Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ: "Sve što sam radio, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru".
RSE: Vi ste za člana Predsjedništva SFRJ izabrani 25. juna 1989. godine i to na način na koji niko drugi, ni prije ni poslije, nije bio izabran.
Bogićević: To je prvi put nakon 45 godina da se iz Bosne i Hercegovine bira funkcioner za državnu ili partijsku funkciju putem referenduma. Tada je održan prvi referendum i za člana Predsjedništva su glasali svi građani Bosne i Hercegovine.
RSE:Koliko je bilo protivkandidata?
Bogićević: Bilo je pet kandidata ukupno, i po tome se razlikujemo od svih tadašnjih republika i pokrajina, jer smo imali najviše kandidata.
RSE: Razlikujete se, između ostalog, i po tome što su vas birali građani, a ne kao u drugim republikama skupštine.
Bogićević: U drugim republikama su birale skupštine, sobranja, ili sabori, ili konferencije Socijalističkog saveza u to vrijeme.
RSE: Vi ste imali oko 200.000 glasova više od drugoplasiranog.
Bogićević: To je, moram priznati, bilo iznenađenje i za mene. Ljudi su očekivali i željeli promjene. Vjerovatno je nešto uticala i činjenica da sam bio najmlađi kandidat.
RSE: Smijem li dodati - i najmanje iskvaren u odnosu na druge?
Bogićević: To je vaše mišljenje.
RSE: Zanimljiv je jedan kuriozitet. Naime, tada su neki ozbiljni ljudi među bosanskohercegovačkim piscima lobirali za vaše protivnike, a danas ste i vi i oni politički protivnici vaših bivših protivnika.
Bogićević: Mi tada objektivno, iako smo se pripremali za referendum, nismo imali izbornu kampanju kakva se danas vodi. Pravo je ljudi da lobiraju i navijaju za određene kandidate. U Sarajevu je tada Udruženje književnika BiH predstavilo gospodina Kalinića, zatim jedan broj omladinskih organizacija u Sarajevu je neposredno uoči referenduma isto tako lobirao, ali ipak je rezultat bio takav kakav jeste. Ja sam imao u skoro svim gradovima BiH najviše glasova i imao sam tu razliku od oko 200.000 glasova više.
RSE: Zanimljivo je da ste dobili izbore svugdje, osim u Sarajevu.
Bogićević: Mislim da je to, između ostalog, rezultat pripreme izbora i lobiranja. Ja to vidim kao nešto normalno, ljudi su se opredijelili kako su se opredijelili.
RSE: Da li ste već činom izbora osjetili promjenu u ponašanju ljudi prema vama. Vi niste više bili samo Bogić Bogićević, nego državni vrh.
Bogićević: Jesam. Meni se to, zapravo, dogodilo drugi put, jer jesam bio najmlađi kandidat, ali moje iskustvo nije bilo tako zanemarljivo i mlado. Ja sam skoro deset godina ranije obavljao jednu saveznu funkciju. Bio sam predsjednik omladinske organizacije Jugoslavije i nisam bio nepoznat javnosti, i jugoslovenskoj i bosanskohercegovačkoj. Tada je, normalno, došlo do promjena ljudi, kao i nakon izbora bilo kog čovjeka na neku od državnih funkcija.
RSE: Da li je došlo do promjena i onda kad više niste bili državni vrh?
Bogićević: Da, ali i to je logično.
RSE: Gospodine Bogićeviću, te 1989. godine, kada ste izabrani, da li je bilo na vas pritisaka da odustanete od kandidature, da li su tadašnji lobiji, mnogo jači od lobija pisaca koji ste spomenuli, htjeli nekog drugog?
Bogićević: Moram priznati da nije bilo pritisaka da se odustane od kandidature, između ostalog, vjerovatno i zbog toga što se nije očekivalo da ću imati takvu podršku glasača.
RSE: Vijest da ste izabrani stigla je na nekom sastanku u Velikoj Kladuši.
Bogićević:Ni sam nisam pridavao toliku važnost tim izborima. Kao što sam rekao, nisam učestvovao u izbornoj kampanji na način kako se to danas radi. Ja sam bio na sastanku u Velikoj Kladuši. Tada je još bila aktuelna kriza u Agrokomercu, i u toj regiji uopšte. Na sastanku su došle prve vijesti o izbornim rezultatima i prijedlog za moj povratak odmah u Sarajevo, kako bismo organizovali konferenciju za štampu.
Nacionalistička histerija
RSE: Javnost tada, više ili manje, još ne sluti šta se sprema. Vaš je dolazak na funkciju člana Predsjedništva bio u vrijeme kad je takozvana "jogurt revolucija" u Vojvodini već okončana, Milošević je održao onaj ratni govor na Gazimestanu povodom 600 godina bitke na Kosovu. Dakle, ulazite u grotlo, ako mogu tako da se izrazim.
Bogićević:To je tažčno. 1989. godina je po mnogo čemu bila dobar signal, da ne upotrijebim velike riječi poput istorijska godina ili godina prekretnica, za sve što će se događati u narednom periodu. Te godine imali smo takozvano "događanje naroda", koje će kasnije prerasti u ubijanje naroda. Imali smo, na Gazimestanu bukvalno najavu rata. Čak je i u detaljima već bilo jasno šta se sprema. Sjećam se, naprimjer, toga da je problem bio čiji će vijenac na Gazimestanu biti položen prvi, vijenac Srbije ili Federacije. Milošević tako nije dozvolio da Drnovšek, prvi čovjek države, polaže vijenac prije njega na spomenik na Gazimestanu. Pa smo našli kompromis tako da su vijenci uporedo polagani. 1989. je došlo i do formiranja HDZ-a, kada je Tuđman najavio preporod Hrvatske. Ta godina će ostati zapamćena po nacionalističkoj histeriji. Jedan nacionalizam je uvijek porađao drugi nacionalizam. Ne treba zaboraviti da je na ovim prostorima, za razliku od onog romantičarskog nacionalizma u feudalno doba, nacionalizam uvijek porađao totalitarizam. Između balkanskog nacionalizma i noža samo nas je jedan korak dijelio.
