U srijedu uveče je u sarajevskoj Vijećnici javnosti predstavljena Monografija ovog zdanja, jedne od glavnih znamenitosti glavnog bh grada. Na oko 300 stranica predstavljeni su brojni dokumenti, crteži, projekti, videosnimci i fotografije iz bogate istorije ove jedinstvene građevine.
Civilizacijski i kulturološki kontekst uobličio je književnik Valerijan Žujo, a autori stručnog dijela su arhitekti Smajo Mulaomerović i Ferhat Mulabegović, koji su vodili proces obnove Vijećnice. Iza čitavog projekta stoji arhitektonski Studio Urbing.
Monografija predstavlja pouzdan, dobar zbir činjenica, i sve procese koji su kačili i udarali Vijećnicu prilično vjerno predstavlja., kaže za RSE jedan od autora, Valerijan Žujo.
RSE: Poslije Leksikona Sarajeva, evo nam i monografije jedne od najznačajnijih znamenitosti istog grada – monografije o Vijećnici. Kad i kako je nastala ideja za pravljenje ovog izdanja?
Žujo: Valja odmah kazati da sam ja jedan od koautora, dakle, u saradnji s arhitektima koji su najzaslužniji za obnovu, i za izradu projekta obnove i za njenu realizaciju, dakle, ono što je njihov domen, ne mislim na ulaganja, na sredstva, na ostali trud koji, zapravo, ide na račun uglavnom inozemnih pomagača i organizatora. Glavni ljudi ovog projekta obnove i čitave ove storije o novoj Vijećnici, o novorođenoj Vijećnici, jesu Smajo Mulaomerović, Ferhat Mulabegović i Nedžad Mulaomerović. Ja sam, onako zanatski, uključen u ovu priču, u sačinjavanje odgovarajuće monografije. Vrijednost, važnost i originalnost ove knjige je u tome što je ona prva, što je ona jedina u 120-godišnjoj istoriji Vijećnice. Zanimljivo je da nikada nije bila napisana knjiga o njoj. I ona predstavlja jedan zbir, jedan pouzdan, dobar zbir činjenica, i mislim da sve ove faze, mijene, sve procese koji su kačili i udarali Vijećnicu, prilično vjerno predstavlja.
RSE: Zapravo, to je i skup dokumenata koji su nastali tokom obnove, tokom rekonstrukcije Vijećnice, originalni projekti koji su poslije pronađeni, fotosi preko kojih ste to radili, sve je to našlo mjesto u monografiji.
Žujo: Jasno. Bez toga mi ne bismo imali pravu sliku o zdanju i o njegovoj povijesti. Ja sam nastojao da se nekako Vijećnica smjesti, što bi se reklo ovim dnevnim govorom, da se civilizacijski, kulturološki, to mjesto njoj nađe. Arhitekti, inžinjeri, stručnjaci za ovu oblast, radili su svoj posao, i veoma dobro su ga uradili.
RSE: Monografija ima oko tristo strana. Šta sve čovjek može naći na tih tristo reprezentativnih strana?
Žujo: Zapravo sve što je relevantno za Vijećnicu kao zdanje, za Vijećnicu kao sjedište gradske uprave Sarajeva, za Vijećnicu, u prvom redu, kao sjedište Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, i za jednu mučeničku građevinu. Dakle, ta mučenička sudbina Vijećnice je također naglašena, jer ona, zapravo, odvaja ovaj fenomen, ovu pojavu odvaja od obične građevine, od obične administrativne građevine. To šta se događalo s Vijećnicom, njena mučenička smrt, kako bi se reklo, i smrt Nacionalne biblioteke, i njena obnova kao negiranje tog rušiteljskog duha – to je, meni se čini, najvažnije.
RSE: Kad neko radi pet-šest godina na nekom projektu, očigledno mora naići na neke poteškoće. Jeste li Vi imali poteškoća prilikom pravljenja Monografije?
