Stipe Šuvar: Moji obračuni s njima

RSE: 1982. je godina. Na čelu savezne vlade je Milka Planinc. Vrijeme je velike krize u zemlji, vrijeme bonova za benzin, neštašice deterdženta, a vi i Mika Špiljak te godine ulazite u Predsjedništvo SK Hrvatske. Mnogi vam za vrijeme toga mandata pripisuju etiketu glavnog partijskog ideologa, protagoniste čuvanja politike Tita, Kardelja i Bakarića. Neki su pisali da ste vi prvi shvatili da je Bakarić mrtav i da ćete zauzeti njegovo mjesto.

Šuvar: Ja sam u Predsjedništvo Saveza komunista Hrvatske izabran u proljeće 1982. na kongresu. Do tada sam bio oko sedam i pol godina republički sekretar za prosvjetu i kulturu i obični član CK. Kada je prethodni partijski vrh Hrvatske odlučio da ja budem kandidiran i biran u Predsjedništvo CK SKH, većina se najzad izjasnila za mene, a manjina se protivila. U nizu ranijih prilika nisam bio dovoljno podoban da uđem u taj vrh. Ja sam na dužnosti člana Predsjedništva CK SKH proveo četiri međukongresne godine, od 1982. - 1986., kada sam izabran u CK SK Jugoslavije i prvi put za člana Predsjedništva CK SK Jugoslavije. To je bilo veliko post-titovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona godišnje nafte, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafta je onda strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par - nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala. Milka Planinc je došla za predsjednicu savezne vlade. U Jugoslaviji se osjećao pečat velikih demonstracija Albanaca na Kosovu, koje su se zbile 1981. godine, dakle dvanaest mjeseci iza Titove smrti. Beograd je bio epicentar zahtjeva za detitoizaciju. U CK Hrvatske ja sam bio zadužen za ideološki sektor, koji je do tada vodio Račan koji je otišao za direktora partijske škole u Kumrovec. Prvu godinu svog mandata nisam bio na čelu ideološkog pogona, nego je to bio Josip Vrhovac, koji je bio prvi predsjednik Predsjedništva CK Hrvatske. Godine 1982. to je bio Jure Bilić, a iza njega Josip Vrhovec, a onda je Josip Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije. To se dogodilo nakon što se Mika Špiljak vratio iz Beograda u Zagreb, i to nakon četrnaest godina koliko ih je proveo na dužnostima u Beogradu. Kada je Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije 1983. godine, formalno sam preuzeo ideološki sektor kao prvi čovjek. Radio sam onda što sam znao i umio. Sudjelovao sam u ideološkim debatama po cijeloj Jugoslaviji i svoje sam strelice odapinjao, kao publicist i partijski čovjek koji je javno djelovao, na sve naše nacionalizme, kako smo ih zvali. Uostalom, to je i naziv jedne od mojih knjiga, a posebno mi je bilo sumnjivo sve što se tada događalo u Beogradu, gdje su razne intelektualne skupine propagirale liberalizam. Iza tog liberalizma skrivala se, pod firmom detitoizacije, težnja za redefinicijom Jugoslavije kakva je bila. 1984. godine održalo se savjetovanja o političkoj zloupotrebi u kulturi i stvaralaštvu, iza koje sam ja stajao. Tada je priređena tzv. Bijela knjiga.

RSE: Mnogi su vas napadali zbog te Bijele knjige, a kažu da je najviše napada došlo iz Beograda?

Šuvar: Ta Bijela knjiga je bila jedan rutinski materijal koji je izradila informativna služba CK, doduše po mojoj narudžbi. Takvih materijala, gdje se davao pregled zbivanja, bilo je mnogo, i prije i poslije. Bili smo obavezni da po jedan primjerak materijala šaljemo u Beograd. Kad je informativna služba CK Hrvatske napravila taj informativni materijal, koji je prozvan Bijela knjiga ( jer su šapirografirane korice bile bijele boje) i kad je materijal poslan u Beograd, vjerojatno je dospio u ruke Draže Markovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije. On je vjerojatno prelistao "knjigu" i ocijenio da je to napad na srpsku inteligenciju i na Srbiju. Istodobno je, kako to ide, dospjela i u ruke čuvenom Matiji Bećkoviću. On je onda organizirao potpisivanje otvorenog pisma protiv tih koji stoje iza Bijele knjige, a prije svih na udaru sam bio ja kao pojedinac. To je pismo potpisalo 100 intelektualaca Srbije, viđenih i manje viđenih. I tek tada se otvorila afera Bijele knjige. U međuvremenu je bilo naše savjetovanje, a izlaganja su objavljena u časopisu "Naše teme". To je bio impozantan skup od oko 150 kulturnih stvaralaca, publicista iz Hrvatske, za koje je zapravo ta knjiga i izrađena, kako bi oni imali uvid u debati o tome što se događa po Jugoslaviji. Neki su govorili da je tamo sabrano pravo "cvijeće zla", po tim citatima. Citirali su se autori s pozitivnim stavovima, iz tadašnjeg našeg ugla, ali i oni sa negativnim stajalištima. Najviše citiranih autora je bilo iz Beograda i Srbije. To su kasnije bili glavni autori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti. Slijedili su potom citati Slovenaca, kasnije autora prijedloga za rješenje slovenskog nacionalnog pitanja, što je objavljeno u "Novoj reviji". Hrvatskih autora je bilo relativno malo. Onda je dignuta velika afera. Mika Špiljak, koji je bio glavni čovjek u CK SKH i meni šef, a kao predsjednik Predsjedništva mi nije bio sklon. On je bio alergičan i na to što sam ja u svojim nastupima često citirao Bakarića, koji je za mene bio najpametnija glava u hrvatskom komunističkom pokretu nakon Drugog svjetskog rata. Znao je stvari sagledati i promišljati. Naravno, ja nisam imao nekog u blizini pametnijeg, osim Bakarića, koga bih mogao citirati. Mika je ranije imao neke račune sa Bakarićem. Špiljak je na određeni način mislio da ga je Bakarić prognao u Beograd i tek se nakon njegove smrti vratio u Hrvatsku. Mene su po toj osnovi počeli smatrati "bakarićevcem" i pretedentom da zauzmem njegovo mjesto, što je imalo malo veze s realnošću. Osim toga, Mika se pobrinuo da sebi, mimo statuta, produži mandat predsjednika na još jednu godinu. U zadnjem mandatu kao predsjednik Predsjedništva CK SKH je bio Stanko Stojčević.

RSE: Šta je Mika Špiljak imao toliko protiv vas?

Šuvar: Mi smo u početku neko vrijeme i dobro surađivali.

RSE: Zašto vas Mika Špiljak nije volio?

Šuvar: Tu se ne radi o ljubavi. Radi se o političkom sagledavanju ličnosti. Uvijek i u svakom političkom tijelu ima ljudi koji se međusobno ne podnose. To i nije važno za javni život. Ja sam sa Mikom bio dobar, ranije. Nas dijeli velika razlika u godinama. Ja sam ga osrednje poznavao i obradovao sam se kad je zajedno sa mnom izabran u Predsjedništvo CK SK Hrvatske. Mislio sam da je to jedan iskusan kadar i da će nam dobro doći. Što sam ga više izbliza upoznavao, to sam se sve više i razočaravao. Nije među nama bilo konflikata, dok se on nije vratio iz Beograda, gdje je obavljao dužnost jednogodišnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. Na to mjesto je došao, jer je Bakarić u međuvremenu umro, pa je ostalo upražnjeno mjesto u Predsjedništvu Jugoslavije. Tek nakon što se Špiljak vratio iz Beograda i postao predsjednik Predsjedništva CK Hrvatske i onda svoj mandat produžio za jednu godinu, među nama se pojavio sukob, koji nije bio iniciran sa moje strane. Špiljak je iz nekih razloga, i ne samo on nego i najuži partijski vrh, ocijenio da mene treba eleminirati iz političkog života. Ja sam se, usprkos njegovim željama, probio u raznim tajnim partijskim glasanjima prema CK SKJ i prema Predsjedništvu CK SKJ.

RSE: Možete li mi opisati to glasanje 1986?

Šuvar: Bilo je kandidiranje u SK Hrvatske za članove CK Jugoslavije. Znalo se da ih treba kandidirati 19, a koje kongres komunista Jugoslavije verificira. Dvadestero ih je po statutu, jer automatski ide onaj koji se zatekne na mjestu predsjednika CK SKH. Na kongresu, a to je bio XIII kongres SKJ u lipnju 1986., trebala su biti izabrana dvojica iz Hrvatske u Predsjedništvo CK SKJ. Tada su u tim kandidaturama po terenu u prvi plan izbila imena Jure Bilića, Milke Planinc, Ivice Račana i moje. Polazilo se od toga da treba biti jedan mlađi i jedan stariji. Od ta četiri imena, koja su najviše bila kandidirana, na tajnom glasanju u CK SKH prošli smo Račan i ja, a otpali su Jure i Milka. Špiljak nikako nije htio da se ja probijem. Nisam ni ja težio da idem u Beograd. On je to i htio spriječiti, a ne samo on. Išlo je to i na kongres SKH, gdje se glasalo za devetnaest onih koji će ići u CK. Ako ne budeš među ovih 19, onda ne možeš biti ni među onom dvojicom koji će biti izabrani u Predsjedništvo jugoslavenske partije. Onda je i na tom kongresu bilo tajno glasanje. Od nas 25 koji smo bili na listi kandidata za CK SKJ, a bira se devetnaest, ja sam prošao kao devetnaesti.

RSE: Čak ste pogodili broj glasova.

Šuvar: Ne, to je bilo kasnije. Kako je bila velika kampanja protiv mene ispod žita, ja sam dobio relativno malo glasova, ne malo, ali bio sam devetnaesti, a dvadeseti je bio Boro Mikelić. Boro se tada bunio da se mene forsiralo umjesto njega, jer se kao moćni direktor "Gavrilovića" smatrao važnijim i zaslužnijim od mene. Potom sam i na XIII kongresu u glasanju za verifikaciju članova CK iz svih republika Jugoslavije opet bio na dnu liste od 156. Bilo nas je 156 na listi, plus devet po statutu. Dakle CK SKJ je imao 165 članova i ja sam dobio najmanje glasova. Dobio sam 296 glasova manje od onog tko je dobio najviše. Iz Hrvatske je uporno stizao zahtjev da onaj koji bude verificiran za CK SKJ na kongresu komunista Jugoslavije, mora dobiti dvije trećine glasova. Pomišljalo se da su dobre šanse da se mene time eliminira. Tu je bio savez jednog broja hrvatskih komunista i jednog broja srpskih komunista da me se eliminira. Za mene su glasali i mnogi iz Hrvatske i mnogi iz Srbije, ali većinom iz drugih partijskih organizacija. U Srbiji su me optuživali da sam hrvatski nacionalist i ideolog udruženog rada, i da sam donekle i staljinist. Ovdje u Hrvatskoj napadali su me da nisam baš dobar Hrvat i da sam, također, staljinist. To su bile te fame. Iza mene je odozdo bio Dolanc, pa onda Vrhovec, pa Dragosavac, pa Boško Krunić. To su svi oni koji su u tom trenutku bili najmanje popularni u vrhovima cijelog SK, naročito u Srbiji.