RSE: Da li je među članovima Predsjedništva Jugoslavije već tada uožavano da sve to vodi rascjepu i ratu?
Bogićević: Među članovima Predsjedništva su bile razlike već tada spram budućnosti Jugoslavije. Mi smo bili svjedoci pada socijalizma, odnosno komunizma, onog birokratskog, u jugoistočnoj Evropi. Bili smo sigurni da se Jugoslavija mora transformisati, ali ne i dezintegrisati, pogotovo ne putem rata. Poslije višestranačkih izbora u republikama, očekivali smo izbore i za čitavu državu, očekivali smo dogovor uz pomoć Evrope za miran rasplet jugoslovenske krize.
RSE: To što ste sada spomenuli samo svjedoči jednu čudnu stvar, a to je da u bivšoj Jugoslaviji demokratski izbori na nivou cijele države nikada nisu bili održani.
Bogićević: Nisu nikada, oni su se završili na nivou republika. To je, prije svega, bio interes republika. Treba napomenuti da je ustav iz 1974. godine već bio prekršen kada je pokrajinama oduzeto pravo koje su imale kao konstitutivni dijelovi Federacije, ali ne u svojstvu država, kao što su to bile republike. Tada već imamo prvi udar na ustavno uređenje Jugoslavije.
RSE:Da li je realna pretpostavka da bi, da je bilo izbora na nivou Jugoslavije, nacionalističke politike bile poražene?
Bogićević:Ne mislim da bi bile poražene. Nacionalističke politike su regrutovale svoje predstavnike u parlament Jugoslavije, ali bismo imali duže trajanje institucija države i kakav-takav dogovor o raspletu Jugoslavije. Ja bih vas podsjetio na razne prijedloge, čvrst prijedlog za unitarizacijom, centralizacijom i dominacijom u parlamentu od strane Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, ali smo, s druge strane, imali prijedlog za jedno konfederativno uređenje koje bi značilo i zajedničko tržište i zajedničku vojsku i ljudska prava, ali i neku veću samostalnost republika bez hegemonije, bez vladanja bilo koje republike nad drugom ili bilo kog naroda nad drugim.
RSE:Postojao i treći prijedlog o takozvanoj asimetričnoj federaciji?
Bogićević:To je bio prijedlog Gligorova i Izetbegovića o asimetričnoj federaciji, ali niti jedan od tih prijedloga nije bio prihvatan.
Vjerovao sam u Markovićev program
RSE: Za premijera dolazi Ante Marković. Sa njim raste nada da ekonomija može spasiti državu. Vi ste jedan od onih ljudi koji su, kad god su imali priliku, insistirali na tim ekonomskim pitanjima i privatno, a konačno - i po dužnosti.
Bogićević: Posao vlade, prije svega, je bila ekonomija. Predsjedništvo je bilo prinuđeno da usvaja niz zakona kao privremene mjere da bismo podržali reforme Ante Markovića. Podržali smo ih zato što su dale rezultate. Podsjetiću vas da smo prije usvajanja paketa mjera Ante Markovića imali inflaciju od nekliko stotina posto. Devedesete godine smo je sveli skoro na nulu, kurs marke i dinara je stabiliziran 1:7. Pored svega, imali smo, što je najvažnije, podršku iz Evrope i svijeta za tako uspješan paket ekonomskih reformi. Naravno, ja znam da je za uspješnu realizaciju ekonomije potreban politički ambijent, to nije sporno, ali sam očekivao da će ekonomija, ono od čega se živi, održati koliko-toliko razumnim ljude na ovim prostorima da ne dođe do krvoprolića.
RSE: Ako se na trenutak vratimo na vaš prethodni odgovor, mislite li da smo imali jugoslovensku instituciju punu delegata, bez obzira koliko bili suprotni, koji moraju da se sastaju i prave kompromise, a uz to još i ekonomiju Ante Markovića koja bi produžavala potrebu tog političkog dogovora, da bi stvari možda bile drugačije?
Bogićević: Ja mislim da bi bile drugačije. Naravno, uz sve to je trebalo malo dobre volje da stvari krenu u tom pravcu.
RSE: Nažalost, prvi protivnici reformi Ante Markovića su bili tada, možda baš po redoslijedu, Beograd, Zagreb, pa Ljubljana.
Bogićević: Nije sporno da su oni istrajavali na svom projektu koji je već bio utvrđen i po svaku cijenu, bez obzira na posljedice. Tada, recimo, da im je neko rekao da će deset godina kasnije doći do stvaranja Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Evropu i da niko u rezervatu ne može opstati, da se Evropa ujedinjuje i da od Rima do Stokholma putujete bez pasoša, da im je neko tada rekao da je to što se čini besmisleno, da su evropski standardi puna ravnopravnost svih ljudi i građana u Jugoslaviji, bez majorizacije, bez vladavine jednih nad drugim, bez svega onoga što bi značilo eventualnu asimilaciju brojčano manjih naroda, i da je to bilo prihvaćeno, mi bismo imali podršku za Jugoslaviju u Evropi. To bi znažilo sasvim drugi put, bez 500.000 ubijenih i 5 miliona prognanih ljudi koji su ostali bez svojih kuća i bez svoje imovine.
RSE: I vjerovatno bismo imali sada već članstvo u Evropskoj uniji?
Bogićević: Članstvo u Evropskoj uniji najverovatnije bi se do današnjeg dana već dogodilo. Imamo koliko hoćete primjera, od prve evropske trojke, Van den Bruk, Žan Pos i Đani de Mikelis, do Žaka Delora i Žaka Santera, koji su dolazili ovdje i koji su davali podršku takvom evropskom projektu. Tada su se u Evropi događali krupni procesi: pad Berlinskog zida, projekat Evrope Mastrihta, odnosno jedinstvene valute, širenje Evropske unije, to jest prerastanje Evropske zajednice u Uniju. Sve se to događalo tih godina uključujući i raspad Sovjetskog Saveza i prijetnje da će, ukoliko stvari tamo krenu krivim tokom, Evropa biti zapljusnuta milionima izbjeglica.
