Sjećate se one prekrasne Cesarićeve pjesme koju smo u osnovnoj školi znali naizust?
Teče i teče, teče jedan slap,
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogao sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Tada smo je čitali u poetskom, pomalo romantičnom ključu životnih očekivanja i ljudskog ispunjenja.
Danas, i ona kao da se pita – što će biti s nama?
Kriza se usred ljeta vratila u samo srce najjačeg gospodarstva svijeta, oborila je burzovne indekse i rejting SAD, te se posljedično ponovno širi dalje. Eurozona se trese, sada ne samo zbog Grčke i manjih zemalja. Italija prijeti mnogo ozbiljnije. O toj moćnoj industrijskoj sili sada odlučuju Berlin i Pariz. Pokazalo se da rješenja na financijsku krizu iz 2008. nisu bila ni stabilna, ni dugoročna, niti uspješna. Osim u Njemačkoj, koja se oslonila na svoju industriju.
Globalna geostrateška kretanja svu tu situaciju dodatno komliciraju.
Svijet je preko noći prešao iz hladnoratovskog bipolarnog u monopolarni, nošen rastućom snagom neoliberalnog kapitalizma i demokracijom zapadnog tipa kao navodnim odgovorom na sve svjetske probleme – a u pozadini su se odvijali ratovi i preraspodjela svjetske moći. Sada se, naizgled neočekivano, odjednom probudio u multipolarnom okruženju.
Kina, Rusija, Indija, Indonezija, Turska, nekoliko latinskoameričkih zemalja globalni su svjetski igrači koji se ne zadovoljavaju statusom regionalnih sila ili nečijeg rezervnog igrača. Stasale su i ogromne troublemaker zemlje, s desetinama milijuna stanovika, poput Irana i Pakistana, čiji je razvoj potpuno nepredvidljiv. Arapsko je proljeće skrenulo pozornost na zatomljeni prevratnički potencijal milijunskih masa, koje su držane u hiberniranom stanju, a sve zbog „sigurnosti“ i „stabilnosti“.
Najnovija kriza pokazuje da i u tzv. ozbiljnim državama vladama vladaju banke i pripadajući konglomerati moći. Postojeći demokratski modeli tjeraju političare da se dodvoravaju elektoratu i obećavaju sve i svašta, često međusobno i kontradiktorno. A kada dođu u poziciju da realiziraju vlastite programe na kojima su dobili izbore, ustanovi se da to baš i nije moguće. Nevidljiva moć novca ugnjezdila se svugdje, u predstavnička tijela, u sudove, u medije i u sve demokratske institucije.
Svaki se račun mora platiti. Pojednostavljeno govoreći, račun prethodne krize platili su oni koji je nisu stvorili. I ona je opet tu. Tko će sada platiti? I dokle tako može ići i kuda će stići svjetski poredak? Prije godinu-dvije dana troškovi, nazovimo to nježno, bankarske pohlepe, pali su na leđa poreznih obveznika pojedinih zemalja. Sada su već čitave države u pitanju. I to ne samo male, i ne samo siromašne.
Hrabro su zašutili
Gdje je u tome „naša mala kap“?. U banani, rekao je prije 3 godine sada utamničeni Ivo Sanader, kada je socijalnim partnerima odlučio priznati da je država pred bankrotom.
Ali ovdašnje vlasti i dalje tjeraju po starom. Daljnje sumanuto zaduživanje i rasprodaja preostale imovine jedini su konstantni ekonomski model kojemu svjedočimo. Sve je ostalo zamazivanje očiju. Zbog izbora se stečena prava ne diraju, kao ni troma javna i lokalna uprava, porezni sustav se ne reformira, strukturne reforme ne naziru. Novi investicijski ciklus, jedino zdravo rješenje, izvodi se u svojoj najlošijoj varijanti – kao koncesioniranje najvrijednijih resursa po uvjetima pogodnim samo investitoru.
