Ponajprije bi svi, ili barem svi koji donose odluke ili utječu na javno mnijenje, vijest o Mladiću u zatvoru trebali prihvatiti kao dobru vijest.
Srbija kao priliku za suočavanje s vlastitom odgovornošću za politiku u proteklih četvrt stoljeća, za ratove, stradanja i bijedu milijuna. Za trajno napuštanje te politike, a ne samo kao priliku da se dohvati zadnji vlak za Evropu.
Nije vrijeme za trijumfalizam ili sitne zluradosti. Sadašnje srpsko vodstvo zaslužuje priznanje. Priznanje koje obavezuje. Od toga kako će ga iskoristiti – kao adut za vlastite političke poene ili kao ulog u daljnje neophodne iskorake iz Miloševićeve brazde, prije svega u politici prema Bosni i Hercegovini i Kosovu - ovisi ne samo budućnost Srbije, nego i stabilnost Balkana.
Ti su izgledi nekako fifti-fifti.
Bosni i Hercegovini je Mladićevo privođenje pravdi priznanje da je njezinu neopisivu patnju svijet spreman priznati i sankcionirati. Hoće li vodstva te zemlje shvatiti i da su sama dužna, pa i zbog tih žrtava, konačno nešto učiniti kako bi se zemlja integrirala i postala zajednički dom svih građana, a ne tupo gledati kako se topi jedno društveno tkivo, povezano tisućama finih niti stoljetnih ljudskih veza?
Hrvatska Mladićevo uhićenje može također primiti kao satisfakciju za vlastite patnje iako njegova haška optužnica, nažalost, ne obuhvaća i zločine u Hrvatskoj. I pri tome konačno priznati svojim građanima da je Haški sud optužio 161 osobu, od toga ukupno 5 hrvatskih generala za zločine počinjene u Hrvatskoj. Jedan je oslobođen, za dvojicu je suđenje prepušteno Hrvatskoj, i jedan od tih je oslobođen. Osuđenih je ukupno trojica, dvojica još nepravomoćno. I to su činjenice, a ovdašnje ljutnje na Haag zbog „pristranosti“, „britanske urote“ i sl. su nacionalističke manipulacije. Dovršetak domaćih procesa za ratne zločine je civilizacijski imperativ.
Svjetska se geopolitička, ekonomska i sigurnosna slika ubrzano mijenja. Evropska konstrukcija je sve krhkija, ali je Europska unija okvir za izlazak Balkana iz izolacije kojemu za sada nema alternative.
Srbija je upravo učinila jedan važan korak na tom putu. Dobar potez u jednoj zemlji, dobar je i za susjede. Pod uvjetom da je čist i principijelan. I o tome bi konačno trebao zavladati konsenzus. A ne se baviti provincijalnim nadmetanjima.
Je li došlo vrijeme za zdravo nadmetanje, ono koje je okrenuto napretku?
Grčka kao članica EU sve dublje posrće, Turska je ekonomski živahna, ali je politički još uvijek veoma udaljena od Unije.
I taj moment treba uzeti u obzir kada se razmatra odnos glavnih svjetskih faktora prema Balkanu. Srbija kao poželjna članica, osobito u kontekstu odnosa s Rusijom, svakako je Europskoj uniji zanimljiva.
Šansa za razvoj, ne za kuknjavu
Kako u ovom trenutku stoje zemlje kandidati ili potencijalni kandidati za priključenje Uniji? Hrvatska ponajbolje, o tome nema dvojbe.
Ali kakvo je njezino stvarno stanje, ekonomsko, socijalno i političko? Loše. A političari se neprekidno bave sobom, izborima i zamarajućim svađama.
Hrvatski brutto domaći proizvod po glavi stanovnika je, prema podacima Eurostata, 2010. godine iznosio 63 posto BDP-a Europske unije. Hrvatska je po tom značajnom pokazatelju ispred 6 zemalja članica Unije, a daleko nadmašuje sve zemlje na Balkanu. Srbija je na 37 posto, Bosna i Hercegovina 30, Crna Gora 46, a Albanija na 25 posto BDP-a Unije.