RSE: Koje je to bilo godine?

Šuvar: 1986. Kada je novi CK Jugoslavije izabran, on se sastojao na konstituirajućoj sjednici da izabere svoje predsjednike. U Predsjedništvo je ulazilo nas 14 i devet po položaju. O nama četrnaestorici je glasalo 165 članova CK SKJ i ponovno je trebala dvotrećinska većina. Da bi bio netko izabran u Predsjedništvo, trebao je dobiti 110 glasova. Neki moji drugovi su strepili da neću proći, jer su znali za neke igre iza kulisa, i da kad sam već prošao za CK SKJ, vjerovali su da neću proći za Predsjedništvo. U tom tajnom glasanju na CK SKJ ja sam dobio 129 glasova, ali opet najmanje.

RSE: Ali pogodili ste broj.

Šuvar: Ne, ja sam svom prijatelju Marku Loliću, koji je bio jako zabrinut, pred glasanje rekao: "Marko, ne brini, ja ću vjerojatno dobiti 127 glasova." A kada je prošlo glasanje i kad sam dobio 129, on je prišao da me poljubi i rekao."Kako si mogao tako precizno pogoditi?"Rekao sam da sam vjerojatno jedini čovjek u ovom Centralnom komitetu koji zna pojedinačno sve druge članove. Ne toliko osobno, ali znam odakle su, tko su i kako dišu. Onda sam procijenio tko bi mogao biti za mene, a tko protiv mene.

Bitke oko Ustava

RSE: Tih osamdesetih, i prije 1986., u Zagrebu se mislilo da u Srbiji pušu neki liberalni vjetrovi, da oni dolaze iz Beograda. Međutim, i prije dolaska na vlast Slobodana Miloševića, mogla se zamijetiti velikosrpska politika.

Šuvar: Znate, srpski nacionalizam je jačao od šezdesetih godina, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića. Onda je došao ustav Jugoslavije 1974. godine, kojeg je blagoslovio Tito. S tim su ustavom korespondirali su i novi ustavi republika i pokrajina. U Srbiji je nastalo veliko nezadovoljstvo ustavnim položajem pokrajina, statusom koji im je davao novi savezni ustav, a morao dati i ustav Srbije, jer je morao biti u skladu sa saveznim, a onda i pokrajinski ustavi. Već 1977. god. u političkom vrhu Srbije formuliran je zahtjev da se redefinira položaj pokrajina. Napravljena je, također, neka knjiga, ne znam kako se ona zvala. Bili su razgovori sa Kardeljom, pa i sa Titom, koji je onda primio čelne ljude Srbije - Petra Stambolića, Dražu Marković i druge. Liberalnija ekipa, koju su predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović, otišla je sa scene 1972. nakon što je sa scene otišao veći dio hrvatskog rukovodstva. Tada je "visilo" pitanje pokrajina. Onda je 1981. došlo do nereda na Kosovu, na liniji albanskog nacionalizma i to je uzbuđivalo cijelu Jugoslaviju. Tito više nije bio među živima. U sastavu CK SKJ od 1982. do 1986. obrazovana je radna grupa za proučavanje odnosa između pokrajina i Srbije, koju je vodio Milan Kučan. Ta grupa je izradila teze, koje smo onda mi preuzeli u Predsjedništvu partije i od 1986. do 1990. smo se time i bavili. Vodile su se teške bitke oko ustavnih amandmana i u saveznom ustavu, i u Ustavu Republike Srbije, i u ustavima pokrajina, kako bi se našlo neko rješenje. Bilo je zaista čudno da se zakoni koje donosi Republika Srbija nisu protezali i na područja pokrajina. To je trebalo ispraviti. To je jedno, a drugo je dirati već ostvarenu autonomiju pokrajina koja se razvijala od 1945. godine pa naovamo. Autonomija sama po sebi nije razbijala Srbiju, što je postala dominantna teza, i nije slabila Jugoslaviju. To se vidi iz retrospektive. Tada velika većina, pogotovo u Srbiji i članova partije u Srbiji, nije to shvaćala. Taj nacionalizam se u Srbiji neprestano hranio kosovskom situacijom. Otkako je smiren bunt Albanaca 1981., u kojem je bilo i ljudskih žrtava, srpski nacionalizam je jačao i neprestano se vraćao na optuživanja Albanaca da progone i potpuno obespravljuju Srbe i Crnogorce na Kosovu. Mi smo sve to naslijedili i tada sam i ja došao u poziciju da se više izjašnjavam. Napominjem, ja nisam nikada bio jugoslavenski rukovodilac, niti član bilo kojeg jugoslavenskog rukovodstva, ako se izuzme rukovodstvo omladine Jugoslavije u koje sam ušao kao običan član još dok je Mika Tripalo bio predsjednik. Ja sam se u Beogradu zatekao na nekoj funkciji prvi put polovicom 1986., kad sam došao kao član Predsjedništva partije, kao jedan od dvojice iz Hrvatske, uz Račana, i dobio sam priliku da se i ja izjašnjavam oko Kosova. Odlazio sam na Kosovo, govorio i pisao. Već sam bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ kad smo držali sjednicu o Kosovu. Bilo je to poslije ponoći, jer to su bile one noćne sjednice koje cijela zemlja gledala na televiziji. Tom prilikom sam rekao da ukoliko cijela Jugoslavija ne bude prisutna na Kosovu, doživjet će sudbinu Kosova. Srpski nacionalizam je jačao, ali jačali su svi nacionalizmi u Jugoslaviji. Uostalom, svi nacionalizmi su jačali još za Titova života. On je imao golemu historijsku karizmu, ali je možda zadnju deceniju, ili posljednje dvije decenija života, bio samo figura iza koje su se drugi skrivali. Tito je imao veliki međunarodni utjecaj i u zemlji je mogao lupiti šakom i nešto zaustaviti, ali ne na duži rok. Birokratsko-nacionalistički monoliti su ojačali već za njegova života. Poslije Titove smrti i odlaska nekih velikih autoriteta jugoslavenskog društva, kao što su Kardelj, Bakarić, a među Srbima Milentije Popović i još mnogi drugi, mi novi, pomiješani sa starim iz Titova vremena, preuzeli smo vruć krumpir kojeg nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne opržimo. A kasnije se zemlja i raspala.

RSE: Mislite li da bi bilo drugačije da je u Srbiji ostao na vlasti Ivan Stambolić i to rukovodstvo?

Šuvar: Ivan Stambolić nije bio neko posebno rukovodstvo. On je ta mlađa generacija. Glavni čovjek Srbije postao je pod paskom Petra Stambolića i Draže Markovića. Ali je onda, svuda uz sebe instalirao Slobodana Miloševića. Kada je Ivan Stambolić prestao biti predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, na to je mjesto doveo Slobodana Miloševića. Kad je preštao biti predsjednik CK SK Srbije i postao predsjednik Predsjedništva Srbije, na svoje mjesto u CK je doveo Slobodana Miloševića. Tada to nije htio dopustiti Draža Marković, kojemu se prebacivalo da ima ambicije i da osobno želi biti predsjednik CK poslije Ivana Stambolića, iako je bio dosta stariji od njega. Održana je sjednica CK Srbije u kojem su od 160 članova samo sedmorica bila protiv izbora Miloševića za predsjednika CK, tj. za glavnog čovjeka u Savezu komunista Srbije. Ta sedmorica stajala su uz Dražu koji je ostao u golemoj manjini. Neki su tada upozoravali na loše osobine Miloševića, ali mi ostali iz Jugoslavije ga nismo poznavali. On je za nas tada bio relativno "anonimus". Isplivao je do tih funkcija uz svestranu podršku Ivana Stambolića, koji se već ranije afirmirao i postao glavni čovjek Srbije. Doduše, uz njega su, od starih kadrova, značajnu ulogu igrali i Nikola Ljubičić i Dušan Čkrebić. Dušan Čkrebić je imao sve moguće funkcije u Srbiji. U jednom trenutku, u jesen 1987. je puklo između Miloševića i Stambolića. Najednom su se pojavile dvije politike.

RSE: Zašto je puklo?

Šuvar: To je sada teško reći. Puklo je na tome što je Stambolić zastupao liberalnije teze, a uz njega je bio i pokojni Dragiša Pavlović, kao i nekolicina mlađih. Onda se javio sukob oko toga kakvu politiku u Srbiji voditi i došla je sjednica na kojoj je, da se kolokvijalno izrazim, Ivan Stambolić "izvisio". Osma sjednica je bila u rujnu 1987. godine. Prevagu je odnio Milošević, a, po mom mišljenju, zahvaljujući podršci starijih, a naročito Ljubičića i Čkrebića. Kada je tu prevagu odnio, postepeno je eliminirao Ivanovu struju, a sam Ivan je bio prisiljen da podnese ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije negdje u prosincu 1987.

RSE: Nikola Ljubičić je bio u Predsjedništvu države?

Šuvar: Nikola Ljubičić je za Titova života postao savezni sekretar za narodnu obranu, nakon Ivana Gošnjaka. Ljubičić je to bio dvanaest godina. Onda je na njegovo mjesto došao Branko Mamula, a Ljubičić je tada prešao u Srbiju i postao predsjednik Predsjedništva Srbije 1982. godine. Potom je izabran u Predsjedništvo Jugoslavije, gdje je bilo osam članova, po jedan iz svake republike i pokrajine. Novo je Predsjedništvo od osam članova izabrano 1983. na pet godina, i to u skupštinama republika i pokrajina, u Hrvatskoj u Saboru, a u Makedoniji u Sobranju. Iz Slovenije je bio Boris Krajger, iz Hrvatske Josip Vrhovec, iz BiH Branko Mikulić, pa kad je on otišao za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća nakon Milke Planinc, došao je Raif Dizdarević, iz Vojvodine Stevan Vlajković, iz Srbije Nikola Ljubičić, iz Crne Gore Veselin Đuranović, koji je prije Milke bio predsjednik SIV-a, iz Makedonije Lazar Mojsov i sa Kosova Sinan Hasani. To osmoročlano Predsjedništvo je bilo na sceni od 1984. do svibnja 1989.godine.

