Režite, otpuštajte, prodajte

Gornji naslov ovih dana može se pročitati u mnogim hrvatskim medijima. On lapidarno izražava očekivanja i preporuke međunarodnih kreditora Hrvatskoj: režite javnu potrošnju i socijalna davanja, otpuštajte višak zaposlenih u javnom sektoru, fleksibilizirajte radno zakonodavstvo, tj. olakšajte otpuštanja, zamrznite plaće i penzije, prodajte i privatizirajte preostalu državnu imovinu. I kada sve to učinite – vidjet ćemo.

Sadašnji kreditni rejting zemlje na donjoj je granici. Sljedeći korak je tzv. smeće.

U prvim projekcijama proračuna iščitava se intencija Vlade da udovolji dijelu tih očekivanja – režu se subvencije poljoprivredi, smanjuju se proračunska davanja zdravstvu, obrazovanju, znanosti, regionalnom razvoju, zaštiti okoliša, pravosuđu, policiji, obrani. Uštede i racionalizacije najavljuju se u državnoj upravi i javnim poduzećima.

Porez na dodanu vrijednost – PDV – već je povećan. Iznosi 25 posto i među najvišima je u Evropi. To je bila prva ekonomska mjera Milanovićeve Vlade. Koliko god se Vlada trudila obrazložiti da će unutarnjom poreznom preraspodjelom nastojati izbjeći opće povećanje cijena i udar na građane, on će biti neizbježan.

Ostavimo podrobniju analizu budžeta ekspertima. Ono što zanima širu javnost su efekti Vladine politike, kratkoročni i dugoročni, na njihov svakodnevni život.

To je u ovom trenutku teško sagledati.

Vlada za sada ima kredit za donošenje teških odluka. Javnost je pripremljena na rezove i stezanje remena. Prve reakcije socijalnih partnera – poslodavaca i sindikata – pokazuju da Vlada uživa opreznu podršku. Opozicijski HDZ očekivano napada predložene mjere, ali ta je stranka nakon izbornog fijaska zabavljena ogorčenom borbom za prevlast u vrhu, pa je njezin trenutačni politički utjecaj marginalan.

Sve je otvoreno za hrabro djelovanje i iskorak prema krupnijim promjenama.
Stvarne promjene su, više nego budžet koji je dobrim dijelom zacementiran zatečenim stanjem, ono što javnost očekuje.

Ali – kakve promjene?

Politički, ekonomski, pa i socijalni model ove Vlade bazira se na dosadašnjem, neoliberalnom, koji se u Hrvatskoj provodi, s manjim ili većim odstupanjima, od 2000-te godine. Posvemašnja sistemska korupcija otpuhala je HDZ sa trona i prikrila dubinsko nezadovoljstvo građana samim modelom. Sadašnja vladajuća koalicija dobila je izbore na očekivanju da će biti poštenija vlast.

To je bilo dovoljno za pobjedu, ne i za uspjeh.

Svjedoci smo da se model posvuda istrošio, ali rješenja koja se globalno nude kreću se u istim okvirima.

Otvorile su se rasprave, rađaju se i pokreti koji traže drugačija rješenja, Fejsbuk-prosvjednici, arapsko proljeće, okupacija Wall Streeta, španjolski indignadosi, mirovnjaci, ekologisti, anarhisti, zaštitnici slobode društvenih mreža, itd – diljem svijeta, s različitim motivima i polazištima – ljudi traže drugačiji svijet.

Čak se i u Davosu, na nedavnom skupu najmoćnijih ljudi svijeta, za govornicom sada govori gotovo isto ono što su im prosvjednici, iza žičanih ograda i pod policijskom opsadom, poručivali prije tri-četiri godine. Siromaštvo je sve veće, nejednakost se povećava, prijeti dramatična kriza osnovnih resursa, hrane, energije, a svijetom vladaju nekompetentni.

Odgovor svjetskih lidera, ili onih koji njima upravljaju, je popravljanje postojećeg. Sanacijom bankarskih napuhanih balona novcem poreznih obveznika, ili tzv. fiskalnom konsolidacijom, što je najnoviji recept EU.

Nesigurnost se nastavlja.

U ovim dijelovima svijeta, ta nesigurnost nije samo ekonomska, ona je uvijek i politička. Ona je podloga za rast svih oblika ekstremizama.

U takvoj situaciji, Hrvatska se približila sjedenju za istim stolom s onima koji donose odluke. I to je gotovo sve.

Novoizabrana vlada lijevog centra ne pokazuje znakove propitivanja modela, već njegovog popravljanja.

Što tu doista namjerava učiniti? Ne zna se.

Ona tek treba javnosti predočiti stvarne razvojne planove, kako strateške, tako i konkretne mjere i akcije.

Za sada svjedočimo marketinškim poluproizvodima, parcijalnim planovima pojedinih ministara od kojih neki idućeg dana budu opovrgnuti.

Neka to budu i početničke slabosti uhodavanja koalicije. Ali, netko je već primijetio, ova je vladajuća garnitura barem šest mjeseci prije izbora znala da će doći na vlast i bilo je za očekivati bolju pripremljenost.

Rezovi, otpuštanja i smanjivanje socijalnih prava imaju smisla samo ako u razumnom roku rezultiraju poboljšanjem života za većinu građana.

Građani očekuju mjere koje će otvarati a ne zatvarati radna mjesta, olakšati a ne otežati uvjete poslovanja, poboljšati a ne smanjivati kvalitetu obrazovanja, liječenja, stanovanja, sudovanja.

Je li sveopće rezanje potrošnje univerzalni lijek? O tome dvoje i najugledniji ekonomisti svijeta. Čime pokrenuti razvoj? Treba li doista državu razvlastiti u brizi za glavne resurse? Je li tržišna samoregulacija tek fikcija?

Bez odgovora na ta pitanja teško će se voditi konzistentna i racionalna ekonomska politika.

Kredit koji je vlada dobila na neviđeno kratkog je trajanja.

A kamate rastu.

Ako je to neka utjeha, hrvatska vlast nije neka iznimka među sličnim evropskim vladama.

Tko preživi, pričat će.