To za Hrvatsku još nije poželjnih 75 posto, što je okvirni kriterij, ali svakako nije ni zanemarivo dostignuće. Međutim, trend i struktura su krajnje nepovoljni.
Ilustracija
Dramatičan pad stranih investicija, prezaduženost, nelikvidnost, nezaposlenost i pad kupovne moći ubiru danak. Korupcija i okovi birokratskh barijera pogoršavaju poduzetničku klimu. Obrazovanje za nove tehnologije zaostaje, industrija posustaje.
Stabilan rast prihoda ostvaruju telekomunikacije, banke, informatika. Ove grane pretežno su u stranom vlasništvu. Najveća domaća privatna korporacija Agrokor likvidna je zbog državnih subvencija za poljoprivredu. Građevinarstvo i ostaci industrije su u kolapsu.
To može biti argument za tvrdnju da su se strani vlasnici pokazali uspješniji, moderniji i propulzivniji, prilagođeni globaliziranom tržištu.
Ostavimo ovom prigodom po strani raspravu kako su se i pod kojim okolnostima propulzivne tvrtke i sve banke našle u stranom vlasništvu, a domaća industrija se polako gasi i zašto ekonomska politika već 15-tak godina preferira uvoznu a ne izvoznu orijentaciju.
Važno je uočiti da samo 4 hrvatske tvrtke ostvaruju godišnji prihod veći od milijardu eura. Uspješne tvrtke za razvoj trebaju veće i otvoreno tržište, stručnu a konkurentnu radnu snagu, povoljni pravni i institucionalni okvir.
U svim tim segmentima Hrvatska nazaduje.
Potencijalno otvaranje Srbije tu je izazov.
Geopolitika i ekonomski interes su faktor koji Srbiju može vratiti u fokus balkanskih zbivanja, a ne bjelosvjetska urota.
Jesu li ovdašnji lideri sposobni to prepoznati kao šansu za razvoj, a ne za kuknjavu?
Sve o hapšenju optuženika za genocid i zločine protiv čovječnosti nakon 15 godina bježanja od pravde. Svjedočenja, analize, komentari, multimedija.
Srbija kao priliku za suočavanje s vlastitom odgovornošću za politiku u proteklih četvrt stoljeća, za ratove, stradanja i bijedu milijuna. Za trajno napuštanje te politike, a ne samo kao priliku da se dohvati zadnji vlak za Evropu.
Nije vrijeme za trijumfalizam ili sitne zluradosti. Sadašnje srpsko vodstvo zaslužuje priznanje. Priznanje koje obavezuje. Od toga kako će ga iskoristiti – kao adut za vlastite političke poene ili kao ulog u daljnje neophodne iskorake iz Miloševićeve brazde, prije svega u politici prema Bosni i Hercegovini i Kosovu - ovisi ne samo budućnost Srbije, nego i stabilnost Balkana.
Ti su izgledi nekako fifti-fifti.
Bosni i Hercegovini je Mladićevo privođenje pravdi priznanje da je njezinu neopisivu patnju svijet spreman priznati i sankcionirati. Hoće li vodstva te zemlje shvatiti i da su sama dužna, pa i zbog tih žrtava, konačno nešto učiniti kako bi se zemlja integrirala i postala zajednički dom svih građana, a ne tupo gledati kako se topi jedno društveno tkivo, povezano tisućama finih niti stoljetnih ljudskih veza?
Hrvatska Mladićevo uhićenje može također primiti kao satisfakciju za vlastite patnje iako njegova haška optužnica, nažalost, ne obuhvaća i zločine u Hrvatskoj. I pri tome konačno priznati svojim građanima da je Haški sud optužio 161 osobu, od toga ukupno 5 hrvatskih generala za zločine počinjene u Hrvatskoj. Jedan je oslobođen, za dvojicu je suđenje prepušteno Hrvatskoj, i jedan od tih je oslobođen. Osuđenih je ukupno trojica, dvojica još nepravomoćno. I to su činjenice, a ovdašnje ljutnje na Haag zbog „pristranosti“, „britanske urote“ i sl. su nacionalističke manipulacije. Dovršetak domaćih procesa za ratne zločine je civilizacijski imperativ.
