Povratak u Velušiće

Kemal Kurspahić

Odsustvo naučno i moralno obavezujuće zajedničke istorije devedesetih uveliko ide na ruku onima čija je misija održavanje etničkih podjela i napetosti.

Neposredno nakon rata, dok sam gostujući akademsku godinu na američkom Institutu za mir u Vašingtonu radio na knjizi Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace (kod nas prevedena i štampana u Sarajevu i Beogradu pod naslovom Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru), bio sam neko vrijeme uključen u nastojanja da se formira neka bosanskohercegovačka verzija komisije istine i pomirenja: da se istraže i utvrde činjenice o prošlom ratu koje će onda obavezivati i pedagoge, i medije, i političare na odgovornu interpretaciju uzroka i posljedica balkanskih devedesetih. Vjerovao sam – i sada vjerujem – da je za stvarni mir u našim podnebljima neophodno da se utvrdi istorijska odgovornost za rat, da se imenom i prezimenom obznane i bezrezervno poštuju žrtve na svim stranama i da najodgovorniji budu uhapšeni i suđeni.

Vrijeme je samo potvrđivalo važnost tog poduhvata, jer se upravo postojanje “tri istine” o ratu i dalje politički zloupotrebljava za akumulaciju novih nepovjerenja i napetosti, pa i mogućih budućih sukobljavanja, ali je s protekom godina taj projekt doživio i priličnu kompromitaciju i sve je dalje od realizacije.

Kad sam s nekim evropskim političarima razgovarao o potrebi svođenja istorijskih računa na Balkanu, uvjeravajući ih da bi činjenicama potkrijepljena ubjedljiva istorija sukoba devedesetih uklonila strah ili mržnju prema drugome kao osnov opstajanja na vlasti nacionalističkih politika i ličnosti, više njih imalo je gotovo identičan razlog da to odbace: “Istraživanje prošlosti ometaće mirovni proces”.

Moj odgovor bio je kako je zajedničko razumijevanje prošlosti sama srž mirovnog procesa a nikako smetnja na tom putu.

U američkom iskustvu, kad se zapodjene razgovor o svođenju računa o prošlosti, nerijetko se poteže anegdota iz istorijske posjete predsjednika Ričarda Niksona (Richard Nixon) Kini 1972, kad je – u nastojanju da “probije led” suviše službenih razgovora – upitao kineskog premijera Žu Enlaja šta misli o uticaju Francuske revolucije (krajem osamnaestog stoljeća) na zapadnu civilizaciju, a ovaj nakon kraćeg razmišljanja odgovorio: “Suviše je rano da se na to odgovori”.

Anegdota je snažan argument o značaju “istorijske distance”, koja će omogućiti da se o prošlosti trezveno sudi, ali je ipak nastala prije ovog vremena instant-komunikacija u kojem su zločini u Bosni i Ruandi bili prvi “direktno prenošeni genocid u istoriji”: masovni progoni i istrebljenja događali su se pred televizijskim kamerama i za razliku od genocida u prošlosti niko više nije imao izgovor kako “nije znao”.

O balkanskim ratovima devedesetih napisane su fascinantne knjige i studije; snimljeni dokumentarni serijali i igrani filmovi; provedene sistematske istrage i suđenja i izrečene međunarodne sudske presude; Istraživačko-dokumentacioni centar Mirsada Tokače u Sarajevu proizveo je do sada najpotpuniju listu svih poginulih u ratu u Bosni i sve bi to moglo predstavljati osnovu ozbiljnog projekta za svođenje istorijskih računa o devedesetim.

Pa zašto je onda inicijativa za “komisiju istine i pomirenja” i više od 12 godina nakon postizanja dejtonskog sporazuma tako daleko od ostvarenja i zašto sporenja o prošlosti zasjenjuju i sadašnjost i budućnost i Bosne i regiona?