RSE: Čini se da je Ljubičić odigrao ključnu ulogu kada je u Srbiji došlo do smjene republičkog rukovodstva. Neki iz saveznog predsjedništva kažu da su pokušali utjecati preko Srba u saveznom predsjedništvu, međutim da je Ljubičić izrazito stajao na Miloševićevoj strani.

Šuvar: Ja sam imao neke okršaje, iza scene, sa samim Ljubičićem. On je stariji čovjek i kada smo se upoznali bili smo u korektnim odnosima. Na čelu srpske delegacije dolazio je u Zagreb na razgovore dok sam ja bio u Predsjedništvu CK SKH. Dolazio je i Čkrebić i znam da sam ih vodio pokazivati im Mimarinu zbirku i izložbu na Jezuitskom trgu. Ljubičić je igrao, faktički, ulogu glavnog čovjeka od kad je postao predsjednik Predsjedništva Srbije, pa onda prešao u Predsjedništvo Jugoslavije. U trenutku kada je trebalo birati između Miloševićeve i Stamblićeve linije, stao je uz Miloševića i Čkrebića koji su, od starijih, bili dva najutjecajnija čovjeka na vrhu Srbije. Draža Marković je već bio potisnut, a Petar Stambolić je otišao u mirovinu. To je pomoglo jačanju Miloševića. Cijelo to vrijeme dok je Ljubičiću trajao mandat člana Predsjedništva Jugoslavije, do svibnja 1989., on je itekako držao Miloševićevu stranu i bio uz njegovu ukupnu politiku.

RSE: Rekli ste da ste se sukobljavali nekoliko puta sa Ljubičićem - i dok ste vi bili u Predsjedništvu partije, a on u u saveznom predsjedništvu.

Šuvar: Predsjedništvo partije po ustavu Jugoslavije, sve dok nisu usvojeni ustavni amandmani u studenom 1988., a ja sam tada bio na polovici svog mandata, bili su i članovi Predsjedništva Jugoslavije. Prema tome, ja sam pola svog mandata predsjednika Predsjedništva CK bio po ustavu i član Predsjedništva Jugoslavije. Kada sam to prestao biti, po sili ustava, ja sam češće, kada bih bio pozvan od Predsjedništva Jugoslavije, dolazio na sjednice, kao što su predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, a tada je to bio Raif Dizdarević, ili ponekad i svi članovi Predsjedništva dolazili na sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta. Mene su u Hrvatskoj, Sloveniji, a i drugdje dugo optuživali da sam tada podupirao Miloševića, i to u razdoblju kada se javio sukob Stambolić - Milošević. Ja Miloševića nisam pobliže poznavao. Prvi put sam ga osobno upoznao 1986. godine, kada sam dolazio u Beograd. On je tad već bio predsjednik CK Srbije. Rijetko smo se sretali, gotovo nikada, osim na službenim sjednicama i u pauzama. Nismo se posebno družili. Jednom ili dva puta smo radili u istoj zgradi. Ja sam svratio kod njega ili on kod mene, ali kod mene bi svraćali i drugi koji bi došli u Beograd na sjednicu, a nisu iz Beograda, i to se ne uzima ozbiljno. Kada je bila Osma sjednica u rujnu 1987., mi smo svi bili promatrači sa strane. Na sjednici Predsjedništva CK za riječ se javio Milan Kučan i rekao da neke partijske organizacije u Sloveniji traže objašnjenje u vezi sa tom sjednicom, jer nije bilo dovoljno demokratična. Ja sam se, više u sebi, nasmiješio, jer nisu bile demokratične ni mnoge ranije i kasnije sjednice CK SKJ i svih republičkih partijskih rukovodstava. Po nekim kriterijima bilo je malo demokratskih sjednica, a pogotovo u Titovo vrijeme. No, Slovenci su tražili objašnjenje. Predsjedništvo je onda zatražilo od Miloševića da kaže što je bila svrha te sjednice. Milošević je uzeo riječ i objasnio. Iza toga je nastala šutnja na Predsjedništvu partije Jugoslavije. Nitko nije imao primjedbu, osim što je nešto formalno primijetio Kučan, a jedinu primjedbu sam imao ja, jer je Milošević rekao da je narod prerastao partiju. Narod bolje shvaća nego partija što treba i čemu treba težiti. Na to sam ja replicirao da ako je to tako, rasformirajmo partiju, ona je u historijskom smislu nepotrebna, narod sve zna. Iz njega je tada progovarao populizam. To je bilo bio odmah iza Osme sjednice srpskog CK, negdje u desetom mjesecu 1987. godine. Predsjednik Predsjedništva CK bio je Boško Krunić iz Vojvodine. Prije njega je bio Renovica, ja sam bio iza Boška, a iza mene Pančevski. Ja sam se u travnju, 1988., kad još nisam bio predsjednik Predsjedništva CK, javio za riječ na jednoj sjednici CK Srbije, to je bilo desetak mjeseci nakon Osme sjednice, gdje sam bio sa Vidojem Žarkovićem zadužen za Srbiju, jer smo se mi rotirali po zaduženjima za republičke i pokrajinske organizacije. Kad sam došao u Predsjedništvo partije u Beograd, prvo sam bio šest mjeseci zadužen za Kosovo, pa šest mjeseci za Sloveniju, pa šest mjeseci za Srbiju. Tako smo rotirali. Dakle, Vidoje Žarković i ja smo se dogovorili da ja uzmem riječ. To je bila sjednica u pripremi konferencije Saveza komunista Jugoslavije i tamo sam govorio o opasnostima koje prijete Jugoslaviji. Rekao sam da je i srpski nacionalizam opasan, ali da ne smatram da se on ugnijezdio u vodstvu Saveza komunista Srbije, već da je taj srpski nacionalizam stvarala, da kažem kolokvijalnim rječnikom, beogradska čaršija i njena intelektualna elita i da se nadamo se da će Savez komunista Srbije imati snage da raščisti sa svojim nacionalizmom. To su uzeli kao podršku Miloševiću. Još sam dužan kazati: Miloševića sam promatrao i postepeno upoznavao i činilo mi se , s obzirom na tadašnja previranja u cijeloj zemlji, da bi on u Srbiji, iako sam osjetio da je pomalo sirov komunista i da ima pomalo demagoške sposobnosti, zapravo, bolje je vodio jednu liniju nego Stambolićeva struja. Zašto? Stambolić je moj odličan prijatelj danas, a i tada, nikada se mi nismo posvađali. No, stekao sam dojam da se on pomalo ustručava konfrontirati sa tom nacionalističkom elitom i da je pomalo tetoši. Milošević Memorandum srpske Akademije nauka i umetnosti nije podržao kada je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list "Student" sa Titovim lešom, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači i koji je, nažalost, razbio Jugoslaviju.

RSE: Da li je to kada se Milošević ograđivao od "Studenta" bilo prije ili poslije Osme sjednice?

Šuvar: Kažem da sam ja govorio na sjednici CK Srbije deset mjeseci poslije Osme sjednice, gdje sam u pripremi konferencije Saveza komunista Jugoslavije kazao svoja gledanja na zbivanja u zemlji, a posebno u Srbiji. Onda je u Hrvatskoj, otkako sam ja otišao na dužnost u Beograd, politički vrh na čelu sa Špiljkom, a brzo mu se pridružio i Ante Marković, više vodio računa o tome da mene eliminira, nego da neke druge stvari razjašnjava. Iz Hrvatske me se pokušalo onemogućiti da postanem predsjednik Predsjedništva CK, a htjeli su isforsirati Račana, pa je bila održana sjednica CK Hrvatske pred sjednicu Predsjedništva partije Jugoslavije na kojoj je tajnim glasanjem trebalo birati - Račan ili ja. To je bilo 30. lipnja 1988. Pred to biranje u Beogradu je održana sjednica CK SKH, na kojoj se pokušalo dati prednost Račanu, a uskratiti meni. Ta sjednica je trajala cijeli dan i 47 govornika se javilo za riječ, 14 je kroz aluzije tražilo da se prednost da Račanu. Zbog većine ostalih, koji se s time nisu složili, to se formalno nije moglo provesti. Na tajnom glasanju u Predsjedništvu partije Jugoslavije ja sam izabran sa 15 glasova, a šest je dobio Račana.

RSE: Zato vas to i pitam. Navodi se da ste na Desetoj sjednici CK SKJ zapravo vadili ulaznicu za ovaj izbor…

Šuvar: Na Desetoj sjednici nisam bio, a u tijeku boravka u Beogradu samo sam jednom nazočio sjednici CK Srbije, i to kad sam za Srbiju bio zadužen, dakle, u travnju 1988. Dao sam one ocjene koje sam vam prepričao. Ako baš hoćete, neposredno iza Osme sjednice srpske partije Predsjedništvo je bilo u Crnoj Gori. Partijski je vrh preko vikenda išao u obilazak Durmitora. Milošević nije došao, ali su došli Čkrebić i Krunić. Ugostili su nas Crnogorci i mi tada uopće nismo procjenjivali dramatične posljedice te Osme sjednice. Stambolić je još bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Tek nakon dva mjeseca podnijet će ostavku. Ja sam tada u Stambolića posumnjao, ja osobno, ali to nisam javno govorio, zbog toga što se on u jednom intervjuu založio ne za jednogodišnji predsjednički mandat, već da predsjednik Jugoslavije bude biran na pet godina. Meni je to, u toj osjetljivoj situaciji, izgledalo da bi to mogao biti samo Srbin i da ne bi bilo dobro da na pet godina na čelo Jugoslavije zasjedne Srbin - u toj situaciji kada je Srbija epicentar krize, a požar je stvaralo Kosovo.

Najomraženiji čovjek u Srbiji

RSE: Kada vas optužuju za podršku Miloševiću navodi se da ste u ožujku 1988. osuđivali Slovence za antiarmijsku propagandu.

