Nevladine organizacije iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova predstavile su najnovije rezultate oko istraživanja žrtava u ratovima devedesetih na području nekadašnje Jugoslavije i mjesta zatočenja. Nema mjesta u Bosni i Hercegovini koje nije imalo mjesto zatočenja, a gotovo 80 posto zatočenih bili su civili, kažu istraživači iz BiH.
Nedostaje podrška vlasti, i nastojimo problem žrtava i vraćanja njihovog dostojanstva vratiti na dnevni red svih političkih razgovora među državama, poručeno je sa predstavljanja rezultata dosadašnjih istraživanja o žrtvama i mjestima zatočenja.
Kako rad nevladinih udruga na tom planu izgleda u brojkama? Slaven Rašković iz Documete iznio je dva slučaja ratnih zločina koje su paravojne postrojbe samoproglašene srpske “Krajine” počinili nad Hrvatima s kraja1991, a koji nisu do sada uvedeni u popise, niti je itko za njih odgovarao – ubojstvo 16 hrvatskih civila u Kostriću nedaleko Hrvatske Kostajnice i 21 hrvatskog civila u Joševici nedaleko Gline. Kako je izvedeno masovno ubojstvo u Joševici?
“Ono što je specifično za ovaj zločin jest da su sve žrtve ubijene iz neposredne blizine oružjem koje je imalo prigušivače, tako da ljudi koji su bili u susjednim kućama uopće nisu znali što se događa. Vidjelo se da je to izvedeno vrlo profesionalno i da je to dio neke specijalne jedinice”, kaže Rašković.
Za žrtve srpske nacionalnosti iz Siska dokumentirano je već preko 50 slučajeva, dodao je.
Dženana Karup Druško u ime Udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje kazala je kako su dokumentirali 600 objekata u kojima se zatočivalo ljude tokom rata u Bosni I Hercegovini, da je bilo zatočeno njih oko 160.000, i da je od onih kojima je poznata etnička pripadnost bilo 88.000 Bošnjaka, 12.000 Srba I 4.000 Hrvata.
“Naše istraživanje pokazalo je da nije bilo grada u Bosni i Hercegovini u kojem nije bilo mjesta zatočenja. Na žalost, na meti su uglavnom bili civili i oni čine gotovo 80 posto zatočenika”, kazala je Karup Druško.
Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo podsjetila je da je blizu 2.000 državljana Srbije i Cren Gore stradalo u Hrvatskoj i BiH, od toga u napadu na Vukovar njih ukupno 340 – i rezervista JNA, i mladića na odsluženju vojnog roka i dobrovoljaca.
“Kada vidimo koliko je rezervista, a koliko dobrovoljaca, onda vidimo da je dobrovoljaca gotovo isto toliko koliko je i rezervista”, kazala je Kandić.
Iz toga se može mnogo zaključiti o karakteru rata, a pogotovo – dodala je – i što je pola od svih poginulih regruta JNA bio porijeklom iz seoskih sredina, jer je tada po gradovima Srbije bio veliki otpor mobilizaciji.
Bekim Blakaj iz Fonda za humanitarno pravo – Kosovo izvijestio je o 13.171 žrtvi stradaloj od početka 1998. do kraja 2000, od toga najviše na području općine Đakovica – njih 1.700. Otkako su pred dvije godine došli do tih podataka, pojavili su se novi izvori, i uslijedila je i njihova provjera.
“Ispalo je da većina tih novih imena zapravo i nisu ratne žrtve, nego su stradali na neke druge načine – nezgoda u saobraćaju i slično – i nisu među živima, ali nekada su bili prijavljeni kao nestale osobe, ali nitko to nije pratio”, kazao je Blakaj.
Nataša Kandić prenijela je procjenu nevladinih udruga da je u ratovima nakon raspada SFRJ stradalo oko 130.000 ljudi. Ona upozorava na nedostatnu političku potporu osnivanju REKOM-a (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenice o ratnim zločinima), ali najavljuje angažman na tome da se premijere država Zapadnog Balkana koji su dali potporu osnivanju Rekoma uvjeri da bi trebali na sljedećem summitu Berlinskog procesa sredinom sljedeće godine potpisati deklaraciju o njegovom osnivanju, čemu bi se kasnije pridružila i Hrvatska kao članica EU.
Facebook Forum