RSE: U knjizi Stipe Mesića se citira vaš stav da bi rat u bivšoj Jugoslaviji bio poguban ne samo za nju već i za Evropu.
Bogićević: Ja sam tada to govorio. Naravno da nisam bio niti prorok niti mađioničar, ali nije bilo teško zakljužiti da je Jugoslavija dio Evrope, bar geografski, a sa druge strane, ne može se govoriti o ujedinjenoj Evropi dok je na bilo kom dijelu izjeda rak-rana, na bilo koji način, a rat posebno. To se zapravo i dogodilo.
RSE: Ko je još od članova Predsjedništva SFRJ osim vas podržavao reforme Ante Markovića?
Bogićević: Neosporno, uvijek smo imali većinu za usvajanje tih zakona koji nisu mogli dobiti podršku na parlamentu Jugoslavije. Istakao bih posebno ljude koji su profesionalno više vezani za ekonomiju, kao naprimjer Drnovšeka, Tupurkovskog, Šuvara i kasnije Mesića, Rizu Sapundžiju, čovjeka sa Kosova, dok nije bio smijenjen. Zavisno od prilika, davali su je i drugi članovi Predsjedništva, nije to uvijek bila oštra podjela.
RSE: Malo prije ste spomenuli da je zbog gotovo nemoguće suglasnosti u Vijeću republika i pokrajina Predsjedništvo često bilo u situaciji da donosi privremene mjere, odnosno zakone kao privremene mjere. Ko blokira zakone i zbog čega?
Bogićević: Prije odgovora na to pitanje reći ću vam poziciju slovenačku, recimo - i vi ćete vjerovatno imati prilike da dobijete odgovore - kada je formiran DEMOS u Sloveniji i kada je, u vrijeme odvajanja od Jugoslavije, Janša predlagao da još tri godine ostane JNA i na prostoru Slovenije. Dakle, sve opcije su bile u toku, samo da do rata ne dođe. Pokušavali smo sve modalitete naći kako bismo izbjegli krvoproliće. I sam sam proveo svih deset dana u Sloveniji. Predsjednik Slovenije mi je rekao da ga je gospodin Pučnik tada pitao: "Dobro, reci mi, u zadnje dvije godine koji slovenački prijedlog je prošao u saveznom parlamentu?" Objektivo, zbog proste većine koju su imali poslanici iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, sve republike nisu bile u ravnopravnom položaju. Sve je to pothranjivalo nacionalizam i separatizam, ne razmišljajući o posljedicama.
RSE: Bosna i Hercegovina i Makedonija podržavaju najvećim brojem zakone. Zašto samo ove dvije republike koje su najmanje razvijene i koje su morale su biti svjesne da bi u tržišnoj ekonomiji najgore prošle?
Bogićević: Mislim da je sasvim logično što su Makedonija i Bosna i Hercegovina nudile sve moguće kompromisne prijedloge kako bi se stvari riješile mirnim putem, jer je objektivno njima i bilo najteže. Pogledajte samo makedonsko okruženje i odnose sa susjedima, ili okruženje BiH i projekte za njenu podjelu, ili čak nestanak, koji nisu od juče, velikodržavne ideje Srbije i Hrvatske koje dolaze već dobrih nekoliko desetljeća. Znajući sve to, bosanskohercegovačko i makedonsko rukovodstvo su, stajući na strani reformi Ante Markovića, davali onaj posljednji vapaj da se stvari riješe bez rata.
RSE: Makedonija je za sada i uspjela.
Bogićević: Jeste. Ona je za sada, zahvaljujući mudrosti Kire Gligorova prije svega i sticajem okolnosti, veoma uspješno izašla iz ove ratne, poratne i predratne situacije, jer od svih jugoslovenskih republika jedino u njoj nije poginuo niti jedan čovjek. Bez obzira kako će izgledati budućnost Makedonije, bez obzira šta će se dogoditi sa tom državom, mislim da u ovom našem vremenu, u kome mi živimo kao generacija, to zaslužuje divljenje i poštovanje za rukovodstvo koje je uspjelo na taj nažin da riješi problem.
RSE: Da se vratimo sjednicama Predsjedništva. Na jednoj od njih se pojavio Džefri Saks, koga je doveo Janez Drnovšek. Da li je to bilo dogovoreno?
Mrtva trka
Bogićević: Drnovšek je iskoristio svoje poznanstvo sa jednim od najvećih ekonomskih stručnjaka tada u svijetu, mladim naučnikom Saksom i obavijestio o tome Predsjedništvo. Dali smo saglasnost. Razgovor je bio veoma interesantan, on nas je ohrabrio i svojom podrškom, ali i brojnim sugestijama. To je davalo neku nadu da bismo se uz podršku Evrope i svijeta mogli izvući iz situacije nadolazećeg rata.
RSE: Može li se reći da je tada formiran ekonomski lobi u kome su bili Bogićević, Drnovšek i Tupurkovski?
Bogićević: Pa možda bismo mogli i tako reći, jer ostale institucije nisu funkcionisale i ne treba zaboraviti da smo još uvijek živjeli u jednopartijskom sistemu, te da se već tada Savez komunista raspao kao jedan od stubova jednopartijske države. Dok ne dođe do višestranačkih izbora za žitavu zemlju, očekivali smo da će se to premostiti uspješnom ekonomijom.
RSE: Naravno, lako je danas biti pametan, ali to iz ove perspektive izgleda kao mrtva trka, u kojoj su ekonomski interes, tržišna ekonomija, koju vi zastupate, sa jedne strane, a sa druge strane politike - političke manipulacije... Vi tu bitku gubite.