Šuvar: To nema nikakve veze sa Miloševićem, jer on tada Slovence nije previše osuđivao. Slovenci i Milošević su uvijek bili u dobrim odnosima, a vani je ispadalo da se jako konfrontiraju. Koristim priliku da kažem da je u Sloveniji glumljen rat, ili su JNA bile sputane ruke i da je odlazak Slovenije iz Jugoslavije bio dogovoren između srpskog i slovenskog vrha. To je bilo 1991. kada ja više nisam bio u političkom životu. Mi smo na sjednici Predsjedništva CK Jugoslavije raspravljali o napadima na JNA u Sloveniji, naročito o "Mladini", jer je od nas JNA kategorički tražila da se izjasnimo i suzbijemo antiarmijsko raspoloženje u Sloveniji. Pripremio sam se za raspravu na sjednici Predsjedništva i citirao sam što se sve govori. Slovenci su se osjetili pogođeni i Korošec, koji je sa mnom kasnije radio u tandemu - on sekretar, a ja predsjednik Predsjedništva - i korektno smo surađivali, je rekao da ako je sve što je rekao Stipe točno, onda mi moramo sazvati CK Slovenije i to razmotriti, jer to su veoma ozbiljne stvari. To nije imalo nikakve veze sa mojim udvaranjem Miloševiću.

RSE: Da, ali vama su ipak srpski glasovi bili važni?

Šuvar: I vi se povodite po glasinama. Ja sam na tom glasanju, ne zna se tko je za koga glasao kada je trebalo izabrati između Račana i mene, dobio 15 glasova, Račan šest, a dva su bila suzdržana. To je moja rekonstrukcija, mada nisam proučavao listiće. Pretpostvljam da su protiv mene glasala tri Slovenca i dva Hrvata - Stojčević i Račan, i jedan iz pokrajina. Dvojica nazočnih su se suzdržali od izjašnjavanja. U tom zbiru od petnaest glasova koje sam ja dobio, bio je Miloševićev i Čkrebićev, ali je bio i Gačićev, koji je s njima bio u sukobu i koga su oni otpisivali. Bili su i svi glasovi iz svih drugih saveza komunista, i Makedonije, i Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Armije, itd. Ta dva glasa... Da sam ja htio biti račundžija, onda ne bih dobio dva glasa Čkrebićeve linije, ali bih dobio slovenske i sve druge glasove. To nije bilo presudno za moj izbor, kao što nije presudilo ni kasnije, u promjeni atmosfere kad je u CK Srbije pokrenuta inicijativa za mojim smjenjivanjem, a zahtjev za to je iznesen na iznenadnoj konferenciji Saveza komunista Vojvodine. Iduća tri mjeseca sam bio pod suspenzijom, pa se na Predsjedništvu u ožujku 1989. glasalo da li da me smjenjuju ili ne. No, na tajnom glasanju sam dobio trinaest glasova da ostanem, a sedam je bilo protiv mene. Milošević je u tom trenutku poduzeo sve da me se smijeni. I ranije je bilo sličnih pokušaja, pa i u trenutka kada sam stupio na tu dužnost.

RSE: I dan-danas se po novinama povlači da su se vaši istupi razlikovali do ustoličenje na to mjesto u partiji i poslije toga.

Šuvar: To što sam ja tada govorio imate u ovoj knjizi koja se zove "Nezavršeni mandat". Tu su svi moji istupi iz tog vremena i tu je i ono što sam rekao na CK Srbije, za koju me pitate. Valjda se to može provjeriti i u stenogramima mojih izlaganja, ako su sačuvani. Ja se tu ne bih opravdavao. To se sve može provjeriti, to nema nikakve veze sa realnošću. U Hrvatskoj su se dičili hrvatskom šutnjom, a mene napadali i prozivali. Ja sam u Hrvatskoj tada bio persona non grata. Da vam to potkrijepim: imao sam predavanje u Savezu antifašističkih boraca i rezervnih vojni starješina Trešnjevke. U dvorani hotela "Panorama" 700 ljudi. Ja sam predsjednik Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, Televizija Zagreb ne dođe i ne objavi nijedan redak o tome. To je bez presedana, jer se tako nešto ranije nikada nije dogodilo. Ja držim predavanje na poziv zagrebačke boračke i rezervno-oficirske organizacije u Domu armije, TV Zagreb dođe, tamo su kola, ali ne daju ništa što sam rekao. Ne bih htio spominjati neke novinare koji sada igraju vrlo časnu ulogu, ali stalno su me raskrinkavali ovdje u Hrvatskoj kao nekog sumnjivog tipa. I u toj situaciji se i ovdje plasiralo namjerno da sam ja u nekom savezu sa Miloševićem. A kada sam došao u stvarni klinč s njim, onda me iz Hrvatske nitko nije podržao. Primjer, čuvena Dvadeseta sjednica, to je moj drugi smrtni grijeh po ovdašnjim kritičarima, da nisam rekao popu pop, a bobu bob. Ta čuvena sjednica bila je 30 siječnja i 1. veljače 1989. I tamo govorim s ublaženom verzijom referata. Prvu verziju referata Predsjedništvo partije Jugoslavije mi je nadmoćno odbilo. Rekli su: "Moraš ga preraditi jer to vodi razbijanju Saveza komunista Jugoslavije". Razmišljao sam da li da podnesem ostavku i otvorim mjesto Milanu Pančevskom, koji je bio Makedonac, dakle ono što bi Milošević želio, ili ostati i pokušati se i dalje se boriti. Sada, gledajući iz ove perspektive - da sam onda podnio ostavku, onda bi rekli Šuvar je shvatio, poslao ih je sve tamo gdje idu i otišao iz politike. Da sam znao za kasniji raspad Jugoslavije, onda bih to i učino. Tada sam mislio da mogu, kao pojedinac, još na nešto utjecati. Na toj Dvadesetoj sjednici, na kojoj ja nisam rekao popu pop, bobu bob, a tobože sam obećao, od tridesetak sudionika iz Hrvatske javio se za riječ samo Ivica Račan, koji je u toj prilici govorio dosta korektno, zatim se javio Ivo Družić. On je ovako istupio: obratio se prvo meni: "Druže Stipe, ti si takav i takav", dao mi je komplimente. Onda je pogledao tamo gdje sjedi Milošević i rekao: "Druže Slobo, ti si takav i takav", i dao mu je komplimente. A onda je rekao: "Apeliram na vas da ne vodite partijsku lokomotivu suprotnim pravcima." Sve je to zabilježeno. To je bila ta podrška iz Hrvatske. Ne možete vi koji niste bili unutra, na sjednici, tko to nije proživio, a čak sam i ja detalje zaboravio, razabrati što je bila nečija podrška. Meni Milošević nije predstavljao veliki problem, smatrao sam da ćemo s njim izaći nakraj, i to sve dok se nisam zatekao na poziciji predsjednika Predsjedništva CK SKJ. To je bilo prvih dana srpnja 1988. godine kada je došlo do dolaska Srba i Crnogoraca s Kosova u Novi Sad da optuže Vojvođane da su "autonomaši" i da ostavljaju na cjedilu Srbe i Crnogorce na Kosovu i prepuštaju Kosovo albanskom nacionalizmu. To je bio početak antibirokratske revolucije. Ja sam svim snagama, a tek sam došao na mjesto predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta, nastojao spriječiti dolazak Srba i Crnogoraca. Prvi mitinzi su bili po Novom Sadu i po Vojvodini. Onda je to vodio milijunskom mitingu na Ušću u listopadu 1988. Slijedio je potom novi milijunski miting u ožujku 1989. pred Skupštinom Jugoslavije, na kojoj je govorio Raif Dizdarević, a ja nisam htio otići da govorim. Ta antibirokratska revolucija koja je pokrenula srpske, kao i crnogorske mase, i uznemirila Srbe u BiH, a posebno Srbe u Hrvatskoj, a počela je plašiti sve ljude i narode u Jugoslaviji, i kada je nastavila "tutnjati" po zemlji, ja sam shvatio da je vrag odnio šalu i da se sa Miloševićem neće moći izaći na kraj, i da treba ući u klinč. Kada sam ušao u klinč, poštao sam najomraženiji čovjek u Srbiji.

RSE: To je čak bilo u vrijeme kada su vam na nogometnim stadionima skandirali.

Šuvar: To je bilo tada i malo kasnije. To je bilo čim sam se ja malo suprotstavio mitinzima. Nisam bio samo ja. U tom trenutku mene su vrlo čestito podržavali, i to ne samo mene nego i liniju razmišljanja koju sam i ja zastupao, Crnogorci: Orlandić i Žarković. Kasnije su oni bili žrtve antibirokratske revolucije, pala je vlada usred Titograda. Kako je u listopadu 1988. pokušaj obaranja crnogorskih vlasti bio nesupješan, "igra" se ponovila i u siječnju 1989. Oni su bili prisiljeni podnijeti ostavku. Ranije je i Boško Krunić bio prisiljen dati ostavku. U toj situaciji kada sam se ja do kraja suprotstavio antibirokratskoj revoluciji, nije prošlo ni pet - šest dana, a uslijedio je prvi zahtjev za mojom odgovornošću koji je stigao od komunista s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Beogradu, iako je studentska nastava prestala. Bio je to početak srpnja. Ali, docent na tom fakultetu je bila Mirjana Marković. Odem ja na jedan dan zbog svoje profesorske obaveze u Osijek, jer sam bio član komisije za obranu jednog magistarskog rada, i tog dana mene iz Beograda, iz Predsjedništva CK, zove Brigić i kaže: "Ovdje smo na okupu: ja, Račan, Tupurkovski, Čkrebić, Milošević… Zahtjev je da se tebe smijeni." To široj javnosti nije ni poznato. Odgovorio sam: "Objesite to mačku za rep. Ja sam predsjednik Predsjedništva po statutu i nikakvu odluku bez mene ne možete donijeti, pa makar sam ja prvi među ravnima." Tada je počeo klinč. Skandiranja na stadionima su se događala na vrhuncu moga sukoba sa Miloševićem, kraj 1988. Onda su ovdje na stadionima uzvikivali "Stipe Šuvar!" Ja sam za Novu godinu, 1989., u Hrvatskoj u anketi tjednika "Danas" bio izabran za ličnost godine, a u anketi emisije Radio Zagreba "Dvadeset peti sat", koju je vodio Pjer Vukelić, bio sam izabran za drugu ličnost, jer me tad pretekao i proslavio se zbog operacije na srcu dr. Sokolić. To je bilo to razdoblje. Iza toga dolazi to kad ja najavljujem da ću reći popu pop, a bobu bob, a mene ostavlja na cjedilu i Savez komunista Hrvatske, jer kroz ovaj detalj, da je samo govorio Družić, pokazuje u kojoj sam bio situaciji.