Kad sam prvi put učestvovao na nekom razgovoru o takvoj komisiji, američki sagovornici s iskustvima iz sličnih procesa u Južnoj Africi i Latinskoj Americi raspitivali su se kako osigurati saradnju bosanskih vlasti u toj inicijativi, i moj savjet bio je: “Ako ta komisija i njeni nalazi treba da imaju bilo kakav autoritet i uticaj, nipošto ne puštajte ‘vlasti’ – oličene u predratnoj i poratnoj koaliciji nacionalističkih partija – ni blizu tom projektu”. Bilo je, naime, već tada jasno i pokazivalo se svih ovih godina da se te partije i njihovi predstavnici ne mogu saglasiti ni o čemu a ponajmanje o prirodi i posljedicama rata nad kojim su – da naglasim: u različitim ulogama i okolnostima – sami predsjedavali.

Pokazaće se da je inicijativa doživjela kompromitaciju upravo na toj tački.

Kad se našla u parlamentarnoj proceduri, u kojoj je odlučujuću riječ još imala SDS-HDZ-SDA ideologija, te su partije za rad na projektu istine i pomirenja delegirale i karaktere koji su imali direktnu ulogu u “etničkom čišćenju” u svojim regijama. To je, naravno, samo pojačalo cinizam koji inače vlada u bosanskoj javnosti prema svakom međunarodnom posredovanju u traženju rješenja za balkansku tragediju. Jedni će, naročito među Bošnjacima kao odabranim žrtvama “uništenja jednog naroda”, reći: mi svoju istinu znamo i ne treba nas niko učiti šta je bilo. Drugi će, s pozicije građanske tolerancije koju nisu iznevjerili ni u godinama najtežih iskušenja, negirati i samu potrebu za pomirenjem: “Nismo mi ni s kim ni ratovali, šta ima da se mirimo?” Treći će biti sumnjičavi: “Šta tu ima da se upliće neka komisija, imamo Haški tribunal”.

Nije teško razumjeti njihov skepticizam, ali prvi – čak i ako zaista sami znaju istinu o ratu – neće da vide kako postoje i “druge istine” koje se uveliko zloupotrebljavaju za produbljivanje sumnji, strahova i mržnji i da je prijeko potrebno autoritativno tumačenje prošlosti koje možda neće ušutkati svaku nacionalističku bitangu ali hoće obavezivati pedagoge i javne radnike na odgovornu interpretaciju prošlosti; drugi možda zaista nemaju potrebu da se s bilo kim mire – jer se ni s kim nisu ni svađali – ali bi morali vidjeti da su nakon gotovo dvije decenije nacionalističke propagande oni ipak statistički beznačajna manjina; a treći nepotrebno suprotstavljaju komisiju Tribunalu jer ona ima funkciju utvrđivanja istorijske istine a Tribunal – čiji se mandat uz to približava kraju – samo ograničenu ulogu kažnjavanja najodgovornih, na žalost ne baš svih ni među najodgovornijima, za masovne progone i pokolje.

A odsustvo neke naučno i moralno obavezujuće zajedničke istorije devedesetih uveliko ide na ruku onima čija je misija održavanje etničkih podjela i napetosti. Najnoviji primjer je inicijativa za podizanje spomenika srpskim žrtvama rata na uzvisini iznad Sarajeva s koje je srpska artiljerija tri i po godine ubijala grad i građane uključujući i “soliterske Srbe”, kako je nacionalistički poslanik SDS-a neposredno pred rat nazivao sunarodnjake koji se nisu pridružili Karadžićevim rušiteljima Bosne. O tome koliko je za njih bio bezvrijedan život “soliterskih Srba” ostao je onaj antologijski audio zapis Mladićevih naredbi artiljeriji iznad Sarajeva: “Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa – mnogo”.

Dok ne bude nekog zajedničkog razumijevanja zla za jedne će to biti priča o monumentalnim zlodjelima a za druge o viteštvu.