Najnovija optužnica iz Srbije protiv visokih hrvatskih političkih, vojnih i policijskih čelnika s početka 1990-tih mora se promatrati u političkom ključu. Pravosudni je ionako, čini se, u drugom planu.
Suđenja za ratne zločine, počinjene tokom posljednjih ratnih sukoba, u zemljama sudionicama odvijaju se s mukom i u pravilu pod pritiskom. Nacionalno su pristrana, blaga prema „svojima“, drakonska prema „drugima“. Nema katarze, niti svijesti o potrebi suočavanja sa zločinom u vlastitoj državi kao preduvjetom civilizacijskog, političkog i moralnog iskoraka prema budućnosti. Pa ipak, suđenja je bilo na stotine, odvijaju se i dalje, stotine pravomoćno osuđenih zločinaca je u zatvorima. I kao i svugdje, a ne samo na Balkanu, stotine su izbjegle suđenja i vjerojatno ih nikada neće doseći ruka pravde.
Među takve, po osobnom sudu ove novinarke, spada i Vladimir Šeks. Nakon optužnice iz Beograda, šanse da taj politički radikal i ratni huškač sjedne na optuženičku klupu ravne su nuli.
Svaka je država, iz svojih unutarnjepolitičkih razloga, razvila posebnu strategiju i pravno-političku praksu prema suđenjima za ratne zločine. Srbiji je bilo bitno da ne bude proglašena agresorom i glavnim vinovnikom rata u bivšoj Jugoslaviji, te da ne bude osuđena za genocid kao država. Strategija – „ratnih zločina je bilo na svim stranama, pa i na srpskoj“ urodila je s nekoliko ozbiljnih i nizom neozbiljnih optužnica i presuda. Na koncu je, kada im je prestala politička upotrebna vrijednost, Srbija izručila sve tražene osumnjičenike s haške liste.
Neozbiljne optužnice, poput onih za generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, Iliju Jurišića i Tihomira Purdu, pokazale su da politički razlozi pretežu nad pravosudnim.
Korištenjem, kako se čini, nepotpunih dokaza s armijskih tjeralica s početka 90-tih, k tome iznuđenih od zatvorenika, i ova najnovija optužnica, za Šeksa, Vekića, Glavaša, Merčepa i javno nepoznatih 40-tak osoba, uvrstila se u red takvih - neozbiljnih, neodgovornih i politički motiviranih.
U Hrvatskoj je dugo vladala političko-pravna praksa nepriznavanja ratnih zločina hrvatske strane u obrambenom ratu. Tvrdilo se da bi to bio svjetski presedan. Pa su onda isti oni koji su to tvrdili, pa i na mitinzima rušili pravni poredak, počeli u Hrvatskoj suditi i Haagu izručivati osumnjičene hrvatske počinitelje ratnih zločina. Pa nakon presuda opet tvrdili da su nevini. Sada se iščekuje prijevremni izlazak iz zatvora generala Mirka Norca kojemu se i dalje tepa „heroj, a ne zločinac“. S braniteljskih proslava i s crkvenih oltara slavi se general Gotovina.
Bosna i Herecgovina, koja jest najveća žrtva proteklog razdoblja, na žalost ne funkcionira kao država. U njoj je uspostavljeno sudovanje za ratne zločine, uz snažno međunarodno prisustvo, održana su i značajna suđenja, ali svjedoci smo entitetsko-kantonalnih pokušaja da se izigra, omalovaži ili preskoči sudovanje „svojima“. Ili se državi osporava da sudi. Mnogobrojni masovni zločini, i prema Bošnjacima, i prema Srbima, i prema Hrvatima, još nisu ni stigli na dnevni red.
Ovdašnje su države svojedobno potpisale ugovore o suradnji u procesuiranju ratnih zločina, kojima su se obvezale da će razmjenjivati dokumentaciju i, nakon postupka pred domaćim pravosuđem, procesuirati zločine, postupajući po međunarodnim i nacionalnim pravnim aktima. Prethodno je trebalo učiniti i stručnu, pravnu reviziju postojećih nepotpunih optužujućih spisa, osobito onih iz ranih 90-tih. To je evidentno aljkavo urađeno.
Ratni silnici su dotrajali
Optužnice, tajne i javne, cijelo su ovo razdoblje svojevrsno političko sredstvo trgovanja. O tome svjedoči i najnovija razmjena izjava i demantija između Vesne Škare Ožbolt, nekadašnje hrvatske ministrice pravosuđa i Rasima Ljajića, sadašnjeg srpskog ministra rada i predsjednika Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim tribunalom. Škare Ožbolt, koja se poželjela vratiti na HDZ-eove izborne liste, ustvrdila je, nakon 6 godina amnezije, da joj je Ljajić nudio inkriminirajuću dokumentaciju o Šeksu, u zamjenu za dopuštenje Hrvatske da srpski zatočenici iz Lepoglave kaznu služe u Srbiji. Ona je to, navodno, odlučno otklonila. Ljajić je uzvratio da to nije istina, već je on nudio dokumentaciju, uz „logično očekivanje“ da Hrvatska ustupi Srbiji tajni spisak od 2.000 imena Srba s tajnih tjeralica. A što se tiče služenja kazni osuđenih Srba u Srbiji, to je već bilo u toku – jer je Srbija Hrvatskoj vratila matične i zemljišne knjige iz Gline. Do novog dogovora nije došlo, jer ga je odbio, po Ljajiću, tadašnji premijer Sanader a ne Vesna Škare Ožbolt.