Svjetska se geopolitička, ekonomska i sigurnosna slika ubrzano mijenja. Evropska konstrukcija je sve krhkija, ali je Europska unija okvir za izlazak Balkana iz izolacije kojemu za sada nema alternative.
Srbija je upravo učinila jedan važan korak na tom putu. Dobar potez u jednoj zemlji, dobar je i za susjede. Pod uvjetom da je čist i principijelan. I o tome bi konačno trebao zavladati konsenzus. A ne se baviti provincijalnim nadmetanjima.
Je li došlo vrijeme za zdravo nadmetanje, ono koje je okrenuto napretku?
Grčka kao članica EU sve dublje posrće, Turska je ekonomski živahna, ali je politički još uvijek veoma udaljena od Unije.
I taj moment treba uzeti u obzir kada se razmatra odnos glavnih svjetskih faktora prema Balkanu. Srbija kao poželjna članica, osobito u kontekstu odnosa s Rusijom, svakako je Europskoj uniji zanimljiva.
Šansa za razvoj, ne za kuknjavu
Kako u ovom trenutku stoje zemlje kandidati ili potencijalni kandidati za priključenje Uniji? Hrvatska ponajbolje, o tome nema dvojbe.
Ali kakvo je njezino stvarno stanje, ekonomsko, socijalno i političko? Loše. A političari se neprekidno bave sobom, izborima i zamarajućim svađama.
Hrvatski brutto domaći proizvod po glavi stanovnika je, prema podacima Eurostata, 2010. godine iznosio 63 posto BDP-a Europske unije. Hrvatska je po tom značajnom pokazatelju ispred 6 zemalja članica Unije, a daleko nadmašuje sve zemlje na Balkanu. Srbija je na 37 posto, Bosna i Hercegovina 30, Crna Gora 46, a Albanija na 25 posto BDP-a Unije.
To za Hrvatsku još nije poželjnih 75 posto, što je okvirni kriterij, ali svakako nije ni zanemarivo dostignuće. Međutim, trend i struktura su krajnje nepovoljni.
Dramatičan pad stranih investicija, prezaduženost, nelikvidnost, nezaposlenost i pad kupovne moći ubiru danak. Korupcija i okovi birokratskh barijera pogoršavaju poduzetničku klimu. Obrazovanje za nove tehnologije zaostaje, industrija posustaje.
Stabilan rast prihoda ostvaruju telekomunikacije, banke, informatika. Ove grane pretežno su u stranom vlasništvu. Najveća domaća privatna korporacija Agrokor likvidna je zbog državnih subvencija za poljoprivredu. Građevinarstvo i ostaci industrije su u kolapsu.
To može biti argument za tvrdnju da su se strani vlasnici pokazali uspješniji, moderniji i propulzivniji, prilagođeni globaliziranom tržištu.
Ostavimo ovom prigodom po strani raspravu kako su se i pod kojim okolnostima propulzivne tvrtke i sve banke našle u stranom vlasništvu, a domaća industrija se polako gasi i zašto ekonomska politika već 15-tak godina preferira uvoznu a ne izvoznu orijentaciju.
Važno je uočiti da samo 4 hrvatske tvrtke ostvaruju godišnji prihod veći od milijardu eura. Uspješne tvrtke za razvoj trebaju veće i otvoreno tržište, stručnu a konkurentnu radnu snagu, povoljni pravni i institucionalni okvir.
U svim tim segmentima Hrvatska nazaduje.
Potencijalno otvaranje Srbije tu je izazov.
Geopolitika i ekonomski interes su faktor koji Srbiju može vratiti u fokus balkanskih zbivanja, a ne bjelosvjetska urota.
Jesu li ovdašnji lideri sposobni to prepoznati kao šansu za razvoj, a ne za kuknjavu?
Sve o Ratku Mladiću
Sve o hapšenju optuženika za genocid i zločine protiv čovječnosti nakon 15 godina bježanja od pravde. Svjedočenja, analize, komentari, multimedija.