Snaga izmanipulirane narodne mase

RSE:Kad su vas zvali i kad su tražili vaše smjenjivanje, koliko je to bilo prije nego što je Milovan Popović na XVII sjednici CK SKJ tražio vaše smjenjivanje?

Šuvar: XVII sjednica je bila ranije. Ovo smjenjivanje gdje se njih sedam, osam, okupilo, to je bilo početkom srpnja 1988., a XVII sjednica je bila polovicom listopada. Tamo sam ja podnio veliki referat da se treba okrenuti budućnosti, da socijalizam u Jugoslaviji treba koračati novim putevima, itd. Referat je imao velikog odjeka , a na toj sjednici smo donijeli odluku da ponovo glasamo za sve članove Predsjedništva SKJ. Naravno, ne za one koji su tu po statutu. Mi nismo mogli dati na glasanje ni Stojčevića, ni Kučana, ni Miloševića, koji su bili predsjednici partija u svojim republikama i koji su po statutu bili u Predsjedništvu. Sa te dužnosti mogao ih je smijeniti samo njihov centralni komitet, u njihovoj organizaciji. Dakle, glasalo se o nas četrnaest. To smo mi ishodili... Ja sam prije svega bio za to, ali je i većina bila za ponovno glasanje o povjerenju. Centralni komitet je glasao tajno i onda je došlo do izglasavanja povjerenja svima. Tada je Milovan Popović istupio protiv mene, no to nije imalo velikog efekta. Potreban broj glasova nije dobio Čkrebić, a za dlaku se provukao Pančevski. Onda je došlo do kosternacije i a za govornicu je izašao Vasil Tupurkovski. Rekao je da se boji da je na djelu "neprincipijelna koalicija", što je onda srpska propagandna mašinerija "antibirokratske revolucije", i ne samo srpska, prihvatila i pretvorila u "antisrpsku koaliciju". Slijedila je onda stara priča da druga Jugoslavija, ili avnojevska Jugoslavija, koju je stvorio i vodio Tito, i nije imala drugu svrhu nego da Srbe potčini, i da se svi drugi narodi urote protiv Srba, da se Srbija kao država razbije, da se pokrajine pretvore u samostalne države, ravnopravne užoj Srbiji, pa je krenula ta priča "Srbijo u tri dela, kad ćeš opet biti cela". U toj situaciji većina članova Centralnog komiteta su osjećali kakvu politiku vodi Čkrebić, koji je uz Miloševića, bio glavni, jer se, podsjećam po statutu partije, za Miloševića nije moglo glasati. Pančevski, koga bije isto glas da drži stranu Miloševića, premda je Makedonac, jedva prolazi. To smo mi u kuloarima kazali: "Nemojte rušiti Pančevskog". U toj situaciji Tupurkovski izlazi sjajno s tom tezom o neprincipijelnoj koaliciji i postaje srpski narodni junak. Privremeno. Na čuvenom mitingu na Ušću, gdje se navodno skupilo na milijun ljudi, a realno ih je bilo oko 600.000, nošene su i fotografije Cileta na transparetima. Cile je inače imao zanimljiv životni put. Evo, sad vidim da je propao na ovim izborima u Makedoniji, da neće, bar ne u ovom stoljeću, postati predsjednik Makedonije. Tu su meni predbacivali da sam trebao istrajati da se Čkrebiću kasnije ne uvaži ostanak u Predsjedništvu. Ali, situacija bi tada vodila ka rascjepu Jugoslavije. To je bila situacija kada smo morali misliti u interesu svih naroda u Jugoslaviji da se ne ide u katastrofu. Niko od nas nije vjerovao da će doći do katastrofe, ali smo je slutili. To je bila situacija kada sam se ja na jednoj sjednici sa Miloševićem objašnjavao. Ti milijunski mitinzi imali su jedan od glavnih povika i javnih parola "Slobo Srbine, Srbija je uz tebe." Ja sam mu na jednoj sjednici rekao: "Slobo, zar ti misliš da se ja ne mogu potruditi da se u Zagrebu okupi oko 800.000 ljudi, ako ne i milijun, kao u Beogradu. Da se u Splitu okupi 200.000 kao u Nišu i da oni počnu vikati "Stipe Hrvatu, Hrvatska je uz tebe." Gdje smo? Dobili smo rat i raspad Jugoslavije.

RSE: Što je on odgovorio?

Šuvar: Na to se on smješkao. Ne bih htio nikoga vrijeđati, pa ni Slobodana Miloševića, ali ja sam stekao utisak da je on pomalo autistična osoba. Nije on sam. Ima još autističnih osoba u političkom vrhu sadašnjih država. Ne čuju što neće čuti. čuvena je njegova izjava da ne čuje dobro. Ono što se njemu ne uklapa, on to naprosto ignorira. U tom trenutku je mogao, iza njega je stajalo 90 % članova Saveza komunista u Srbiji. Iza njega je stajao u golemoj većini srpski narod, i to ne samo u Srbiji. Stajao je iza njega u većini crnogorski narod. Proradila su dva oka u glavi i kad je pala vlada usred Titograda doveli su dva lijepa mladića - Milu i Momu - da vode Crnu Goru.

RSE: U Predsjedništvu partije, koliko ste vi uopće imali informacija da su mitinzi organizirani, da u svakoj tvornici postoji komitet za organizaciju mitinga, iza čega je stajao glasoviti Kundak?

Šuvar: On je ubijen prije dvije godine u Beogradu i nije razjašnjeno zašto i kako. On je tada bio sekretar, ili kako se kaže na hrvatskom, tajnik Socijalističkog saveza Beograda, ali se znalo da je blizak "obitelji" i da je svaki dan u njihovoj kući. Naravno da smo znali da se to organizira. Ali, mi to nismo mogli zabraniti. Savezna policija je imala samo tisuću specijalaca. Sve policije u Jugoslaviji, u svakoj republici i pokrajini bile su samostalne i autonomne. Kako je radila Služba državne sigurnosti, to zapravo niti ne znam. Nama je doturala neke informacije, mada ja mislim da je od nas štošta skrivala. Ne znam da li je o svemu saznanja imao prvi čovjek Službe državne sigurnosti Jugoslavije. Šest godina je proveo na toj dužnosti i bio je Hrvat, porijeklom iz Hercegovine, Zdravko Mustač, koji je prije toga bio šef Službe državne sigurnosti Zagreba, pa onda šef Državne sigurnosti Hrvatske, pa šest godina šef Državne sigurnosti Jugoslavije i to sve do jeseni 1991. Onda je došao u Hrvatsku. Ne znam sa kakvom dokumentacijom je došao, i da li je donio neku dokumentaciju, ali je postao savjetnik u tajnoj policiji Franje Tuđmana, do odlaska u mirovinu. To što su tajna policija i KOS znali do mene nije dopiralo, osim rutinski, u onih 100 primjeraka "povjerljivih informacija" koji su išli do rukovodstava svih republika i pokrajina. Ni Predsjedništvo Jugoslavije, kao državni organ koji je i vrhovni komandant po ustavu, ni Predsjedništvo SKJ nisu prethodno bili obaviješteni, ni konzultirani o hapšenju Azema Vlasija. Tek kad je bio uhapšen, mi smo protestirali na sjednicama. Niste mogli otkriti zašto i tko je dao naredbu. Ja sam samo shvatio da je to bio dogovor između Miloševića i saveznog ministra unutrašnjih poslova, koji je tada bio Crnogorac, Ćulafić.

RSE: Dakle, jasno vam je bilo da su mitinzi bili organizirani.

Šuvar: Naravno da je to bilo organizirano, kako bi se pokazala snaga narodnih masa koje se uspjelo uzbuditi i i izmanipulirati na temi Kosova i stanja na Kosovu. Ali, to je bio i uvod u rušenje Jugoslavije. Mi tada nismo pomišljali da će se Jugoslavija raspasti u krvi i požaru. Kada smo sjedili na tim sjednicama bilo je mučno, raspravljali smo, svađali smo se. Ali, ja sam tada imao dojam, i do danas ga nisam promijenio, da ni Kučan ni Milošević, a niti itko od nas, nije pomišljao da će se Jugoslavija ovako raspasti. Mi smo samo htjeli suzbiti srpsku težnju za redefiniranjem Jugoslavije. Korigirati položaj pokrajina je bilo u redu, ali ne oduzeti im autonomiju onako kako je to učinio, isforsirano, novi ustav Srbije koji je usvojen, mislim, 31. ožujka 1989. Nismo imali snage da se odupremo novom ustavu Srbije. Toga dana se održao veliki skup u "Sava centru", na kojem se okupilo 4000 ljudi. I tamo su Slobodan Milošević, Ante Marković i Veljko Kadijević zajednički lomili pogaču u čast novog ustava. Ja nisam htio otići na tu sjednicu, kao što kasnije nisam htio otići na Gazimestan. Znao je Milošević s kim ima posla, ali zatekli su me tu, na tom mjestu i nisu me se mogli otarasiti ni u onom pokušaju smjenjivanja. Kasnije sam otišao u Predsjedništvo Jugoslavije. Tada smo mi smatrali da ćemo ipak savladati krizu, da ćemo i na Kosovu naći rješenje uz pomoć cijele Jugoslavije, da ćemo provesti političke, a i ekonomske reforme i donijeti novi ustav, na čemu se kasnije počelo raditi. Međutim, događaji su pošli nepopravljivim pravcom u drugoj polovici 1990. i 1991., kada više nisam bio u političkom životu, jer sam bio smijenjen u Saboru Hrvatske 24. kolovoza 1990.

Među rudarima Starog trga

RSE: Da se vratimo na 1988. Prvi put je 1. prosinca u Srbiji proslavljen Dan ujedinjenja.

Šuvar: To je prvodecembarski akt, a to je ujedinjenje Srbije, odnosno Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kako se zvala država koja se na tlu raspale Austro-Ugarske proglasila u Zagrebu 24. listopada 1918., pa je onda ona poslala svoje deputate u Beograd, a predvodio ih je Ante Pavelić, zubar, ne onaj Ante Pavelić, to evociranje zapravo nije nigdje bilo zabranjeno, ali, koliko se ja sjećam, to i nije to bila neka posebno zapažena proslava.

RSE: Josip Vrhovec, koji je tada bio u saveznom predsjedništvu, kaže da je on bio protiv toga da se to posebno obilježava.