Bogićević: To je tačno. Toliko je narasla ta nacionalistička histerija koja je proizvela mržnju, strah i rezultirala nasiljem u ostvarivanju velikonacionalnih projekata da je bitka izgubljena sa tako teškim posljedicama, od kojih će se ovi prostori oporavljati ko zna koliko godina.
RSE: Evropa tih dana nudi 4 milijarde dolara za obnovu i momentalno priključenje Evropskoj uniji, što bi za građane Jugoslavije značilo strahovit skok u budućnost i sa stanovišta standarda, putovanja, obrazovanja, tehnologije... Ko to nije hteo da prihvati?
Bogićević: Tačno je da je Evropska unija sve to ponudila. Iz ove perspektive kada gledamo možda je do toga došlo malo kasno. To se događa negdje 30. juna 1991. godine. Do tada smo već imali zahtjev za uvođenjem vanrednog stanja, tada su već Slovenija i Hrvatska donijele odluke o osamostaljenju, 26. juna dolazi do rata u Sloveniji. Naravno, ekonomske reforme i dalje daju izvanredne rezultate, imamo veliku podršku svijeta za ostvarivanje projekta ekonomskih reformi, ali je država obezglavljena. 15. maja iste godine nije izabran predstavnik Hrvatske, Stipe Mesić, i Evropska unija, odnosno njeni predstavnici, Žak de Lor i Žak Santer, dolaze u Beograd, gdje provode 48 sati. Sreli su se sa svim članovima Predsjedništva, odnosno sa predsjednicima republika, sa premijerom Markovićem koji je bio njihov domaćin tada. Jasno su precizirali svoje zahtjeve. Oni traže integritet Jugoslavije, uvođenje tržišne privrede, poštivanje ljudskih prava, izbor predsjednika Predsjedništva, jer je sve do izbora Stipe Mesića to bila puka formalnost. Poslovnikom o radu je bio utvrđen redoslijed i apsolutno nikakvu ulogu glasanje nije imalo. Republika je samim predlaganjem člana Predsjedništva odredila i njegovu daljnju sudbinu. Prvi put 15. maja 1991. godine Stipe Mesić formalno ne dobija podršku i sve do 30. juna ostaje obezglavljena država, uključujući da ne funkcioniše vrhovna komanda. Blokiran je i parlament, koji je kako-tako funkcionisao.
RSE: Poredeći tu sumu od 4 milijarde dolara i ovu pomoć koja danas stiže, čini se da se radi o gotovo istoj sumi, samo što je u međuvremenu zemlja potpuno uništena.
Bogićević: Ne bih se složio da je na istom, jer sada smo formalno dobili veliku pomoć na donatorskim konferencijama, ona se kreće oko 5 milijardi dolara. Međutim, ukupni troškovi međunarodne zajednice su mnogo, mnogo veći za sve organizacije koje su na ovim prostorima u funkciji uspostave trajnog mira i stabilizacije jugoistočne Evrope. Osim toga, Evropu smo napunili izbjeglicama i zato su neuporedivo veći troškovi danas od onih tada.
RSE: To je vrijeme kada je Milošević faktički već ukinuo pokrajine, ali ne i njihovo pravo da imaju svoje predstavnike u Predsjedništvu Jugoslavije.
Bogićević: I dalje smo imali osam članova Predsjedništva, po ustavu iz 74. godine i imali smo predstavnike pokrajina.
RSE: Da li je iko ukazivao na to da Milošević, nakon što je nelegalno ukinuo pokrajine, zatim imenovao svoje ljude za njihove predstavnike, svaki put ima po četiri glasa unaprijed?
Bogićević: Ukazivali smo na to, ali promjena ustava države je formalno stvar parlamenta Jugoslavije, a mijenjanjem ustava Srbije Milošević je ukinuo pokrajine.
"Ne" vojnom udaru
RSE: Tenkovi na ulicama Beograda 9. marta 1991. godine. Kako je došlo do te odluke?
Bogićević: 9. marta 91. godine dogodile su se velike studentske demonstracije, takozvana "plišana revolucija", kada su stotine hiljada mladih ljudi izašle na ulice Beograda. Sjećam se dobro, bila je nedjelja, članovi Predsjedništva su bili u republikama, u gradovima iz kojih dolaze u Beograd. Telefonom smo obaviješteni da damo saglasnost, koju bismo verifikovali sutradan na samoj sjednici, da vojska zaštiti savezne objekte. Većina članova Predsjedništva, uključujući i mene, za takav prijedlog nije imala nikakve rezerve zato što se to moglo dogoditi i bez naše saglasnosti. Niko tenkove nije spominjao. Uveče smo imali priliku vidjeti tenkove na ulicama i bili smo šokirani. Naravno, ta odluka je poništena odmah, tenkovi su vraćeni u kasarne, ali se ustvari dogodila još jedna obmana, još jedna prevara od strane aktuelnog predsjednika Predsjedništva, Borisava Jovića.
RSE: Sada dolazimo do događaja koji je stavio pečat na vašu politižku karijeru i na vas kao izrazito principijelnog i moralnog čovjeka. Govorim o sjednici Predsjedništva Jugoslavije, održanoj 12. marta 1991. godine. Gdje je ona održana?
Bogićević: Sjednica od 12. marta 1991. godine, održana u vrijeme tih velikih demonstracija u Beogradu, nije bila u Palati Federacije, nego u komandnom mjestu JNA, što je bilo neuobičajeno u startu.
RSE: Ko je doneo odluku da se sjednica tu održi? Pretpostavljam da to nisu bili članovi Predsjedništva?
Bogićević: Članove Predsjedništva niko nije ni konsultovao. Očito da su se dogovorili Jović i Kadijević.
RSE: Da li ste uopšte znali gdje vas i u koju prostoriju vode?
Bogićević: Ne.
RSE: Vi ste, znači, saznali da će se sjednica održati u Vojnoj komandi tek kad ste ulazili unutra.
