Nekako u ovo vrijeme, koncem vrućih dana kolovoza 1968. godine u Dubrovniku je gostovala Beogradska filharmonija, sa Zubinom Mehtom kao dirigentom. Bilo je to vrijeme upada sovjetskih trupa u Čehoslovačku. Bila sam na tom koncertu. Dani strepnje, solidarnosti s češkim turistima, domaćini su im besplatno produljivali boravak na Jadranu. Mehta i Filharmonija dostojanstveni. Sjajan koncert. Nekoliko dana poslije gostovao je i Genadij Roždestvenski, veliki ruski dirigent. Također s Beogradskom filharmonijom. Mehta se ovih dana prisjetio da je filharmoničare, koji su razmišljali o bojkotu, nagovorio da sviraju s Roždestvenskim, jer je on umjetnik, građanin svijeta.
Pamtim, sa snimke, i dolazak Zubina Mehte u Sarajevo 1994. godine. Nezaboravni Mozartov Requiem u ruševinama Narodne biblioteke.
Ovih dana u Sarajevu vrata zatvara Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Nema je tko financirati. Prosvjeduju umjetnici, građani. Među njima i jedan general, časni branitelj Sarajeva, Jovan Divjak, koji je nestanak Galerije, umjetničke memorije grada, usporedio s razaranjem Narodne biblioteke.
Na sreću, uvijek i svugdje postoje ljudi koji znaju što je važno i vrijedno i za što se treba založiti.
Zubin Mehta osvanuo je ponovno na ovim prostorima. Nakon što se prije nekoliko godina uključio u međunarodnu akciju financijskog spašavanja Beogradske filharmonije, sada je s tim uglednim orkestrom gostovao u Dubrovniku. I njega i ansambl je, kako čitamo, oduševljeno pozdravilo više od 1.200 posjetitelja.
Među njima nije bilo srpskog predsjednika i hrvatske premijerke.
Hrvatskom predsjedniku društvo je pravio jedan Karađorđević. I to baš „nasljednik prijestolja“.
A Boris Tadić i Jadranka Kosor trenutačno „ratuju“.
Povod je posjet hrvatske premijerke Kosovu. Tu zapravo nema ničeg spornog.
Hrvatska je Kosovo priznala, kao što su to učinile i desetine drugih država, otrpila paljenje ambasade u Beogradu bez većeg uzbuđenja, nastavila surađivati i sa Srbijom i sa Kosovom. Moglo se na svim stranama postići više, ali to je druga priča.
Nekoliko prigodnih rečenica Jadranke Kosor u Prištini – koje su mogle biti i suptilnije – uzete su kao povod verbalne kanonade iz Beograda i Banjaluke (?!). Uzvraćeno je istom mjerom.
Što košta da košta
Red činjenica, pa red istrgnutih citata, zamjena teza i poluistina, pa red povijesnih poduka. Svatko sa svojom istinom. Pa ispočetka. Na koncu se zaboravi i razlog i predmet spora.
Zamorno, predvidljivo, već viđeno nebrojeno puta.
Posve nepotrebno zaoštrili su se međusobni odnosi.
Jadranka Kosor i Boris Tadić, Smederevo, 1. travanj 2011.
Predsjednik Srbije Tadić evidentno nastoji amortizirati i kompenzirati šamare koje dobiva u vezi Kosova, i na unutarnjoj političkoj sceni, i od međunarodne zajednice. Posjet njemačke premijerke pokazao je da politika paralelnih institucija i opstrukcije dogovaranja nije prihvaćena.
Prigodno „opaliti“ po Hrvatskoj povodom Kosova hrana je domaćoj nacionalističkoj javnosti. U pravu je kada Jadranki Kosor zamjera kninski pozdrav osuđenim hrvatskim generalima. Ali, kakve to ima veze s Kosovom?
Zauzvrat, hrvatska premijerka vraća dvostruko. Ne odgovara na prigovore o generalima, već lamentira o rehabilitaciji Draže Mihailovića, o samostalnoj Hrvatskoj koja više nikada neće pitati Beograd za dopuštenje za vlastitu politiku, itd. Da joj je toliko stalo do antifašističke prošlosti, okrenula bi se svojim ministrima i ne bi dopustila sramotne najave kriminalnog progona partizanskih prvoboraca. Uostalom, imala je mnogo puta prigodu Borisu Tadiću prigovoriti zbog četnika i Mihailovića.
Jadranka Kosor nalazi se u zahuktaloj predizbornoj kampanji. Sto dana prije izbora verbalni zaokret udesno, a to u ovdašnjem slučaju znači obračun sa „crvenima“ i sa Srbima, neizostavni je dio političke platforme njezine stranke. Bit će toga još. Pa što košta da košta.