Šuvar: Ne znam da li su oni na Predsjedništvu o tome raspravljali. Nisam bio na toj sjednici. Ne mogu se prisjetiti na koji je način obilježavan i kako je obilježavan taj 1. decembar. Sam po sebi, to je bio sporazum tadašnje hrvatske i srpske buržoazije da zajedno uđu u novu državu. To je u, određenom smislu, bila kapitulacija hrvatske pred srpskom buržoazijom. Da podsjetim da je Tito je na Petom kongresu u svom referatu rekao da je velika historijska tekovina to ujedinjenje nakon Prvog svjetskog rata. On je tada bio vođa države, pravi autoritet i iz tog ugla to obilježavanje nitko nije mogao zabraniti. Ne mogu se sjetiti kako se slavilo, ali je bilo simptomatično da se to tada počelo naglašavati, kao što je simptomatično da sada u SR Jugoslaviji ne slave 29. novembar, kao dan stvaranja druge Jugoslavije, kao federativne zemlje. To su odluke II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. i 30. studenog 1943. godine. Umjesto toga, slavio se dan kad se iz monarhije prešlo u republiku, a što se dogodilo 1945.

RSE: Ima još jedna anegdota iz tih dana. Rekli ste da ste se nekoliko puta sukobili sa Ljubičićem i da vas je zbog toga kritizirao Raif Dizdarević.

Šuvar: Raif i ja smo uvijek bili u dobrim odnosima. Nismo se morali u svemu slagati, ali nikad se nismo ni konfrontirali. Uvijek bismo se razjasnili. To je bila jedna sjednica, koliko se ja sjećam, kada se u Novom Sadu okupilo oko 50.000 ljudi pred Pokrajinskim komitetom tražeći odlazak vojvođanskog rukovodstva. Milicija je stavila kordone, štitila zgradu. Masa je pritiskala, javili su se prvi incidenti. Do nas stižu dramatične vijesti. Jedan milicioner je ozbiljno ranjen, neko je bacio neko koplje, nekome je oko povrijeđeno. Prijetio je juriš mase na kordon, na miliciju, na zgradu Pokrajinskog komiteta. Predsjedništvo Jugoslavije je u permanentnom zasjedanju. Traži se od rukovodstva Srbije da se masa raziđe. Petar Gračanin je bio predsjednik Predsjedništva Srbije, stari partizan, general, kragujevački radnik, roditelji su mu došli u Kragujevac iz Dalmacije, iz Bukovice. Gračanini su srpsko prezime iz Dalmacije. Od njega tražimo izvještaje, on je u svojoj kancelariji i javlja se onima koji su na sjednici, tu sam i ja. Kad sam se ja javio za riječ i rekao da oni koji su organizirali skupljanje mase pred Pokrajinskim komitetom i zatraže da se ljudi raziđu, jer time spriječavamo opasnu eksploziju. Na to je mene Ljubičić upitao: "Misliš li na rukovodstvo Srbije?" Ja sam rekao: "Da, mislim na vas." On je na to ustao i rekao: "Ja ovo više neću trpjeti, ja odlazim." Digao se da demonstrativno ode sa sjednice. Ja sam onda rekao "Ja sam mlađi", preduhitrio ga i otišao sa sjednice. Raif me tada prekorio da se ne ponašam lijepo.

RSE: Godine 1989. su već počele demonstracije Albanaca na Kosovu.

Šuvar: U studenom su bile velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. To je bilo još 1988. i to nakon ostavke na koju je bila prisiljena Kaćuša Jašari. Ona je bila u novembru. Bile su velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. Ja sam razumijevao Kaćušu Jašari, mislim da je ona bila dobar albanski komunist, kćerka Titovog partizana, ali našla se na udaru kao i Vlasi i niz drugih, pod prigovorom da ne savladavaju situaciju na Kosovu onako kako hoće Milošević i tada diktirajuća antibirokratska revolucija. Tada su izbili nemiri u kojima je bilo devet mrtvih, bio je ubijen i jedan komandir milicije, jedan Srbin. Ali, nije tada uvedeno tzv. izvanredno stanje. Ono je uvedeno tek u veljači 1989. prvi put. U veljači se ponovo zaoštrilo oko zahtjeva iz albanskih redova da tri albanska rukovodioca, koja su ocjenjivali kao sluge Miloševića, podnesu ostavke. To je bio Ali Šukrija, koji je u jednom razdoblju između XII i XIII kongresa bio predsjednik Predsjedništva SKJ. Rekli su mi da po porijeklu Šukrije nisu Albanci, nego da su albanizirani Turci. To nisam ispitivao, jer to nije tako ni interesantno. I za Morinu kažu da je albanizirani Turčin. Nakon Drugog svjetskog rata na Kosovu je bila tendencija da se Turci, koji su tamo bili u značajnom broju, deklariraju kao Albanci. Treći je bio predsjednik sindikata ili predsjednik komiteta partije u Prištini, Azemi. U toku zahtjeva za njihovu ostavku, oko 1300 rudara Trepče u Starom trgu objavilo je štrajk i povuklo se u okno na 700 do 800 metara dubine. Tu su onda nastali veliki zahtjevi da dođemo na Kosovo i da dođem i ja. Ja nisam htio ići dok nije Milošević dao suglasnost da ide, jer bih bio istog časa optužen da idem pomoći snage albanskog nacionalizma. Nisam se ja plašio, ali htio sam njega istjerati na čištac da ide sa mnom. Koljgeci je tada bio i predsjednik Predsjedništva Kosova i predsjednik partije privremeno, nakon što je Kaćuša dala ostavku, a novi nije bio izabran i tek će tada u februaru biti izabran Morina. Koljgeci je i dalje bio predsjednik Predsjedništva i bio sam u dobrim odnosima sa njim. Smatrao sam ga pametnim čovjekom i dobrim komunistom. On je apelirao da dođem. Ja sam rekao da ću pokušati sutra Miloševića nagovoriti i doći ćemo zajedno. Mislim da je bio ponedjeljak ili utorak kada je on na mene apelirao, a ja sam letio dole sa Miloševićem u petak.

RSE: Zajedno ste letjeli?

Šuvar: Jednim vojnim avionom smo letjeli zajedno. Došli smo u Prištinu.

RSE: Da li ste pričali šta?

Šuvar: Naravno, uvijek se mora pričati. Mi smo bili politički protivnici, ali smo bili u istom rukovodstvu, živimo u istoj zemlji i moramo komunicirati. Kada smo se iskrcali iz aviona, to je bio nekomforni, vojni, manji avion, koji može petnaest ljudi povesti. S nama su išli naši suradnici, i njegovi i moji, u pratnji. Dočekali su nas automobili, njega jedan, mene drugi. Krenuli smo prema zgradi Pokrajinskog komiteta, ili toj glavnoj zgradi rukovodilačkoj na Kosovu, gdje nas je čekao politički aktiv Kosova. Na okupu je bilo stotinjak, ili malo više ljudi. Okupila se masa duž ulica, naročito pred tom zgradom. Mislim da je na ulicama Prištine bilo oko 30.000 ljudi. Meni su vikali "Živio Stipe Šuvar!" A Miloševiću su fućkali. U dvorani sam prvi govorio. Govorio sam bez ikakvih bilježaka, televizija je to uživo prenosila. Mislim da sam bar donekle pogodio situaciju. Vidjelo se to i po reakcijama dvorane i odjecima u široj javnosti. Milošević je govorio isto tako da ne možete staviti neku ozbiljnu primjedbu. Ali, to nije dovoljno jasno, on je takav. Uvijek su takvi njegovi govori. Premda govori nekim kratkim odrešitim rečenicama, uvijek spominje budućnost djece, mir itd., ne možete ga lako uhvatiti ni za glavu ni za rep. To su ti populisti. Pale, a nisu precizni, mogu zapaliti mase. Iza toga, ja sam krenuo u rudnik Stari trg i mislio sam da će Milošević i Morina doći za mnom. To se naprosto podrazumijevalo. Ali, ja sam došao na Stari trg, a njima ni traga. Na ulasku u okno je dom kulture, ili upravna zgrada i tu je neki restoran. Tamo je mene dočekao direktor, mislim da se zvao Kavaja, a drugi se zvao Burina. Jedan je bio jedna funkcija, a drugi druga. Ova dva najvažnija čovjeka u rudniku rekli su mi da me rudari ne žele primiti, da ne žele da dođem dole k njima, te da su uvrijeđeni što nisam na vrijeme došao. Ja sam onda, jadan, sjedio dva, tri sata gore sa njima, pa je Kavaja dolazio i odlazio. Onda me, nakon dva sata čekanja, obavijestio da su se rudari smilovali da me prime. Krenuo sam liftom dole u dubinu zemlje na tih 700 do 800 metara, rudari su bili u šljemovima, i ja sam morao staviti šljem. Televizija je prenosila moje obraćanje rudarima i razgovor, odgovore na pitanja. Nosio sam se kako sam znao. Kad to spominjem, do dan-danas na mene se vuče povika iz redova srpskog nacionalizma da sam "išao na noge Šiptarima da im se udvaram." Iz redova albanskog nacionalizma da sam "išao raditi u korist srpskog nacionalizma" i da njima nisam dao potpuno za pravo. Razgovarao sam s rudarima i čudio se u sebi da nema nigdje Miloševića, pa ga nisam spominjao. Kad sam izišao iz okna, onda negdje na putu od Starog trga ka Prištini se priključio Morina i rekao mi da je Milošević sa njim obilazio Termocentralu Obilić, to su neki veliki kotlovi za proizvodnju električne struje iz ugljena i da je Milošević već odletio za Beograd. Rudari su još neko vrijeme zatezali. Ljudi su se ponovo počeli skupljati po ulicama gradova Kosova. Ovi su obećavali ostavku, pa je nisu podnijeli. Ostavku su pristali podnijeti Šukrija i Husein Azemi. Morina je javio, čak i meni, da će podnijeti ostavku, ali nije to učinio. U tome se i zaoštrila situacija. Prijetila je velika eksplozija da oružje sa svih stranama progovori. Tada je Predsjedništvo Jugoslavije u noći usvojilo neke izvanredne mjere. Zaveden je policijski sat. Određene institucije su stavljene pod kontolu, ali pod kontrolu policije Kosova. Armija je stavljena u stanje pripravnosti. čini mi se da su došle neke jedinice da blokiraju granicu Kosova prema Crnoj Gori i Srbiji, jer je naročito iz Crne Gore prijetio prodor jurišnih odreda srpskih i crnogorskih nacionalista. Tražili su i vikali "Idemo na Kosovo. Dajte nam oružje". Ali to je bilo i iz predostrožnosti pred rušilačkim snagama i albanskog nacionalizma. Tada je došlo uvođenja tog izvanrednog stanja i određenog smirivanja i rudari su najzad i izišli iz okna, nekoliko dana nakon što sam ja boravio tamo. Iza toga, nakon što sam ja bio u oknu, sišao je i Azem Vlasi, negdje oko ponoći je sišao među rudare i to je poslije služilo kao opravdanje za njegovo hapšenje, a za koje nije znalo ni Predsjedništvo države, ni Predsjedništvo partije, o čemu sam vam ranije pričao - da je to izvedeno u dosluha Miloševića i Dobrosava Ćulafica, saveznom ministra za unutarnje poslove. Takav sam ja stekao dojam.