Nije šija nego vrat. Mi vama ukradene zemljišne knjige, vi nama zatvorenike. Ili - mi vama dokumentaciju, vi nama spiskove.
U takvim okolnostima, i s takvim političarima, optužnice koje dolaze od „drugih“ nemaju šanse niti težine.
Vladimir Šeks
A kada su k tome aljkave, to je prava katastrofa.
Javno mnijenje na svim stranama drži se u stanju obmane. Kao da je na djelu tajni pakt „tihe većine“ s mnogim vlastima iz prethodnih razdoblja – po kojemu su suđenja za ratni zločin nužno zlo, ustupak pred moćnima, a mi – mi znamo istinu. Naši su nevini.
U međuvremenu je život krenuo dalje, političke i ekonomske okolnosti dovele su nove ljude na političku pozornicu, generacija „gospodara rata“ pomalo nestaje iz prvog plana. Ali njihovo /ne/djelo je ostalo.
Vladimir Šeks je jedan od politički preživjelih iz te poprilične skupine, u Hrvatskoj iznimno nepopularni političar. Već godinama je na vrhu liste neomiljenih.
Jedna nespretna optužnica omogućila mu je nove ispade i novo predizborno prikupljanje političkih poena, na račun „obnavljanja lešine Jugoslavije“, produljavanja agresije Srbije drugim sredstvima itd. Kada ga je nedavno teretio Amnesty International, grmio je protiv „hijena“ i „pirana“.
Hrvatsko pravosuđe, po svemu sudeći, ne namjerava optužiti Šeksa. Uostalom, već su jednom odbacili njegovo procesuiranje.
Ostaje politička suština problema.
Ratni zločini su se dogodili, bili su strašni, i bili su masovni.
Još nisu svi procesuirani, a bez okončanja barem onih najtežih nema ozdravljenja društava na ovom području.
Na ovom sam mjestu već napisala – ratni silnici su naprosto dotrajali. Jasno je da oni to ne shvaćaju, ali što je s njihovim strankama i izbornom bazom?
Suđenja za ratne zločine, počinjene tokom posljednjih ratnih sukoba, u zemljama sudionicama odvijaju se s mukom i u pravilu pod pritiskom. Nacionalno su pristrana, blaga prema „svojima“, drakonska prema „drugima“. Nema katarze, niti svijesti o potrebi suočavanja sa zločinom u vlastitoj državi kao preduvjetom civilizacijskog, političkog i moralnog iskoraka prema budućnosti. Pa ipak, suđenja je bilo na stotine, odvijaju se i dalje, stotine pravomoćno osuđenih zločinaca je u zatvorima. I kao i svugdje, a ne samo na Balkanu, stotine su izbjegle suđenja i vjerojatno ih nikada neće doseći ruka pravde.
Među takve, po osobnom sudu ove novinarke, spada i Vladimir Šeks. Nakon optužnice iz Beograda, šanse da taj politički radikal i ratni huškač sjedne na optuženičku klupu ravne su nuli.
Strategija – „ratnih zločina je bilo na svim stranama, pa i na srpskoj“ urodila je s nekoliko ozbiljnih i nizom neozbiljnih optužnica i presuda.
Svaka je država, iz svojih unutarnjepolitičkih razloga, razvila posebnu strategiju i pravno-političku praksu prema suđenjima za ratne zločine. Srbiji je bilo bitno da ne bude proglašena agresorom i glavnim vinovnikom rata u bivšoj Jugoslaviji, te da ne bude osuđena za genocid kao država. Strategija – „ratnih zločina je bilo na svim stranama, pa i na srpskoj“ urodila je s nekoliko ozbiljnih i nizom neozbiljnih optužnica i presuda. Na koncu je, kada im je prestala politička upotrebna vrijednost, Srbija izručila sve tražene osumnjičenike s haške liste.
Neozbiljne optužnice, poput onih za generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, Iliju Jurišića i Tihomira Purdu, pokazale su da politički razlozi pretežu nad pravosudnim.
Korištenjem, kako se čini, nepotpunih dokaza s armijskih tjeralica s početka 90-tih, k tome iznuđenih od zatvorenika, i ova najnovija optužnica, za Šeksa, Vekića, Glavaša, Merčepa i javno nepoznatih 40-tak osoba, uvrstila se u red takvih - neozbiljnih, neodgovornih i politički motiviranih.