U cijeloj ovoj otužnoj priči jedina je sreća da ovdašnji političari nisu sazdani od naročito principijelnog materijala.
Prvom prigodom ovaj će “rat u čaši vode“ biti zaboravljen. Možda će ga zamijeniti neki novi, a možda se suradnja neometano i nastavi.
Već kako budu puhali predizborni vjetrovi. Ili oni iz Washingtona i Bruxellesa.
A Mozart, Mendelssohn i Brahms iz Mehtinog Dubrovnika ostaju. Za one normalne.
Pamtim, sa snimke, i dolazak Zubina Mehte u Sarajevo 1994. godine. Nezaboravni Mozartov Requiem u ruševinama Narodne biblioteke.
Ovih dana u Sarajevu vrata zatvara Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Nema je tko financirati. Prosvjeduju umjetnici, građani. Među njima i jedan general, časni branitelj Sarajeva, Jovan Divjak, koji je nestanak Galerije, umjetničke memorije grada, usporedio s razaranjem Narodne biblioteke.
Na sreću, uvijek i svugdje postoje ljudi koji znaju što je važno i vrijedno i za što se treba založiti.
Zubin Mehta osvanuo je ponovno na ovim prostorima. Nakon što se prije nekoliko godina uključio u međunarodnu akciju financijskog spašavanja Beogradske filharmonije, sada je s tim uglednim orkestrom gostovao u Dubrovniku. I njega i ansambl je, kako čitamo, oduševljeno pozdravilo više od 1.200 posjetitelja.
Među njima nije bilo srpskog predsjednika i hrvatske premijerke.
Hrvatskom predsjedniku društvo je pravio jedan Karađorđević. I to baš „nasljednik prijestolja“.
A Boris Tadić i Jadranka Kosor trenutačno „ratuju“.
Povod je posjet hrvatske premijerke Kosovu. Tu zapravo nema ničeg spornog.
Hrvatska je Kosovo priznala, kao što su to učinile i desetine drugih država, otrpila paljenje ambasade u Beogradu bez većeg uzbuđenja, nastavila surađivati i sa Srbijom i sa Kosovom. Moglo se na svim stranama postići više, ali to je druga priča.
Nekoliko prigodnih rečenica Jadranke Kosor u Prištini – koje su mogle biti i suptilnije – uzete su kao povod verbalne kanonade iz Beograda i Banjaluke (?!). Uzvraćeno je istom mjerom.
Što košta da košta
Red činjenica, pa red istrgnutih citata, zamjena teza i poluistina, pa red povijesnih poduka. Svatko sa svojom istinom. Pa ispočetka. Na koncu se zaboravi i razlog i predmet spora.
Zamorno, predvidljivo, već viđeno nebrojeno puta.
Posve nepotrebno zaoštrili su se međusobni odnosi.
Predsjednik Srbije Tadić evidentno nastoji amortizirati i kompenzirati šamare koje dobiva u vezi Kosova, i na unutarnjoj političkoj sceni, i od međunarodne zajednice. Posjet njemačke premijerke pokazao je da politika paralelnih institucija i opstrukcije dogovaranja nije prihvaćena.
Prigodno „opaliti“ po Hrvatskoj povodom Kosova hrana je domaćoj nacionalističkoj javnosti. U pravu je kada Jadranki Kosor zamjera kninski pozdrav osuđenim hrvatskim generalima. Ali, kakve to ima veze s Kosovom?
Zauzvrat, hrvatska premijerka vraća dvostruko. Ne odgovara na prigovore o generalima, već lamentira o rehabilitaciji Draže Mihailovića, o samostalnoj Hrvatskoj koja više nikada neće pitati Beograd za dopuštenje za vlastitu politiku, itd. Da joj je toliko stalo do antifašističke prošlosti, okrenula bi se svojim ministrima i ne bi dopustila sramotne najave kriminalnog progona partizanskih prvoboraca. Uostalom, imala je mnogo puta prigodu Borisu Tadiću prigovoriti zbog četnika i Mihailovića.
Jadranka Kosor nalazi se u zahuktaloj predizbornoj kampanji. Sto dana prije izbora verbalni zaokret udesno, a to u ovdašnjem slučaju znači obračun sa „crvenima“ i sa Srbima, neizostavni je dio političke platforme njezine stranke. Bit će toga još. Pa što košta da košta.
U cijeloj ovoj otužnoj priči jedina je sreća da ovdašnji političari nisu sazdani od naročito principijelnog materijala.
Prvom prigodom ovaj će “rat u čaši vode“ biti zaboravljen. Možda će ga zamijeniti neki novi, a možda se suradnja neometano i nastavi.
Već kako budu puhali predizborni vjetrovi. Ili oni iz Washingtona i Bruxellesa.
A Mozart, Mendelssohn i Brahms iz Mehtinog Dubrovnika ostaju. Za one normalne.
