelovao u otmici osoba za koje se kasnije ispostavilo da su mrtve“, te da je barem u jednoj prilici prešutno odobrio pogubljenje pritvorene osobe. Haradinaj je optužen 2005, nakon čega se dobrovoljno predao Tribunalu i dao ostavku na mjesto premijera Kosova. Suđenje je počelo u martu 2007. godine, a iznošenje dokaza završeno je sedam mjeseci kasnije.
U tom razdoblju, najveći problem s kojim se suočilo Tužiteljstvo bilo je zastrašivanje svjedoka, zbog čega su, navodno, mnogi od njih odbili doći u Tribunal kako bi dali svoj iskaz na suđenju Haradinaju. To je istakao i sudac Orie čitajući u četvrtak sažetak presude:
“Mnogi od njih naveli su strah kao značajan razlog za svoje nepojavljivanje pred Vijećem kako bi dali iskaz. Vijeće je s tim u vezi steklo snažan utisak da se suđenje odvijalo u atmosferi u kojoj se svjedoci nisu osjećali sigurno, i to zbog cijelog niza faktora koji se iznose u presudi. Osim toga, i strane u postupku složile su se da je na Kosovu postojala nestabila sigurnosna situacija koja je bila naročito nepovoljna po svjedoke”.
Od oko 80 svjedoka optužbe, njih 34 su dali iskaz uz zaštitne mjere, dok je Vijeće bilo prinuđeno izdati 18 obvezujućih poziva za svjedočenje, pa i nekoliko naloga za hapšenje svjedoka koji su odbili pojaviti pred
Tribunalom. Tužiteljstvo će, najvjerovatnije, uložiti žalbu na sve tri presude.
Izložene žalbe na presudu Oriću
Gotovo dvije godine nakon što je Naser Orić, ratni zapovjednik Srebrenice, osuđen na dvije godine zatvora zbog toga što nije spriječio i kaznio ubojstva i zlostavljanje srpskih zatvorenika u tom gradu, suci Žalbenog vijeća Haškog tribunala saslušali su istupe timova optužbe i obrane u kojima su obje strane iznijele razloge zbog kojih su podnijeli žalbe na presudu. Obrana je zatražila da Orića oslobodi svih optužbi, dok su tužitelji zahtijevali veću kaznu za osuđenika, koji je odmah nakon izricanja presude u junu 2006. pušten na
slobodu, jer je do tada već proveo tri godine u pritvoru. Izvještava Simon Jennings.
Tužioci, koji su na kraju suđenja 2006. zatražili kaznu od 18 godina zatvora za Orića, usprotivili su se ove sedmice zaključcima Pretresnog vijeća da optuženi nije imao efektivnu kontrolu nad vojnom policijom i da stražari koji su maltretirali srpske zarobljenike nisu ni bili pripadnici vojne policije. Prema navodima Tužilaštva, Orić je bio dužan odabrati odgovarajuće stražare, kako bi bio siguran da će se prema svim zatvorenicima dobro postupati.
Tužiteljica Michelle Jarvis tvrdila je da je pravo pitanje, zapravo, kakvu su ulogu imali stražari pod Orićevom komandom. Ona je izjavila da, bez obzira na to da li su stražari bili pripadnici vojne policije ili ne, dokazi upućuju na to da su oni počinili zločine i da je Orić morao imati kontrolu nad njima.
TUŽITELJICA JARVIS: Sudsko vijeće se nije uvjerilo da su ti zatvorenici bili identifikovani kao pripadnici vojne policije. Međutim, mi kažemo da to nije trebalo tu da se zaustavi, bez obzira da li su ti pojedinci bili identifikovani kao pripadnici vojne policije ili ne. Stvarno pitanje je bilo, s obzirom na njihovu funkciju i ulogu koju su igrali u lancu komandovanja pod Orićem, da li su oni bili pod njegovom efektivnom kontrolom. A mi kažemo da je Sudsko veće sebi postavilo to pitanje i jedini odgovor do koga bi moglo doći je DA. Orić jeste imao de jure odnos efektivne kontrole nad stražarima.
Obrazlažući svoj drugi razlog za žalbu, a to je da je Orić propustio da kazni stražare koji su mu bili potčinjeni, tužiteljica Christine Dahl pokušala je uvjeriti sudije Žalbenog vijeća da Orić ne samo da je znao za maltretiranja zatvorenika u srebreničkom zatvoru, već nije naredio nikakvu istragu, niti je kaznio počinioce.
TUŽITELJICA DAHL: U ovom slučaju gospodin Orić je odgovoran za to, jer je imao stvarna saznanja o dovoljno alarmantnim informacijama koja moraju dovesti do dužnosti da se dalje o tome raspita ili sprovede istraga. Kad on vidi zatvorenike koji su pretučeni i krvavi, onda on zna da se nešto vrlo loše dešava u njihovom zatočeništvu. On je u razgovoru sa Tužilaštvom priznao da je znao za rizik odmazde kojem su bili izloženi zatvorenici.
U svom odgovoru na navode tužioca, advokat odbrane John Jones rekao je da nema nijednog dokaza da je u Srebrenici uopšte postojala vojna policija i da samim tim argumenti Tužilaštva padaju u vodu. Prema Džonsu, tvrdnje tužioca da su stražari u srebreničkom zatvoru morali biti potčinjeni Oriću čak i ako nisu bili pripadnici vojne policije predstavljaju novi element koji nije bio obuhvaćen optužnicom, te odbrana zbog toga nije ni dužna odgovarati protivargumentima.
BRANITELJ JONES: Ali ovaj koncept pomaganja propustom - prvo imamo ovaj koncept udeljenosti Orića od samog počinioca. Sada ga se drži odgovornim prema članu 7.3 - za Krdžića koji je propuštao navodno - da je upravo propuštanjem podržavao i potpomagao da osobe koje njemu nisu podređene i neki drugi ljudi koji nisu podređeni, kao što su stražari i razni počinioci, da se počine zločini. Jako, jako nategnuta vrsta odgovornosti, ako smijem tako reći.
Jones je završio svoje izlaganje osudom emotivnog apela koji je tužiteljica Dahl uputila Žalbenom vijeću kada je od njih zatražila da ne pređu olako preko maltretiranja kojem su bili izloženi zatvornici, kao i fotografije sa okrvavljenim licima zarobljenika koje su prikazane u sudnici. Jones je ponovio
da odbrana ne poriče da su se u Srebrenici desili zločini, već se ne slaže s tvrdnjom da je Orić za to odgovoran.
BRANITELJ JONES: Ali, vidjeli ste da smo mi imali mnogo simpatija svaki puta kad su svjedočili svjedoci. Mi smo jasno dali do znanja da mi ne osporavamo činjenicu da su oni mnogo toga pretrpjeli. Ali tu se ne radi o krvavim licima, tu se radi o tome što je znao Orić i pod čijom su nadležnošću bili stražari.
Nakon što razmotri zahtjeve obiju strana, Žalbeno vijeće će saopštiti svoju odluku, ali tačan datum još nije određen.