Nalazeći se na periferiji ubrzanih globalnih političkih i ekonomskih promjena, balkanske su države samo statisti. Uz ratne i tranzicijske nedaće, pripalo im je i da podnose svoje nove elite, koje su i nastale profitirajući na ratu i tranziciji. Veliki ih je svijet podnosio, neke vjerojatno i instalirao, dok je to donosilo stabilan profit, ili geostratešku ravnotežu.
Ilustrativna fotografija: zoomzg
Sada su, suočeni s požarom u vlastitom dvorištu, manje-više ravnodušni.
Ostali smo sami sa svojim elitama. Prokazani kao korumpirani, neki čame u zatvorima, drugi su uzjahali. Možda nisu korumpirani, ali nisu niti dokazali da su sposobniji.
Usred krize koja trese svijet hrvatska bi Vlada bi nametala inozemnim bankama obveze i prijeti oporezivanjem kamata, jer su odjednom ustanovili da su građanima krediti postali neizdrživi. Dok su te iste banke sanirali novcima poreznih obveznika, pa ih tako konsolidirane jeftino prodavali ne pitajući za uvjete poslovanja, na to nisu mislili. Vlasti su se patriotski, i isprazno, pobunile na predaju vrijednog istarskog samostanskog kompleksa talijanskom katoličkom redu, a kada je Papa izrekao svoje – u korist talijanskih benediktinaca – hrabro su zašutili. Kada su potpisivali međudržavne sporazume s Vatikanom koji su Katoličkoj crkvi omogućili gotovo pa feudalni status, sakrili su ga od javnosti. Iznenada su otkrili i da ugovor o prodaji INE, najveće hrvatske kompanije, mađarskom MOL-u, nije povoljan za Hrvatsku, a možda je tu palo i neko mito, pa bi ga sada mijenjali. Malo morgen.
Lijeva opozicija, koja računa da će uskoro preuzeti vlast, niti riječ nije rekla o globalnoj svjetskoj krizi i sistemskim rješenjima koja bi zaštitila radno ovisno stanovništvo, jer to se, zar ne, očekuje od ljevice. Neoliberalni sustav ne dovodi se u pitanje.
I tako redom. Kap po kap, curi Hrvatska iz Hrvatske.
Teče i teče, teče jedan slap,
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogao sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Tada smo je čitali u poetskom, pomalo romantičnom ključu životnih očekivanja i ljudskog ispunjenja.
Danas, i ona kao da se pita – što će biti s nama?
Kriza se usred ljeta vratila u samo srce najjačeg gospodarstva svijeta, oborila je burzovne indekse i rejting SAD, te se posljedično ponovno širi dalje. Eurozona se trese, sada ne samo zbog Grčke i manjih zemalja. Italija prijeti mnogo ozbiljnije. O toj moćnoj industrijskoj sili sada odlučuju Berlin i Pariz. Pokazalo se da rješenja na financijsku krizu iz 2008. nisu bila ni stabilna, ni dugoročna, niti uspješna. Osim u Njemačkoj, koja se oslonila na svoju industriju.
Globalna geostrateška kretanja svu tu situaciju dodatno komliciraju.
Račun prethodne krize platili su oni koji je nisu stvorili. I ona je opet tu. Tko će sada platiti?
Kina, Rusija, Indija, Indonezija, Turska, nekoliko latinskoameričkih zemalja globalni su svjetski igrači koji se ne zadovoljavaju statusom regionalnih sila ili nečijeg rezervnog igrača. Stasale su i ogromne troublemaker zemlje, s desetinama milijuna stanovika, poput Irana i Pakistana, čiji je razvoj potpuno nepredvidljiv. Arapsko je proljeće skrenulo pozornost na zatomljeni prevratnički potencijal milijunskih masa, koje su držane u hiberniranom stanju, a sve zbog „sigurnosti“ i „stabilnosti“.