U Hrvatskoj je dugo vladala političko-pravna praksa nepriznavanja ratnih zločina hrvatske strane u obrambenom ratu. Tvrdilo se da bi to bio svjetski presedan. Pa su onda isti oni koji su to tvrdili, pa i na mitinzima rušili pravni poredak, počeli u Hrvatskoj suditi i Haagu izručivati osumnjičene hrvatske počinitelje ratnih zločina. Pa nakon presuda opet tvrdili da su nevini. Sada se iščekuje prijevremni izlazak iz zatvora generala Mirka Norca kojemu se i dalje tepa „heroj, a ne zločinac“. S braniteljskih proslava i s crkvenih oltara slavi se general Gotovina.
Bosna i Herecgovina, koja jest najveća žrtva proteklog razdoblja, na žalost ne funkcionira kao država. U njoj je uspostavljeno sudovanje za ratne zločine, uz snažno međunarodno prisustvo, održana su i značajna suđenja, ali svjedoci smo entitetsko-kantonalnih pokušaja da se izigra, omalovaži ili preskoči sudovanje „svojima“. Ili se državi osporava da sudi. Mnogobrojni masovni zločini, i prema Bošnjacima, i prema Srbima, i prema Hrvatima, još nisu ni stigli na dnevni red.
Ovdašnje su države svojedobno potpisale ugovore o suradnji u procesuiranju ratnih zločina, kojima su se obvezale da će razmjenjivati dokumentaciju i, nakon postupka pred domaćim pravosuđem, procesuirati zločine, postupajući po međunarodnim i nacionalnim pravnim aktima. Prethodno je trebalo učiniti i stručnu, pravnu reviziju postojećih nepotpunih optužujućih spisa, osobito onih iz ranih 90-tih. To je evidentno aljkavo urađeno.
Ratni silnici su dotrajali
Optužnice, tajne i javne, cijelo su ovo razdoblje svojevrsno političko sredstvo trgovanja. O tome svjedoči i najnovija razmjena izjava i demantija između Vesne Škare Ožbolt, nekadašnje hrvatske ministrice pravosuđa i Rasima Ljajića, sadašnjeg srpskog ministra rada i predsjednika Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim tribunalom. Škare Ožbolt, koja se poželjela vratiti na HDZ-eove izborne liste, ustvrdila je, nakon 6 godina amnezije, da joj je Ljajić nudio inkriminirajuću dokumentaciju o Šeksu, u zamjenu za dopuštenje Hrvatske da srpski zatočenici iz Lepoglave kaznu služe u Srbiji. Ona je to, navodno, odlučno otklonila. Ljajić je uzvratio da to nije istina, već je on nudio dokumentaciju, uz „logično očekivanje“ da Hrvatska ustupi Srbiji tajni spisak od 2.000 imena Srba s tajnih tjeralica. A što se tiče služenja kazni osuđenih Srba u Srbiji, to je već bilo u toku – jer je Srbija Hrvatskoj vratila matične i zemljišne knjige iz Gline. Do novog dogovora nije došlo, jer ga je odbio, po Ljajiću, tadašnji premijer Sanader a ne Vesna Škare Ožbolt.
Nije šija nego vrat. Mi vama ukradene zemljišne knjige, vi nama zatvorenike. Ili - mi vama dokumentaciju, vi nama spiskove.
U takvim okolnostima, i s takvim političarima, optužnice koje dolaze od „drugih“ nemaju šanse niti težine.
A kada su k tome aljkave, to je prava katastrofa.
Javno mnijenje na svim stranama drži se u stanju obmane. Kao da je na djelu tajni pakt „tihe većine“ s mnogim vlastima iz prethodnih razdoblja – po kojemu su suđenja za ratni zločin nužno zlo, ustupak pred moćnima, a mi – mi znamo istinu. Naši su nevini.
U međuvremenu je život krenuo dalje, političke i ekonomske okolnosti dovele su nove ljude na političku pozornicu, generacija „gospodara rata“ pomalo nestaje iz prvog plana. Ali njihovo /ne/djelo je ostalo.
Vladimir Šeks je jedan od politički preživjelih iz te poprilične skupine, u Hrvatskoj iznimno nepopularni političar. Već godinama je na vrhu liste neomiljenih.
Jedna nespretna optužnica omogućila mu je nove ispade i novo predizborno prikupljanje političkih poena, na račun „obnavljanja lešine Jugoslavije“, produljavanja agresije Srbije drugim sredstvima itd. Kada ga je nedavno teretio Amnesty International, grmio je protiv „hijena“ i „pirana“.
Hrvatsko pravosuđe, po svemu sudeći, ne namjerava optužiti Šeksa. Uostalom, već su jednom odbacili njegovo procesuiranje.
Ostaje politička suština problema.
Ratni zločini su se dogodili, bili su strašni, i bili su masovni.
Još nisu svi procesuirani, a bez okončanja barem onih najtežih nema ozdravljenja društava na ovom području.
Na ovom sam mjestu već napisala – ratni silnici su naprosto dotrajali. Jasno je da oni to ne shvaćaju, ali što je s njihovim strankama i izbornom bazom?
