Iako snimljen još 1996., američko-hrvatski dokumentarac „Prizivanje duhova“ (Calling the Ghosts) svojom tematikom je aktuelan i danas. Ostvarenje govori o dvjema ženama, prijateljicama, pravnicama po struci, koje su bile zatočene, sistematski mučene i ponižavane u logoru Omarska kod Prijedora.
Nakon što su oslobođene, Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac, ličnu borbu za preživljavanje su pretvorile u borbu za pravdu. Zajedno sa drugim ženama sa sličnim iskustvima uspjele su da se silovanje uvrsti među ratne zločine pred Međunarodnim sudom u Hagu.
Njihovu storiju, ispričanu u filmu, nedavno je imala priliku čuti sarajevska publika u okviru festivala Pravo Ljudski. Uz projekciju priređena je i diskusija. I 17 godina poslije rata, država ne radi ništa kako bi pomogla ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu.
Jadranka Cigelj
Film „Prizivanje duhova“ sarajevska publika je gledala prije 15 godina. Njegovim ponovnim prikazivanjem u okviru festivala Pravo Ljudski, organizatori su željeli istaći da, iako je prošlo mnogo godina, oni koji su preživjeli ratna silovanja i danas teško žive iščekujući pravdu. Jedna od protagonistkinja filma Nusreta Sivac kaže:
„Teško je pričati uopšte o tome. Ja živim u RS, ali putujem svaki dan u Sanski Most jer, naravno, ne mogu dobiti posao u svom gradu iako sam to željela.“
Nusreta Sivac se nada da će njena i priča Jadranke Cigelj jednom biti prihvaćene i u rodnom Prijedoru:
„Teško je živjeti u mjestu gdje ste doživjeli sve najstrašnije što se moglo doživjeti, teško je sretati te ljude – mnogi su već odležali dvije trećine kazne, pušteni su, imate priliku da ih sretnete, svjedočili ste u tim slučajevima. Nije ugodno, nije prijatno. U Prijedoru se još uvijek zločin poriče, nikada se lokalna zajednica nije suočila s onim što se desilo.“
Do danas nema preciznih podataka koliko je osoba preživjelo ratni zločin silovanja i seksualnog nasilja. Procjenjuje se da je u pitanju između 20.000 i 50.000 lica. Pored nedostatka ovakvih podataka, problem je što Bosna i Hercegovina ne izvršava obaveze prema žrtvama ovog zločina, propisane međunarodnim i domaćim aktima, navodi Lejla Mamut, voditeljka bh. ureda Švicarske asocijacije protiv nekažnjivosti TRIAL.
„U BiH imamo nešto manje od 40 osoba kažnjenih pravosnažnim presudama za zločine silovanja i seksualnog nasilja iz rata, što, imajući u vidu obim ovog zločina, je samo jedna kap u moru. U budućnosti ćemo još teže osuđivati ove zločince zbog brojnih faktora - zbog činjenice da žrtve i svjedoci umiru, ili imaju sve manje vjere u pravosudni sistem i volje da svjedoče“, kaže Lejla Mamut.
Nusreta Sivac
Druga obaveza države je da preživjelima obezbijedi i određenu odštetu. Međutim, i tu su vidljivi apsurdi.
„Trenutno u BiH zakon omogućava odštetu žrtvama samo na prostoru Federacije, dok u RS nije moguće ostvariti ovo pravo jer su rokovi za podnošenje zahtjeva prošli već 2007. godine, pojedinci gube svoje pravo kad se presele iz jednog entiteta u drugi, kada borave izvan zemlje duže od tri mjeseca i, naravno, oni koje žive izvan BiH uopšte nemaju pravo na odštetu“, pojašnjava Lejla Mamut.
Organizacije Medica Zenica već godinama pruža psihosocijalnu pomoć preživjelim žrtvama silovanja i seksualnog nasilja u proteklom ratu. Direktorka Sabiha Husić nije zadovoljna trenutnim tretmanom države prema ovim licima.
„Ženi koja je umrla prije tri godine tek sada njen slučaj treba da se završi na Sudu BiH. Pitam se koliko je žena tako otišlo, preselilo na budući svijet a da nije doživjelo minimum pravde. Nema adekvatne pripreme, podrške prije svjedočenja, tokom svjedočenja, ali što je najteže - nema ni poslije svjedočenja kada slike ponovo postaju žive", naglašava Sabiha Husić.
Živeći u stigmi, bez građanskih i ekonomsko-socijalnih prava, preživjele osobe ratnog zločina seksualnog nasilja čekaju bolje dane. Nusreta Sivac, nekadašnja zatočenica logora Omarska, kaže da je po okončanju sudskog procesa dobila djelimičnu satisfakciju:
„Ja sam imala priliku da se u sudnici Tribunala sretnem s osobom koja je lično prema meni počinila zločin. Zahvaljujući ne samo meni nego i drugim ženama dokazali smo krivično djelo. On je osuđen i danas je na izdražavanju kazne. Naravno, nismo bile zadovoljne visinom izrečene kazne, smatramo da ne odražava težinu počinjenog djela. Ta kaznena politika Tribunala i Suda je sad neka druga priča.“
