Petnaest propuštenih godina

Kemal Kurspahić

U bosanskom iskustvu, promotor ideje o "krijeposnoj muslimanskoj državi" doživio je partijsku promociju, što nipošto nije način da se kaže kako su njegovi stavovi neprihvatljivi. Zato – na žalost – ne može biti ni ozbiljnih prigovora stranim analitičarima koji u jednom starom novinskom eseju nalaze nove povode da sumnjaju u proevropsku orijentaciju bošnjačkih političkih i vjerskih vođa.

Ovih dana, kad Balkan ponovo izviruje sa stranica svjetske štampe, što zbog nasilja nakon proglašenja nezavisnosti Kosova a što zbog bosanskog hoću-neću u vezi s proevropskim reformama, "četiri međunarodna autora" – koji se potpisuju imenom i prezimenom zapodijevaju raspravu o Izetbegovićevoj viziji Bosne i Hercegovine kao "islamofašističke države". Poznati su i lako predvidljivi svi unaprijed programirani odgovori bošnjačkih patriotskih intelektualaca: antimuslimanska histerija na Zapadu; islamofobija; nastojanje da se bošnjačka borba za opstanak s kraja prošlog stoljeća tumači kroz prizmu opsjednutosti islamskim terorizmom s početka ovog stoljeća; neuvažavanje činjenice da bosanski muslimani na sistematsko rušenje džamija nisu odgovorili skrnavljenjem crkava na teritorijama pod svojom kontrolom. Takvo automatsko odbacivanje razgovora, u skladu s poznatim stavom reisa Islamske zajednice Mustafe efendije Cerića kako "samo mi Bošnjaci možemo dijeliti lekcije drugima o moralu", na žalost odgađa neophodno bošnjačko suočavanje s pitanjem svih pitanja svake napredne zajednice: kakvu državu i društvo hoćemo?

Autorima ekstremnog odgovora – kako se radi o "islamofašističkoj državi" – može se prigovoriti da na Bosnu primjenjuju dnevnopolitičku etiketu koja se koristi u opravdavanju preventivne upotrebe sile u zemljama osumnjičenim za poticanje globalnog džihada, ali iz bosanske perspektive nije ni najmanje mudro, štaviše – štetno je i za razumijevanje prošlosti i za projektovanje budućnosti, odbijati da se razgovara o povodima i argumentima čak i tako opakih sumnjičenja.

"Četiri međunarodna autora", naime, potkrepljuju svoje sumnje o islamističkim inspiracijama aktuelne bošnjačke politike na dokumentu koji se ne može ignorosati s bilo kakve umišljene visokomoralne pozicije na kakvu pretenduje reis Cerić: oni se pozivaju na članak nekadašnjeg predsjednika SDA Tuzla Adnana Jahića objavljen u "Zmaju od Bosne" broj 51 od 17. septembra ratne 1993. godine u kojem, pod naslovom "Krijeposna muslimanska država", taj autor izlaže "filozofsko-sociološko razmatranje državno-pravnih i nacionalnih perspektiva bosanskih Muslimana". Ustvrđujući kako je suštinsko pitanje tog vremena "kako ćemo se mi, bosanski Muslimani, nacionalno-politički vladati poslije rata, kada ostanemo sami sa sobom u svojoj vlastitoj državi", Jahić nudi i nedvosmislen odgovor: "Prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija BiH bit će muslimanska država".

"To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić (potonji mi je u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, 'Mladog Muslimana', bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj mu se san, eto, napokon ostvaruje "i njemu zbog toga nije baš krivo", piše Jahić.

On dalje izlaže, tačku po tačku, viziju te "nacionalne države Bošnjaka, odnosno Muslimana", u kojoj će "ostale etničke grupacije imati sva građanska prava koja im inače kao nacionalnim manjinama po važećim međunarodnim konvencijama pripadaju … dok će stupanj socijalnog prosperiteta pojedinaca, pored vlastite proizvodne angažiranosti, posebno zavisiti od stupnja punosvjesne akcepcije i primjene načela i duha muslimanske ideologije".

"Ljudi koji se pokažu i dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju", maštao je Jahić, obećavajući da će "udarni termini u medijima, na radiju i TV, biskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama (biti) rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja".

Jahićev citirani uradak pisan je prije gotovo 15 godina i, za razliku od zamagljivanja sličnih kompromitujućih dokumenata u podnebljima u kojima je vladalo medijsko jednoumlje, temeljito je pretresan u kritičkim bosanskim medijima. Ali, bošnjački autoriteti – na koje se u projektovanju "krijeposne muslimanske države" poziva Jahić – nikad se nisu na odgovarajući način odredili prema njegovim tvrdnjama. Štaviše, Izetbegovićeva partija je nakon rata promovisala Jahića u predstavnika za štampu, ovlašćujući ga da govori u ime SDA i dajući tako nove dimenzije i težinu "viziji" za koju on napismeno tvrdi da nije samo njegova već i Izetbegovićeva i Cerićeva.

Ova tema nametnula se ove nedjelje ne samo zbog toga što je ponovo iskopana u međunarodnom intelektualnom sporenju o razumijevanju balkanskih devedesetih, nego i zato što predstavlja izvanredan primjer koliko smo još daleko od izgradnje političke kulture odgovornog vođenja javnih poslova. Za ovu dalekosežniju refleksiju postoji i vrlo aktuelan povod.

U američkim predsjedničkim predizborima iznenađujući vodeći kandidat Demokratske stranke Barak (Barack) Obama sa svakim novim korakom prema predsjedničkoj nominaciji dolazi pod sve strožu provjeru svih dosadašnjih političkih, poslovnih, porodičnih, vjerskih veza i uticaja pa je tako došlo i do provjere dosadašnjih vjerskih propovijedi sveštenika Obamine crkve u Čikagu: pronađeni su i emitovani snimci njegovih rasno zapaljivih govora koji – po kritičkim analizama – prokopavaju jaz između bijele i crne Amerike.

Obamini protivnici zahtijevali su da se on izjasni o tome da li se i on slaže s takvim pogledima sveštenika kojeg je i sam nazivao svojim duhovnim uzorom i koji je obavio i čin njegovog vjenčanja. Obama je otišao i dalje nego što je od njega zahtijevano: rekao je kako su mnogi od takvih stavova neprihvatljivi ali je izložio i vlastito viđenje rasnih razlika i pozvao na razumijevanje pozicije "drugoga" kao najbolji način za njihovo prevazilaženje.

U bosanskom iskustvu, promotor ideje o "krijeposnoj muslimanskoj državi" doživio je partijsku promociju, što nipošto nije način da se kaže kako su njegovi stavovi neprihvatljivi. Zato – na žalost – ne može biti ni ozbiljnih prigovora stranim analitičarima koji u jednom starom novinskom eseju nalaze nove povode da sumnjaju u proevropsku orijentaciju bošnjačkih političkih i vjerskih vođa. Petnaest godina bilo je i više nego dovoljno da se pokaže kako komentator "Zmaja od Bosne" nije bio u pravu.