Ukoliko kontrola i revizija procesa privatizacije u Federaciji BiH započne tek od 1997. godine, moglo bi se dogoditi da hrvatskom generalu Ljubi Ćesiću Rojsu" bude priznato vlaništvo nad najvećim terminalom u regiji, onom što se nalazi u Dretelju u blizini Čapljine. U BiH već su se javile brojne reakcije i to najviše zbog toga što bi to praktično značilo da Bošnjaci poklanjaju generalu Hrvatske vojske objekat vrijedan oko 10 milijardi dolara.
Bivši član Komisije za državnu imovinu BiH Muharem Cero tvrdi kako će, ukoliko kontrola i revizija privatizacije u Federaciji BiH započne od 1997., BiH praktično pokloniti 9 milijardi i 800 miliona dolara hrvatskom generalu Ljubi Ćesiću Rojsu. To je vrijednost najvećeg naftnog terminala u regiji, Dretelju, koji je bio u vlasništvu bivše JNA, a čiji su kapaciteti 440.000 tona nafte.
Naime, nekoliko dana prije gašenja Hrvatske republike Herceg Bosna firma Monitor M prodaje Terminal firmi „Hercegovina gradnja“, a vlasnik obje firme je Ljubo Ćesić Rojs. Nakon toga, „Hercegovina gradnja“ unosi Terminal u osnivački kapital Hercegovina osiguranja, a ta firma svoj kapital unosi u osnivački kapital Hercegovačke banke. Muharem Cero:
„Nije nikakva tajna da je on bio svojevrsna logistička baza u ratu, preko kojega su se obavljali najprofitabilniji poslovi trgovanja naftom u BiH. Uostalom, sama činjenica da se on nalazi na idealnom putu prema granicama u tom trenutku Srpske republike BiH u odnosu na Stolac i činjenica da su se na tom prostoru događale najveće trgovine, pogotovo u periodu kada je bio međunarodni embargo na snabdijevanje naftom s Jugoslavijom i RS-om, ovaj terminal je korišten za ostvarivanje ekstra profita, koji se sasvim sigurno može mjeriti, s obziorm na kapacitiranost Terminala, milijardama.“
Cero navodi da je Naftni terminal u Dretelju postao dio imovine BiH iz sukcesivne mase bivše SFRJ, kao i da je ukazivao kao član Komisije za državnu imovinu BiH bivšem predsjedavajućem Vijeća ministara Adnanu Terziću da se Terminal mora izuzeti iz stečajne mase Hercegovačke banke:
„U više navrata sam pokušavao da upozorim odgovorne ljude u Vijeću ministara, u vladi Adnana Terzića ,da je pod hitno potrebno pokrenuti postupak pravnog izvlučenja iz stečajne mase Terminala Dretelj jer je neovlašteno, nezakonito unesen u stečajnu masu Hercegovačke banke.“
Adnan Terzić kaže da se sjeća kako mu je Cero dolazio i govorio da ima podatke o nepravilnostima oko Terminala:
„Ja se sjećam da je gospodin Cero meni u kabinetu objašnjavao to, ali kao neka velika misterija, neke opasnosti za onoga ko pokrene taj proces itd.“
Cero kaže da činjenica da je Naftni terminal u Dretelju unesen u stečajnu masu Hercegovačke banke, kao i da se već pojavio kupac, odnosno brokerska kuća iz Varaždina, upućuje na indicije da su velike naftne korporacije zainteresovane za Terminal. Izvjesno je, navodi Cero, da ima dovoljno elemenata da Tužilaštvo i druge institucije BiH pokrenu istragu i na taj način izuzmu Dretelj iz stečajne mase Hercegovačke banke i vrate u posjed državi.
U Komisiji za državnu imovinu BiH kažu da je u toku priprema nacrta zakona o državnoj imovini, prema kojem je predviđeno da se odrede titulari vlasništva nad tom imovinom. Predsjedavajući Komisije Zvonimir Kutleša kaže da zbog pravne sigurnosti neće zadirati u one slučajeve u kojima su pravne i fizičke osobe stekle državnu imovinu u skladu sa važećim propisima:
„Ponavljam, dakle, valjanim pravnim poslom i sukladno važećim propisima ako je neka pravna ili fizička osoba stekla pravo nad tom imovinom, u to se ne treba dirati jer bi to bila opća pravna nesigurnost. Mi smo predvidjeli i uspostavu jednog ureda koji bi se bavio evidencijom nekretnina koje su u vlasništvu države - ne bi bila agencija, ured za državnu imovinu koji bi, dakle, vodio evidenciju nad tom imovinom.“
Sudeći prema nacrtu postojećeg zakona, koji će se uputiti Vijeću ministara na usvajanje najkasnije do polovine aprila, veliki dio državne imovine BiH postaće dio vlasništva privatnih lica ukoliko su pravnim putem došli do nje. S obzirom da se radi o ratnom i postratnom periodu, postavlja se pitanje da li su i u kojoj mjeri u to vrijeme važeći propisi bili validni.