RSE: Tu se spominje da je Milošević zapravo nagovarao Vlasija da se spusti u jamu.

Šuvar: Ja to ne znam. Ja sam se sa Vlasijem tada susretao, ili nešto ranije, i ja sam i srpskom rukovodstvu poručivao i davao do znanja bi najbolje bilo da Azem Vlasi ide negdje za ambasadora. A to je bilo ranije. Kasnije, kada je uhapšen i bio u zatvoru do jeseni 1989. ja sam već bio izabran u Predsjedništvo Jugoslavije. U svibnju 1989. našao sam se u sastavu novog Predsjeništva. Prvi predsjednik dvanaest mjeseci je bio Drnovšek, iz Srbije Jović, iz BiH Bogić Bogićević, iz Makedonije Vasill Tupurkovski, iz Vojvodine Dragutin Zelenović, iz Crne Gore Nenad Bučin i iz Kosova Riza Sapundžiju. Tada smo Drnovšek i ja nekoliko puta i pismenim predstavkama tražili da se pusti Azem Vlasi iz zatvora. Pušten je negdje u jesen 1989. godine.

RSE: Malo da se vratimo, na toj sjednici Predsjedništva, koju ste spomenuli, na kojoj se odlučilo da se uvede izvanredno stanje, neki su se zalagali da se uvede izvanredno stanje u cijeloj Srbiji, a ne samo na Kosovu?

Šuvar: Na toj sjednici ja nisam bio, jer je u isto vrijeme bila sjednica Predsjedništva partije. čini mi se da je Raif, nakon što se tamo završila sjednica, došao na našu. Bilo je napeto. To je bilo pred milijunski miting na koji je Raif išao govoriti, a ja sam izbjegao.

RSE: Kako ste izbjegli?

Šuvar: Proglasio sam se bolesnim. Sakrio sam se u svoju sobicu. Nisam nikako htio, ne iz straha, nego sam znao da tamo ne možeš masi ništa objasniti i da te zovu samo da te ismijavaju i fućkaju. Raif je tako nekako i prošao. Oni su ga ifućkali i nisu ga ni mogli čuti. To je bilo besmisleno. Tražili smo da ide Milošević da im govori, a on je došao tek iza ponoći da ih pozove da se raziđu, kad je od milijun ljudi ostalo još pedeset tisuća. To je isto bila jedan burna sjednica Predsjedništva partije. Mi smo te noći isto usvajali neke zakone, ali nemaš moći da ih provedeš. Partija je iznutra bila razbijena na nacionalističke monolite, a srpski je bio najjači i razarajući.

RSE: Zašto je tada Milošević odbijao da govori? Koji su njegovi argumenti bili da ne govori?

Šuvar: Čini mi se da se stalno spominjalo da on psihički nije spreman. Nisam razumio što to znači. Ne možete prisiliti njega da ode govoriti. Tamo su imali scenarij, imali su štab unutar Savezne skupštine, imali su raspoređene ljude pred ulazom. Znalo se da je to cirkus koji njemu služi kao voždu.

RSE: On se pravio da s tim nema ništa.

Šuvar: Kao i obično.

Obećani rat

RSE: Kad ste došli u Predsjedništvo Jugoslavije, dogodio se i poznati miting na Gazimestanu, proslava kosovske bitke. Vi ste, zapravo, jedini koji iz Predsjedništva niste otišli.

Šuvar: Ja sam u Predsjedništvo Jugoslavije izabran na sjednici hrvatskog sabora 14. travnja 1989. u konkurenciji sa Anđelkom Runjićem. Treći kandidat o kojem se trebalo glasati bio je Ante Marković, ali on je u međuvremenu 15. ožujka postao predsjednik SIV-a. Novo Predsjedništvo Jugoslavije stupilo je na dužnost 15. svibnja 1989. A 17. svibnja na sjednici CK podnio sam ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva CK SKJ i na dužnost člana CK. U novom sastavu Predsjedništva počeli smo djelovati na čelu sa Drnovšekom, jer je na Sloveniji bio red da dade prvog jednogodišnjeg predsjednika. Uz Drnovšeka i mene, u Predsjedništvu su se našli Bogićević iz BiH, Zelenović iz Vojvodine, Jović iz Srbije, Bučin iz Crne Gore, Tupurkovski iz Makedonije i Riza Sapundžiju s Kosova. Opet nam je glavna tema bavljenja bila situacija na Kosovu, ali i stanje u čitavoj zemlji, rad na ustavnoj reformi, ekonomsko nezavidno stanje. Marković je vukao SIV kako je znao i umio, ali su mu se već protivili Milošević iz jednih razloga, a kasnije, kad su došli na vlast u Hrvatskoj, Tudđman, a u Sloveniji "Demos" i nove političke strane iz drugih razloga. Pitali ste me za Gazimestan. Tada je padala 600-godišnjica kosovske bitke, to je Vidovdan. Po pravoslavnom kalendaru to je 15. lipnja, a po univerzalnom kalendaru, to je 29. lipnja. Na toj proslavi na Gazimestanu, na mjestu na kojem je poginuo Murat, i Lazar valjda, Milošević je, navodno, govorio pred dva milijuna ljudi. Na taj miting je išlo cijelo Predsjedništvo Jugoslavije, njih svih sedam. Išao je i predsjenik SIV-a, Ante Marković, kojeg su sjeli u drugi red, po protokolu. Drnovšek se gurao sa Miloševićevim tjelohraniteljima da ga ne potiskuju da ide u istoj ravni sa Miloševićem prema pozornici. Ja sam na prethodnoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije, kada je Jović pitao da valjda svi idemo na proslavu, rekao da ja ne idem. On me sa iznenađenjem pogledao i pitao zašto. Rekao sam mu: "Unaprijed znam što će Milošević govoriti i to mi je već dosadno, a ako mi bude interesantno, gledati ću na televiziji u Zagrebu." Tako je bilo. Miloševiću je to bio najveći miting u životu, jer je on na njemu bio glavni govornik, a nadam se da neće više govoriti na mitinzima. Tamo je Milošević rekao da nije isključen rat. To je prvi put da je neko tako rekao. To je i mene dodatno tada zabrinulo. Stvari su tekle kako su tekle. Došlo je do prvih višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. Tu su pobijedile strane hrvatskog nacionalizma, jer su im prostor otvorile snage srpskog nacionalizma, koje su već dobrim dijelom uzdrmale i razbijale Jugoslaviju. A snage slovenskog nacionalizma su zgodno iskoristile da Slovenija na jedan relativno bezbolan način ode iz Jugoslavije prva, pa makar u biti preko jednog operativnog rata, jer JNA nije intervirala na ozbiljan način. Ne kažem da li je trebala ili ne intervenirati, ali za jednu ozbiljnu vojsku, kakvom smo je tada držali, to nije to bila nikakva intervencija. U tom slovenskom ratu poginulo je više turskih vozača kamiona i vojnika JNA nego samih Slovenaca. Slovenci imaju sada 92 spomen-ploče gdje je njihova TO pripucala na često nenaoružane vojnike, golobrade mladiće, devetnaestogodišnjake, koji su netom stupili na službu u JNA. To je bio slovenski rat koji je završen kompromisom. Evropa se umiješala. Uzet je tromjesečni moratorij, a onda se nakon toga JNA povukla iz Slovenije, što je bilo dokaz da je i JNA prihvatila neku pogodbu slovenskog i srpskog vrha, da se dopusti da Slovenija ode.

RSE: Maloprije ste rekli da ste bili sami. Neki smatraju da jedan od uzroka zašto je Milošević tako lako uspio bio i taj što su i ta republička rukovodstva ostala nesložna, pa tako i hrvatsko. Kažete da ste bili sami a Hrvatska je šutila.

Šuvar: Nisam ja bio sam. Ja sam u Predsjedništvu Jugoslavije i Predsjedništvu Partije Jugoslavije imao ljude koji su mi bili bliski po političkim stavovima, shvaćanjima, i onome za šta sam se zalagao. Ponekad su mi bili bliski i ljudi iz hrvatskog rukovodstva. U nekim stvarima s Račanom sam ja dobro surađivao, premda je Račan uživao u Srbiji veće povjerenje od mene. Njega se slalo u Pionirski park pred Saveznom skupštinom da razgovara sa Srbima i Crnogorcima kad su se prije jedne naše sjednice okupili. Račan i Stojčević su sa Miloševićem išli preko puta na ručak na koji ja nikad nisam išao. Politički vrh Hrvatske protivio se uopće mom odlasku u Beograd i u tom sam smislu bio bez podrške mog republičkog nacionalnog monolita. Da vam pravo kažem, ja mu i nisam htio služiti. U tom sam bio izuzetak. Nisam imao ni svoj partijski aparat u rrepublici iz koje potječem, a ni policijski, politički, privredni nije bio pod mojim utjecajem i kontrolom. A nisam imao ni bilo gdje u Jugoslaviji svoje uporište, kao što nisu imali ni drugi. Svatko se čvrsto držao svoje nacije i svoje republike. Ja nisam bio taj slučaj i po tome sam izuzetan u tim trenucima. U Hrvatskoj sam imao dosta jaku podršku u partijskoj bazi, što se vidjelo kako sam nadmoćno pobijedio u kandidiranju za člana Predsjedništva. Ovdje me se stalno nagrizalo, i kad je došao Tuđman na vlast njegova me većina sa halabukom smijenila s dužnosti člana Predsjedništva Jugoslavije, a da nijedan zastupnik tzv. ljevice u Saboru Hrvatske, a imali su više od 100 zastupnika, nije nijednu riječ progovorio da kaže nešto meni u prilog. A desetak, petnaest HDZ-ovaca se iživljavalo na meni.

RSE: Vi ste, zapravo, bili tri mjeseca u Predsjedništvu, od izbora pa do kolovoza 1990., predstavnik nove hrvatske vlasti?