Žujo: Ja, sve vrijeme baveći se Sarajevom onako kao pisac koji se upetljao u te stvari, kao neko ko je sa strane upao, vidjevši da su mnoge tačke u povijesti grada nepokrivene, da su potpuno bijele, da su terra incognita, nailazio sam stalno na teškoće. Ova priča o Vijećnici je zanimljiva utoliko što je gotovo sav trud i sve što je bilo potrebno da se ova lijepa knjiga pojavi, da je sve to palo na pleća Studija Urbing, koji je izdavač, i da, nažalost, čovjek ne može pohvaliti ni vlast, ni upravu, ni institucije. I istraživanje, i rad, i komponiranje knjige, pa i finansiranje, zasluga je Studija Urbing.
RSE: Svaka monografija podrazumijeva više pristupa. Meni je strašno zanimljivo da li je, recimo, autor teksta u odnosu na arhitekte uspio da nađe neku mjeru, da li ste uspjeli 'pomiriti' svoja stvaralačka kreda, jer arhitekti, očigledno, drukčije razmišljaju od literata.
Žujo: Sad kad je knjiga gotova, bespredmetno je detaljno pričati o tom procesu. Dakako da su tu sudarena dva pristupa, dvije perspektive koje su ponekad bile i oprečne, ali ovo je nešto što se može nazvati pomirenjem tih koncepcija.
RSE: Je li bilo 'otimanja' za prostor?
Žujo: Pa nije. Glavnu riječ je na kraju ipak vodio izdavač. Meni to nije smetalo zato što sam ja htio da pomognem. To nije bila moja utakmica nego više njihova, i ja sam u tom smislu nastojao da ih podržim. Čovjek i u rođenoj kući ima oprečnih stavova i perspektiva, pa i tu. Međutim, to nije vrijedno pažnje, posebice u ovom času kad je stvar okončana.
RSE: Meni je zanimljivo da li ste Vi, pisac, s jedne strane, arhitekti s druge strane, imali saglasnost oko estetskih dometa, jer, čini mi se da dosta prijepora ima oko toga. Neki misle da je Vijećnica jedan od najznačajnijih uzora ove eklektičke, pseudomaurske arhitekture, a neki da je to tek 'prosuto' tu, pred nas, u Bosni, od strane okupatorske vlasti.
Žujo: Pravo govoreći, da nije ove sudbine Vijećnice, da ona nije doživjela sve ovo što je doživjela, meni ne bi bila posebno zanimljiva. Naime, nisu mi uopće zanimljivi primjeri ove historicističke arhitekture, dakle, školske, akademske primjene određenih stilova, jer je tu odmah, po definiciji, riječ o neoriginalnosti. Ne možete vi u Sarajevu imati zgradu Predsjedništva i onu drugu palatu, Vladinu, kraj nje, Upravu Željeznica, u renesansnom stilu, kad ovdje renesansa u njeno vrijeme kad je bila 'živa', nije primijenjivana. Također, primjeri gotike, baroka, svi oni imaju ovaj prefiks pseudo. Tako je i Vijećnica pseudomaurska građevina. Ako čovjek može reći da su zdanja u Granadi, u Sevilji, u Toledu veličanstvena, za Vijećnicu čovjek može reći tek da je eventualno lijepa, ovisno o ukusu. Ali, ona je jedan primjer školske primjene tih akademskih stilova, primjer izvanredne vještine. To se posebno odnosi na Ćirila Metoda Ivekovića koji je uložio ogroman trud, pod onim okolnostima kad nije bilo kompjuterskih programa za projektovanje, kad je to ruka morala da radi, ruka i oko. To je zdanje koje jedni precjenjuju, drugi podcjenjuju. I tako će biti uvijek, to je ovisno o našem ukusu, znanju, odnosu prema prošlosti. Bitno je kazati – maloprije sam ja naružio vlast i institucije da nisu podržali, kao ni mnoge druge bitne stvari, ali, na drugoj strani, ondašnja uprava Grada Sarajeva, ondašnje Poglavarstvo, podnijelo je sav trošak izgradnje Vijećnice. Zabluda je da je Austro-Ugarska ulagala. Austro-Ugarska se zapravo zaduživala kod velikih evropskih banaka na račun prihoda bosanskohercegovačkih. Dakle, uvijek se polazilo od toga da će biti od poreza, da će biti od balvana, da će biti od rude, od mesa, od onoga što je Bosna i Hercegovina mogla da daje. Sve do 1910., 1911. nije tu bilo konkretnih ulaganja vlastitog novca iz Beča. To je jedna od velikih povijesnih zabluda kod nas – da je Austrija ulagala i gradila.