Bogićević: Tek kad smo došli, jeste.
RSE: To je bio dan kada je faktički planiran vojni udar.
Bogićević: To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, a vojno-politižčkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i Hercegovini i kako kažu "probugarsko" rukovodstvo Makedonije na čelu sa Gligorovim.
RSE: Gospodine Bogićeviću, da li vas je bilo strah?
Bogićević: Ne, nije me bilo strah iz jednostavnog razloga što je sve što sam radio, uključujući i ovu sjednicu, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru. Znao sam da nemam podršku Parlamenta BiH što god da napravim.
RSE: Znaži, bez podrške Parlamenta BiH, bez podrške bio koje političke strukture, pa čak i bez podrške građana, iako su vas oni izabrali, jer nisu mogli da izađu na ulicu i kažu: "Mi podržavamo Bogića Bogićevića".
Bogićević: U vremenu od 1989. do 1991. godine stvari su se promijenile i u BiH. Nacionalna homogenizacija koja je dala podršku nacionalnim partijama i nacionalnim vođama stvorila je jedan sasvim drugačiji politižki ambijent i u samoj BiH. Ljudi su se svrstavali uz nacionalnog vođu i nacionalni program. Sa druge strane, ono što sam činio u Predsjedništvu SFRJ je vrlo bitno, jer je odredilo budućnost stvari na ovim prostorima, ali meni je bilo to kao i svaka druga sjednica.
RSE: Kažete da vas nije bilo strah. Da li ste razmišljali da bi vas mogli uhapsiti?
Bogićević: Neke moje kolege su kasnije objavile da su mislili da su već uhapšeni. Mi smo svi bili na okupu, bili smo u izolaciji i na neki način smo bili već uhapšeni, samo je to trebalo objaviti.
RSE: Na sjednici ste sjedili u vojnim kabanicama.
Bogićević: Zanimljivo je da je 12. marta bilo izuzetno hladno u prostoriji u kojoj smo bili jer je bila ispod nivoa zemlje, ti prostori se koriste samo u ratu. Trebalo je, dakle, donijeti takvu jednu odluku i ja sam, naravno, razmišljao samo o tome. To je bilo vrijeme kada smo imali inflaciju na nuli, podršku čitavog svijeta; nemamo još dezintegraciju, niti odluke o otcjepljenju iz Jugoslavije; studenti su na ulicama Beograda, ali to je bila stvar lokalnih vlasti. Trebalo je donijeti odluku o povišenju borbene gotovosti, znači donijeti odluku o ratu, o požetku rata 12. marta 1991. godine. Razmišljao sam samo u kategorijama - protiv koga? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Protiv nas samih da povedemo rat, zašto? Da li imam moralno pravo, ne više samo kao član Predsjedništva, da u rat gurnem populaciju, sinove, majke, očeve vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka? Da ne govorim o hiljadama i hiljadama mladih ljudi koji bi bili mobilisani kao rezervisti, da idu od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine da ratuju protiv nas samih. Naravno da ja takvu odluku ne bih nikada donio - ni po cijenu čivota.
RSE: Kamere tajno snimaju sastanak Predsjedništva, a vi kao njegov član to ne znate.
Bogićević: Vojne kamere su snimale tu sjednicu da bismo kasnije mogli vidjeti snimke putem BBC-ja. Ti su snimci kod kuće bili u funkciji propagande, odnosno u funkciji da se pokaže u dnevno-političkoj upotrebi ko je za, a ko je protiv, iako objektivno, od Titove smrti do tih dana nikada niste mogli saznati kako je koji član Predsjedništva glasao, jer se odluke donose konsenzusom. To je jedan šef države, iako sjedi osam ljudi, to nije parlament, to nije bilo koji državni ili nedržavni organ, gdje se poslovnikom donose odluke preglasavanjem. Čim je jedan žovjek protiv, koji predstavlja dio Jugoslavije, znači vi ste majorizirali taj dio. To nije bila praksa.
RSE: Da budemo precizni. Znači, generali odlučuju da snimaju svoje nadređene, svoju vrhovnu komandu, ne obavještavajući vas?
Bogićević: Generali su, siguran sam, dobili saglasnost od predsjedavajućeg Predsjedništva, Borisava Jovića.
RSE: Da rezimiramo, na sjednici vas odvuku u prostorije u kojima nikada niste bili - bez vašeg znanja, zatim podnose prijedloge o vojnom udaru - bez vašeg znanja, pri čemu tajno snimaju članove Predsjedništva - bez njihovog znanja. Da li mi govorimo o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu?
Bogićević: Već tada se ne može govoriti o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu. Savezni sekretar za narodnu odbranu, koji u to vrijeme nije više odlazio da sjednice vlade nego je slao zamjenika, već je tada izjavljivao kako nema povjerenja i kako ne može podnijeti da mu jedan Janez Drnovšek bude vrhovni komandant. Kao što je bila partijska država, tako je bila i partijska vojska. Oni su vidjeli nadolazeće promjene i to su bili posljednji otpori prema tim promjenama. U svim republikama su se dogodile promjene, izuzev Srbije i Crne Gore. Zato nije bilo teško izmanipulisati vojni vrh da se prikloni navodno pravim zaštitnicima, spasiteljima Jugoslavije, koji su je zapravo najviše rušili uz pomoć vojske.
RSE: Na toj sjednici, sa jedne strane imamo četiri Miloševićeva glasa i sa druge strane Sloveniju, Hrvatsku, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu sa Bogićem Bogićevićem. Vaša je pozicija najteža, jer svi osim vas imaju iza sebe odluke svojih skupština i nadležnih organa, a vi nemate.