Šuvar: Ne, izbori su u Hrvatskoj bili 22. travnja 1990., i drugi krug 7. svibnja. Na tim izborima ja nisam mogao nigdje istupati za SKH, bio sam običan član. Nisu mi dali da bilo gdje govorim za stranku kojoj sam ja pripadao i bio sam za to da Savez komunista pobijedi na tim izborima. Već je imao onaj dodatak - stranka demokratskih promjena. Iz Rijeke su tražili da ja govorim. Trebalo je da bude 6000 ljudi. Onda su na njih iz Zagreba izgalamili i otišao je Ivo Družić da govori umjesto mene. Nisam mogao nijednu riječ na tim izborima izgovoriti. Bio sam otpisan u ime neke nove politike u SK koju su vodili Račan i družina. Na stranu to što je Račan pobijedio Ivu Družića i u glasanju za predsjednika CK zahvaljujući podršci ljudi koji su isto mislili kao i ja na kongresu SKH u prosincu 1989. Nakon tih izbora ja sam bio član Predsjedništva. I još jedan detalj. Trećeg svibnja je dan oslobođenja Rijeke. Rijeka nije oslobođena jednostruko, nego dvostruko, jer je to i povratak Rijeke u Hrvatsku i u Jugoslaviju - jer je ona bila italijanska do partizanske borbe. Data je Italiji Rapalskim ugovorom. Ja nemoćan, a član sam Predsjedništva Jugoslavije, poželim da se bar pojavim na dan oslobođenja Rijeke, gdje se drži svečana sjednica Gradske skupštine. Najavim svoj dolazak i dobijem telegram da ne dolazim. Zapravo, da nisam poželjan da dođem. Telegram da mi se tako javi naredio je tadašnji predsjednik Općine Rijeka, Željko Lužavac (kasniji prebjeg u HDZ i jedan od HDZ-ovih ministara, op.p.) Za njega ste čuli, zar ne? Takvo je bilo stanje kad su bili izbori. Onda je u novom sazivu Sabora Hrvatske, gdje je Tuđmanov HDZ imao veliku većinu, iako je na izborima dobio samo 43 % glasova, 30. svibnja izabrano novo Predsjedništvo SR Hrvatske. - Tuđman kao predsjednik i još šest članova, da bi se do kraja 1990. pripremio novi ustav tzv. Božićni ustav, koji je bio izglasan 22. prosinca 1990., gdje je ukinuto Predsjedništvo i uvedena funkcija predsjednika Republike i Tuđman izabran za prvog predsjednika. 30. svibanj je neopravdano proglašen danom državnosti Hrvatske. Od tada je službeno na vlasti Tuđman, a ja sam i dalje član Predsjedništva Jugoslavije, koji s njim trebam surađivati. Prvi put sam ja Tuđmana uživo susreo kada mi je Latin, tadašnji predsjednik Predsjedništva Hrvatske, 22. svibnja 1990., telefonirao u Beograd i rekao: "Dođi, trebamo se ovdje sastati sa Tuđmanom i njegovim oko primopredaje vlasti". Sastanak je bio 22. svibnja u tadašnjem Latinovom kabinetu u zgradi Predsjedništva Hrvatskue u Visokoj ulici 20. Tada smo se našli kao predstavnici režima koji predaju vlast režimu koji dolazi na vlast. Latin, Runjić kao predsjednik Sabora, Milović kao predsjednik vlade i ja kao član Predsjedništva Jugoslavije iz Hrvatske. Tuđman je došao sa Manolićem, Žarkom Domjanom kao prvim njegovim predsjednikom Sabora, i Stipom Mesićem koji je bio predodređen za predsjednika vlade. Manolić je bio tada glavni uz Tuđmana, neka vrsta njegovog doglavnika, neka vrsta kreaotora svih institucija, naročito tajne policije i kadrovske politike, u čemu je on iz ranijeg sistema imao velika iskustva. Od tada, od instaliranja Tuđmana 30. svibnja, počinje ta moja kohabitacija sa njima, koja je trajala dok me Sabor nije opozvao. Nisam htio podnijeti ostavku 24. kolovoza nakon "balvan revolucije" u Kninu, a rekao mi je tada Tuđman da moraju dovesti čovjeka iz svog tima, a to je moj drug s fakulteta, Stipe Mesić. S ovacijama sam bio smijenjen u Saboru, a u oproštajnom govoru sam zaželio Mesiću, kao mom drugu sa studija, da se i njemu ne dogodi da ga neko ovako smjenjuje. Nisam trebao dugo čekati. To je razdoblje od kad je Tuđman postao predsjednik do mog razrješenjenja u Saboru. To je bilo dva mjeseca i 24 dana.

RSE: Da li ste tada razgovarali?

Šuvar: Imali smo tada bar desetak susreta u četiri oka. Kada je došao na sjednicu Jugoslavije u Beograd, primio sam ga u svom kabinetu. Sa njim je došao Šarinić. Onda sam zajedno sa njim otišao do dvorane gdje je Predsjedništvo Jugoslavije držalo sjednicu. Ušli smo i ja sam rekao: "Valjda vam posebno ne treba predstavljati gospodina Tuđmana". On je sjeo sa ostalima i imali smo sjednicu. Više puta smo razgovarali, sad je druga priča šta smo u četiri oko razgovarali. Posljednji razgovor koji sam sa njim imao je krajem srpnja 1990. On je već donio odluku da se mene smijeni, samo mi je to skrivao. Čekao je neki povod i tada je dobro došla "balvan revolucija". A meni je stalno govorio kako je pod pritiskom svojih da se mene riješe, ali da on ne da.

RSE: Da li je istina da su vam nudili neko ambasadorsko mjesto?

Šuvar: To je bilo i u novinama i ja sam u svom nastupu pred Saborom prilikom smjenjivanja javno rekao. Kada je od mene zatražio ostavku, ja sam mu rekao da se nismo dogovorili da podnosim ostavku, nego da me Sabor mora glasanjem razriješiti. Zašto? Jer ako podnesete ostavku, onda morate napisati dvije do tri rečenice koje ne ugledaju svjetlo dana ili ugledaju. Kad imate proceduru razrješenja, onda u Saboru možete slobodno govoriti. Ja sam htio održati svoj govor. Održao sam ga i TV ga je prenosila. Šira javnost i poneko pamti što je on sadržavao. Upozoravao sam na opasnost rata i krvavog raspada Jugoslavije. A tada još nijedna puška, osim na Kosovu, nije pukla. Prve puške u Hrvatskoj će pući u Pakracu, kad nije bilo žrtava, u veljači 1991., pa na Uskrs katolički na Plitvicama, krajem ožujka 1991., pa u Borovu Selu, gdje je poginulo dosta hrvatskih policajaca, 2. svibnja. Pa onda davljenje vojnika Makedonca u Splitu 6. svibnja 1991. Tako su kola definitivno krenula u ratove. Mi sada možemo mirne duše kazati da je za ratove najviše kriv srpski nacionalizam - i Milošević. Ali, rat se želio, u to sam duboko uvjeren, i na strani hrvatskog nacionalizma. Slovenija je izbjegla ozbiljniji rat na onaj način koji sam vam već opisao. To je već vrijeme kada ja više nisam ni na kakvoj društvenoj dužnosti. Recimo, bio sam na čelu odbora za izgradnju Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Ona je već bila pod krovom. Mi smo je već puno ranije proslavili ono što građevinari kažu, glihu. Kada zgrada dosegne svoj najveći vrh, onda građevinari to slave kao glihu. Razrješenjem u članstvu Predsjedništva Jugoslavije na tom saboru, ja sam otišao u privatne građane. Neću pričati o tome koje sam poteškoće imao u međuvremenu i do sada. Nisam prestao javno istupati. Dajem povremene intervjue stranim i domaćim sredstvima informiranja. U ožujku 1994. godine sam pokrenuo "Hrvatsku ljevicu", list za demokraciju i socijalnu pravdu, koju sam pet i po godina uređivao kao glavni urednik. Onda sam stao na čelo Socijalističke radničke partije, kada je ona osnovana 25. listopada 1997. Sad sam tu gdje jesam. Dovršavam svoj staž do mirovine još koju godinu redovitog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu..

Nepopravljivi ljevičar

RSE: Za vašu stranku kažete da će vjerovatno imati svoju šansu tek na sljedećim izborima?

Šuvar: Za nju je prerano da na ovim izborima postigne veći uspjeh, jer kao prvo, nema elementarnu infrastrukturu, novac, minimalnu administraciju. Drugo, nju se diskreditira, ili prešućuje. Opisuje se kao ekstremanu ljevicu, svi žele ušićariti. Trebate imati nekoga na koga upirete prstom da je on loš, a da su drugi dobri, a onda to jedina stranka koja kaže da se nije odrekla socijalizma. Ne bivšeg koji je propao, nego nekog budućeg. Socijalizam je epohalna tendencija i čovječanstvo je i dalje suočeno s dilemom: ili vječni kapitalizam ili mogući socijalizam? Uz to, mi ne naglašavamo apsolutni diskontinuitet za socijalističkim režimom koji je pao, jer on je imao i neka pozitivna dostignuća uključujući i neke dragocjene tekovine samoupravljanja, pa ma kakvo je ono bilo. Ljevica u Hrvatskoj je bila jako razbijena, gotovo do krajnjih mogućnosti. A ova najjača stranka koja se diže iz pepela, SDP, što je na izborima 1995. dobila 5, 4.%, ona, po mom dubokom uvjerenju, zato sam iz nje izišao krajem 1991., više nije stranka ljevice, ona je sada stranka građanskog centra. Zbivanja nakon izbora u Hrvatskoj će voditi ka veoma zanimljivim raspletima i događajima. Mi ocjenjujemo da će tendencijski jačati ljevica u promijenjenim historijskim prilikama, moderno koncipirana. Mislim da smo mi moderno koncipirali stranku, jer kažemo da okuplja sve ljevičare svih vrsta - i socijademokrate, i socijaliste, i komuniste i ekološke socijaliste, i kršćanske socijaliste.

RSE: Da li imate kontakte sa vašim kolegama sa kojima ste bili u Beogradu?

Šuvar: Ja sam se ovdje u Zagrebu susreo, kad mu je bilo teško, sa Bogićem Bogićevićem. U međuvremenu sam nekoliko puta boravio u Skopju i jednom sam se na ulici susreo sa Tupurkovskim. Bio sam u Beogradu i tamo sam se javio i javljam se redovno telefonom Vidoju Žarkoviću. U kontaktu sam sa Markom Orlandićem, koji je neko vrijeme boravio u Moskvi, a sada boravi u Podgorici i čujemo se telefonom. Mislim da sam sve pobrojao.