RSE: A vidim – niti sad nema nekih golemih ulaganja od strane ovdašnjih vlasti, niti u obnovu Vijećnice niti ove Monografije.
Žujo: Mi često brkamo dvije stvari. Naime, Austrougarsku carevinu, o kojoj ja ne mogu kazati gotovo ništa dobro, i Republiku Austriju, o kojoj mogu kazati sve dobro, koja je i podržala Bosnu i Hercegovinu u ovim njenim nesrećama, i koja je sada najviše pomogla i ulagala. Dakle, svaka čast Republici Austriji, prijatelju Bosne i Hercegovine. A nisam nešto sentimenalan prema Austro-Ugarskoj, kao jednoj prilično rigidnoj okupacionoj sili.
RSE: U svakom slučaju, dobili smo jedno vrijedno izdanje, izdanje koje će dosta naših ljudi htjeti imati na svojim policama, neki, pretpostavljam, i na počasnim mjestima. Bio je veoma, veoma zanimljiv način prikupljanja barem dijela sredstava da se ovo napravi, donacije, pretplate... Kako je to teklo?
Žujo: Ja nisam sudjelovao u tome. Studio Urbing, kao izdavač, dakle arhitekti i inžinjeri, oni imaju drugu logiku i oni su vrlo brzo, vidjevši da zapravo nema fajde od čekanja da Grad da, da neko ozbiljno to podupre, oni su se okrenuli internetu i oni su preko odgovarajućih mehanizama uglavnom sakupili potrebna sredstva, dakako u vidu pretplate. To nisu bile klasične donacije, to je bila potpora knjizi, koliko ja znam. Neko će me možda i ispraviti. Eto, tako je to teklo.
RSE: Uvijek je lijepo imati ovakvo nešto u kući, prelistati, gledati slike, pomirisati knjigu, na kraju krajeva, ali svaka knjiga nekako teži da se nekog trenutka nađe u digitalnoj formi. Da li se razmišlja o tome?
Žujo: Da, da, Studio Urbing je najavio elektronsko izdanje. To je jedan novi način razmišljanja i čini mi se da je on sada na potezu, da prevladava. Dovoljna je činjenica da već nekoliko godina ne izlazi štampano izdanje Enciklopedije Britanike. Dakle, kad je takva institucija, koja je već legendarna, odustala, kad su izdavači odustali od štampanog izdanja, onda je to signal da se nešto ozbiljno događa, da ćemo knjige imati po nekim muzejima i arhivima.
RSE: Ja moram i nešto osobno: često čujem u priči: 'Žujo istoričar', 'Žujo leksikograf', evo i 'Žujo monograf'. Hoće li se Valerijan Žujo konačno 'vratiti kući'?
Žujo: Naravno. Naravno. Možda bi zvučalo tako neuvjerljivo i lažno, da kažem da je ovih dvadesetak, dvadeset i pet godina i malko više, bavljenja Sarajevom, da je s mog stanovišta bilo gubljenje vremena. Naime, čeka proza, neobjavljena, čekaju neke stvari iz domena književnosti. Ovo je bilo i pomalo prinudno jer se od toga i živjelo, ali, krajnje je vrijeme, jer očigledno nemamo više života, nego samo jedan. Vrijeme je da se sabere to što je književnost i da se objavi, i da čovjek zaklopi ove knjige. Na kraju krajeva, nije to moj prostor. To je prostor ljudi koji su po vokaciji istraživači, koji su po edukaciji istraživači, koji su po praksi istraživači. I ne valja im se baš prečesto miješati u posao.