Najnovija kriza pokazuje da i u tzv. ozbiljnim državama vladama vladaju banke i pripadajući konglomerati moći. Postojeći demokratski modeli tjeraju političare da se dodvoravaju elektoratu i obećavaju sve i svašta, često međusobno i kontradiktorno. A kada dođu u poziciju da realiziraju vlastite programe na kojima su dobili izbore, ustanovi se da to baš i nije moguće. Nevidljiva moć novca ugnjezdila se svugdje, u predstavnička tijela, u sudove, u medije i u sve demokratske institucije.
Svaki se račun mora platiti. Pojednostavljeno govoreći, račun prethodne krize platili su oni koji je nisu stvorili. I ona je opet tu. Tko će sada platiti? I dokle tako može ići i kuda će stići svjetski poredak? Prije godinu-dvije dana troškovi, nazovimo to nježno, bankarske pohlepe, pali su na leđa poreznih obveznika pojedinih zemalja. Sada su već čitave države u pitanju. I to ne samo male, i ne samo siromašne.
Hrabro su zašutili
Gdje je u tome „naša mala kap“?. U banani, rekao je prije 3 godine sada utamničeni Ivo Sanader, kada je socijalnim partnerima odlučio priznati da je država pred bankrotom.
Ali ovdašnje vlasti i dalje tjeraju po starom. Daljnje sumanuto zaduživanje i rasprodaja preostale imovine jedini su konstantni ekonomski model kojemu svjedočimo. Sve je ostalo zamazivanje očiju. Zbog izbora se stečena prava ne diraju, kao ni troma javna i lokalna uprava, porezni sustav se ne reformira, strukturne reforme ne naziru. Novi investicijski ciklus, jedino zdravo rješenje, izvodi se u svojoj najlošijoj varijanti – kao koncesioniranje najvrijednijih resursa po uvjetima pogodnim samo investitoru.
Nalazeći se na periferiji ubrzanih globalnih političkih i ekonomskih promjena, balkanske su države samo statisti. Uz ratne i tranzicijske nedaće, pripalo im je i da podnose svoje nove elite, koje su i nastale profitirajući na ratu i tranziciji. Veliki ih je svijet podnosio, neke vjerojatno i instalirao, dok je to donosilo stabilan profit, ili geostratešku ravnotežu.
Sada su, suočeni s požarom u vlastitom dvorištu, manje-više ravnodušni.
Ostali smo sami sa svojim elitama. Prokazani kao korumpirani, neki čame u zatvorima, drugi su uzjahali. Možda nisu korumpirani, ali nisu niti dokazali da su sposobniji.
Usred krize koja trese svijet hrvatska bi Vlada bi nametala inozemnim bankama obveze i prijeti oporezivanjem kamata, jer su odjednom ustanovili da su građanima krediti postali neizdrživi. Dok su te iste banke sanirali novcima poreznih obveznika, pa ih tako konsolidirane jeftino prodavali ne pitajući za uvjete poslovanja, na to nisu mislili. Vlasti su se patriotski, i isprazno, pobunile na predaju vrijednog istarskog samostanskog kompleksa talijanskom katoličkom redu, a kada je Papa izrekao svoje – u korist talijanskih benediktinaca – hrabro su zašutili. Kada su potpisivali međudržavne sporazume s Vatikanom koji su Katoličkoj crkvi omogućili gotovo pa feudalni status, sakrili su ga od javnosti. Iznenada su otkrili i da ugovor o prodaji INE, najveće hrvatske kompanije, mađarskom MOL-u, nije povoljan za Hrvatsku, a možda je tu palo i neko mito, pa bi ga sada mijenjali. Malo morgen.
Lijeva opozicija, koja računa da će uskoro preuzeti vlast, niti riječ nije rekla o globalnoj svjetskoj krizi i sistemskim rješenjima koja bi zaštitila radno ovisno stanovništvo, jer to se, zar ne, očekuje od ljevice. Neoliberalni sustav ne dovodi se u pitanje.
I tako redom. Kap po kap, curi Hrvatska iz Hrvatske.