Bogićević: Tu su planirana dva scenarija. Na toj sjednici su, istina je, ljudi govorili i u ime svog sabora, sobranja, parlamenta zato što po ustavu članovi Predsjedništva odgovaraju parlamentu svoje republike, bez obzira da li su ih oni birali ili su došli referendumom. Parlament ih je ionako morao potvrditi. Međutim, u to vrijeme Parlament BiH nikada nije doveo do kraja svoju sjednicu, a pogotovo nije usvojio neki zakon. Klubovi poslanika su ili napuštali sjednice ili su se međusobno toliko konfrontirali da nije moglo doći do saglasnosti. Za bilo koju odluku, za ili protiv, ja u Parlamentu BiH ne bih imao saglasnost. Moje jedino uporište bio je aktuelni ustav, zakon o narodnoj odbrani, procedura i - zašto ne reći - lična savjest.
RSE: Sjednica se prekida, članovi Predsjedništva odvojeno razgovaraju sa vojnim autoritetima tri zemlje, u Londonu je bio Mamula, u Parizu Adžić, a u Moskvi Kadijević.
Bogićević: To se dogodilo dan poslije sjednice koja je prekinuta. Sve je bilo mimo odluke Predsjedništva. Kao što ste vidjeli, Borisav Jović je naknadno izjavio bukvalno: "Ja sam poslao Kadijevića kod ruskog generala Jazova da se konsultuje da li ćemo dobiti podršku za vojni udar, to su naše stvari i o tome niko nije bio obaviješten." Bio je to odnos Kadijević - Jović, mimo sedam drugih žlanova Predsjedništva koji imaju jednako pravo na sve informacije i imaju isti status. Ja sam već rekao da je to trebalo da bude kao jedan šef države. Kadijević u Moskvi je od Jazova dobio odgovor da sažekaju da se smijeni Gorbažov, pa će možda dobiti podršku za vojni udar. A London i Pariz su odgovorili u smislu da je to unutrašnja stvar jedne države, u koju se oni ne bi miješali. Vojni vrh je znao da nijedan vojni udar na svijetu nije uspio bez podrške jedne velike strane sile.
RSE: Kada ste vi saznali da je Kadijević tajno išao u Moskvu?
Bogićević: To se dogodilo mnogo kasnije, kada je premijer Ante Marković boravio u Moskvi. Tada su njemu saopštili da je bio Kadijević, a on je obavijestio Predsjedništvo.
Jovićeve suze nemoći pred jednim Bosancem
RSE: Htio bih da mi kažete nešto o svakodnevnim prijetnjama usmjerenim na vas i žlanove vaše familije, u smislu politižkog pritiska da glasate ovako ili onako.
Bogićević: Meni je od ranije bila poznata svaka totalitarna, svaka nacionalistižka matrica. Samo ako drugažije misliš, ti si protiv mene, jer ljudi su se poistovjećivali sa žitavim kolektivitetom, sa žitavim narodom. Narod - to sam ja. Ako si ti protiv mene, ti si protiv mog naroda - i obratno. Sjednica je nastavljena 14. i 15. marta. Između ostalih, pozvao me je Jović. Ja nisam mogao vjerovati da žovjek u tim godinama požinje da plaže. Ja tom njegovom pritisku, kao i desetinama, stotinama drugih telefonskih, pismenih, usmenih … nisam podlegao. Nisam se nikada dvoumio, nisam se kolebao, nisam nikada imao drugo rješenje.
RSE: Nisu vam nuđene kuće, vile, Dedinje...?
Bogićević: Kuće, vile, olakšice, beneficije su se podrazumijevale. Ti prijedlozi su dolazili od izaslanika, ono kao prijateljski, dođe vam se na kafu i kažu: "Zašto da se mužiš u nekom stanžiću na Novom Beogradu", jer sam ja tada tamo stanovao, "kada bi mogao imati neku vilu, pa dobar život, neki ražun…" Naravno da su to bili izaslanici, meni je bilo jasno kao dan, a ljudi koje ja od ranije poznajem.
RSE: Zanimljivo je da se pritisak na vas vrši, i to gotovo na samoj sjednici, žak i od strane ljudi koji ne bi trebali ni biti informirani šta se dešava.
Bogićević: Lako je sada sa ove distance govoriti. Zapravo, sve se događalo na relaciji Jović - Kadijević - Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu - Karadžić i Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni žovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti.
RSE: Znači, Karadžić kao šef jedne stranke zna, a Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva BiH ne zna šta se dešava?
Bogićević: U to vrijeme Predsjedništvo, ukljužujući i gospodina Izetbegovića, nije znalo. Ja sam ih nakon održanih sjednica informisao i informisao sam sve politižke stranke o rezultatima zasjedanja i o mom stavu.
RSE: Sve to govori da jedna paralelna, velikosrpska struktura drži stvari pod kontrolom.
Bogićević: Nesporno je držala sve pod kontrolom, ali je imala i podršku vojnog vrha.
RSE: Do nove sjednice dolazi 13. i 14. marta 1991. godine sa modifikovanim prijedlogom koji je u suštini isti. Svi su ponavljali svoje argumente, ali vi ostajete čvrsto pri svom opredjeljenju. Gospodine Bogićeviću, to "NE" koje ste rekli na sjednicama je obilježilo vašu političku karijeru. Vi ste po nacionalnosti Srbin, bili ste izloženi nevjerovatnim pritiscima. Kako ste sve to izdržali?
Bogićević: Jednostavno. Ja nikada nisam imao potrebu da dokazujem šta sam, ako sam to po rođenju. Niko od nas nije birao oca ili majku, brata ili sestru, mjesto gdje će se roditi. I kome to dokazivati? Za mene je to besmisleno pitanje. Drugo, ja sam jasno znao svoj mandat, da predstavljam sve građane Bosne i Hercegovine. Ako bih ja predstavljao samo Srbe, ko bi predstavljao Muslimane, Hrvate, Jevreje, Rome, Italijane, Čehe, Slovake...? Znate da je samo u Prnjavoru bilo preko trideset nacija. Dakle, taj stav i do danas je važeći.
RSE: Borisav Jović u svojoj knjizi kaže da su on i Kadijević dali sebi deset dana da slome Bosanca.
Bogićević: Jeste. Oni su imali rezervnu varijantu. Jedan scenarij je bio da mi formalno izglasamo odluku o tome da se povisi borbena gotovost. Ta odluka bi se pretvorila u vojni udar i početak rata, jer bi naišla na otpor u Sloveniji i Hrvatskoj. Druga varijanta je bila šta raditi ako se ne izglasa ta odluka nakon tri dana pritisaka i pokušaja da se slomi Bosanac, oko žega je bio okupljen čitav tim ljudi - i prijatelji, i poznanici, dobronamjerni i nedobronamjerni i sve što ide uz jednu takvu hajku, propagandu, etiketiranje, prijetnje, obećane nagrade. Dakle, ako se to ne uspije, plan je bio da se blokira Predsjedništvo SFRJ i to tako da Jović, Kostić i Bužin podnesu ostavke i da smijene Rizu Sapundžiju. To se i dogodilo. S obzirom da je blokirano Predsjedništvo, trebalo je blokirati i parlament. Scenarij je, prema pisanju Jovića, bio da se presijeku komunikacije za Beograd, da parlamentarci ne mogu doći, te da se onemogući vazdušni i kopneni saobraćaj. U toj situaciji bi vojska stupila na scenu da zaštiti ustavni poredak. Kad nema vrhovnu komandu, vojska može sama djelovati. Ako nema parlamenta da donosi odluke, neko mora "zaštititi" granice države. Kada su to napravili, kada je ova prva varijanta otpala, dogodila se druga. Jović je podnio ostavku, kao i Kostić i Bužin. Riza Sapundžija je smijenjen, ali ne od Parlamenta Kosova, koji ga je birao, već od Parlamenta Srbije. Međutim, tada dolazi do iznenađenja i vojni vrh mijenja stav. Vojni vrh na sastanku sa Jovićem i Miloševićem obavještava o posljedicama stupanja na snagu vojne uprave i šta će se dogoditi na unutarnjem i na vanjskom planu. Na unutarnjem planu vojni vrh kaže da će protiv njih ustati Teritorijalna odbrana i policija Slovenije zajedno sa narodom, da će se isti scenarij dogoditi i u Hrvatskoj, da će u BiH bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati pružiti otpor sa svojom policijom, da će isto biti u Makedoniji, a da će na Kosovu Albanci podići ustanak i proglasiti svoju državu. U Srbiji će opozicija iskoristiti priliku da smijeni aktuelni režim. Na međunarodnom planu došlo bi do blokade granica Jugoslavije, zaplijenjena bi bila cijela njena imovina - od brodova do bankovnih računa, a razmotrit će se i moguća vojna intervencija. To je bila procjena vojnog vrha. Kada je Kadijević to saopštio i rekao da oni ne mogu preuzeti odgovornost za posljedice, ponovo se stvar okreće. Jović, Kostić, ali ne i Bužin, već Branko Kostić iz Crne Gore vraćaju se u Predsjedništvo.
RSE: To faktički znači da je Kadijević prevario Miloševića i Jovića?
Bogićević: Mogli bismo reći da jeste.
Relacija Beograd - Slovenija
RSE: Recite mi nešto o vašoj ulozi posrednika u ratu u Sloveniji. Vi ste faktički non-stop u zraku, letite na relaciji Ljubljana - Beograd - Zagreb.
Bogićević: U to vrijeme, prije 26. juna 1991., Predsjedništvo je još uvijek bez predsjednika, znači obezglavljeno. Počinje rat u Sloveniji i bez obzira što Predsjedništvo ne funkcioniše, mi imamo odgovornost, jer u državi kojom rukovodimo dolazi do krvoprolića. Naravno, postavlja se pitanje ko je izdao nalog za vojsku. Pošto smo mi kao vrhovna komanda obezglavljeni, vojsku može pokrenuti jedino vlada Jugoslavije, na čelu sa premijerom Markovićem. Oni u skladu sa ustavom donose odluku da se zaštite granice i carinski prelazi, ali samo toliko. Međutim, ta odluka se zloupotrebljava i kreću tenkovi i avioni na Sloveniju. Moj kolega Tupurkovski i ja smo svih deset dana rata u Sloveniji svakodnevno odlazili tamo da bismo pomogli da se rat zaustavi bez pristrasnosti, da se kasarne odblokiraju i ta djeca koja su bila na odsluženju vojnog roka. Sjećam se da smo za jedan dan Tupurkovski i ja na relaciji Beograd - Slovenija i nazad imali četrnaest polijetanja i slijetanja. Nisu bili u funkciji aerodromi u Sloveniji, išli smo avoinom do Zagreba, a odatle do Sent Vida, kasarne u Sloveniji, helikopterom.
RSE: Tada su i pucali na vas?
Bogićević: Tada je Jelko Kacin obavijestio da su pucali u vojni helikopter u kom su bila dva člana Predsjedništva. Na sreću, ostali smo živi. Stvarala se opšta atmosfera protiv vojske, a ne protiv članova Predsjedništva, bar ne protiv Tupurkovskog i mene. Zatim smo održali sastanak u Ljubljani, došlo je do pogoršanja situacije u Mariboru kada su pucali na repetitor na Pohorju. Sjeli smo u taj isti vojni helikopter, koji je sada pratio jedan helikopter slovenačke policije, i došli smo u Maribor, a odatle u Gornju Radgoru gdje je vojska na samoj granici sa Austrijom rušila dvije zgrade. Odatle smo letjeli nazad u Ljubljanu, pa u Zagreb i Beograd, a iz Beograda na Brione, gdje se održavao sastanak sa evropskom trojkom.
RSE: Jeste li bili svjesni da je vaša uloga posrednika uzaludna?
Bogićević: Ja sam znao da ne mogu donijeti nikakav preokret, ali uloga posrednika je bila u skladu sa odgovornošću koju sam imao da se zaustavi krvoproliće. Ono što me sa ove distance raduje jeste da moja uloga posrednika svih deset dana u Sloveniji i svih trideset i pet dana, koje sam proveo u Hrvatskoj, Osijeku, Sarvašu, Dalju, Borovu Selu, Borovu Naselju, Okužčanima, uz sve te režime koji tamo postoje, uz sve što se dogodilo nije nikad dovedena u pitanje, ili pak ja nisam mogao pročitati ništa loše.
RSE: Vi ste čitavo vrijeme bili u pratnji oficira sigurnosti koji izvještavaju Miloševića kako stvari teku.
Bogićević: Mi nismo radili ništa tajno. Sa nama su uvijek išli oficiri JNA, čak i do šefa države, ali s obzirom na situaciju u kojoj su bili nisu uvijek učestvovali u razgovorima. Oni su sigurno izvještavali i to nikada nisam ni dovodio u pitanje, niti sam se štitio od toga. Sve što sam radio, radio sam apsolutno javno i nikakvih tajnih dogovora i kompromisa nije bilo.
RSE: Dolazi do iznenadne odluke da se Armija povuče iz Slovenije. Iznenadna ili dogovorena?
Bogićević: To je, ipak, dogovorena odluka, ali je iznenada saopštena na sjednici Predsjedništva. Opet je saopštena od onih istih ljudi koji se predstavljaju kao najveći žuvari Jugoslavije. Odluka da se povuče vojska iz Slovenije značila je i definitivan kraj Jugoslavije. To je značilo ostavljanje otvorenih granica sa tri susjedne države - Austrijom, Mađarskom i Italijom. Ta odluka je značila da se više ne ražuna sa Slovenijom u Jugoslaviji i da se ta vojna mašinerija seli na drugi teren, gdje će isto tako proizvesti rat.
RSE: Po mojim informacijama, toj odluci prethodio je jedan tajni sastanak na kom su bili Kučan, Jović i Kadijević.
Bogićević: Ja na tom sasatanku nisam bio i o njegovim rezultatima ne bih mogao informisati javnost, ali ne sporim da je on održan.
RSE: Vojska se, u skladu sa prethodno napravljenim planom, prebacuje u Hrvatsku, što je i bio cilj čitave ove priče sa tezom: ovladaj čitavom Jugoslavijom, a ako ne možeš, onda ovladaj onim dijelom kojim možeš i od toga stvaraj Jugoslaviju. Vi ste zajedno sa Tupurkovskim pokušavali da smirite situaciju, a Milošević, sa druge strane, stalno podiže temperaturu.
Bogićević: To najbolje govori Kadijević. Cilj je bio da vojska stane na granice velike Srbije, a ne da ostane u samoj Hrvatskoj.
Cijena izbora
RSE: Polako, na sjednice Predsjedništva Jugoslavije prestaju da dolaze Slovenci, zatim Mesić, pa Vi.
Bogićević: To je logično. Ja sam već rekao da bez bilo koje od republika, a ne treba zaboraviti da je Sloveniji nuđeno da ode iz Jugoslavije mirnim putem, naravno suprotno ustavu i zakonima, to više nije Jugoslavija. Učestvovati u radu Predsjedništva, parlamenta ili vlade bez bilo koje od republika niko od nas nije imao mandat. Od septembra mjeseca 1991. ja nisam više učestvovao u radu Predsjedništva.
RSE: Jeste li primali plaću?
Bogićević: Ne. To je bio jedan od oblika zastrašivanja ili, pak, kažnjavanja da se, između ostalog, oduzme plaća.
RSE: Cijena vaših principa je ponekad prevelika, gospodine Bogićeviću. Vi ne primate plaću od Predsjedništva Jugoslavije, nemate nikakav prihod od Predsjedništva BiH, sklanjate se u Sarajevo.
Bogićević: To je tačno. Ja nisam primao plaću od Predsjedništva BiH, jer sam bio siguran da takva odluka u onom sastavu ne bi mogla proći. Sa druge strane, ne bih se složio da se sklanjam. Ja dolazim u svoj stan u kom živim trideset godina, dolazim u grad u kojem isto toliko dugo živim.
RSE: Od žega ste živjeli tokom ratnih godina u Sarajevu? Rat je u BiH, vi ste u Sarajevu, a niko vam ne nudi ni posao ni plaću.
Bogićević: U Sarajevu sam tek u maju 1992. godine počeo raditi u SDP-u. Prije toga, skoro godinu dana nisam nigdje radio. Svaki čovjek ima prijatelje. Prijatelji, prije svega iz Sarajeva, su mi pomagali u to doba, ali sam živio priližno oskudno, i lično i porodično. Naravno, to je cijena mog izbora.
RSE: Čovjek koji je spriječio da se donese odluka o vanrednom stanju, koji je spriječio da tada počne rat, živi, vi kažete oskudno, a po mojim informacijama više nego tijesno. Ne bih rekao da jedna država ima pravo da takvog čovjeka ostavi samog.
Bogićević: Ne treba zaboraviti da mi, ipak, živimo na Balkanu i da nemamo, niti smo ikada imali uređene odnose spram ljudi koji obavljaju državne funkcije. Čak je i Rusija daleko ispred nas. Jedino ovdje, na ovim prostorima, šefovi države umiru na kanti za smeće. Što se tiče mog rada, ja nisam radio ništa da bi mi neko dugovao, da bih dobio odlikovanje ili neko priznanje. Radio sam bez obzira na sve kvalifikacije koje sam dobijao i na sva etiketiranja i diskvalifikacije. Kratkotrajno se uspijevalo da se promijeni odnos ljudi prema meni i još se ponekad uspijeva. Po mom mišljenju, može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe. Život je kratak da bi čovjek na svoja pleća preuzeo i tuđe grijehe. Život je prolazan i kratak, ali je dovoljno dug da bi se mogao živjeti časno i pošteno.