U Hrvatskoj se 22. siječnja održava referendum o pristupu Europskoj uniji. Posljednje ankete pokazuju da ulazak u Uniju podržava većina građana. Za pristupanje su se izjasnile praktički sve parlamentarne političke stranke, kao i najutjecajniji društveni i ekonomski krugovi, od poduzetnika, sindikata, akademske zajednice i medija, do crkve i najvećih veteranskih i umirovljeničkih udruga. Protivnici ulaska su marginalne izvanparlamentarne desničarske stranke i udruge, te dio ljevičarskih udruga i aktivista. Euroskeptici zamjeraju slabu pripremljenost institucija i neobaviještenost građana.
Površno promatrajući, Hrvatska spokojno očekuje nedjeljni referendum. Ishod se čini neupitnim, kao i većinsko opredjeljenje građana.
Na središnjem skupu protivnika ulaska u Uniju u organizaciji čak 14 stranaka i udruga okupilo se tek 400 građana.
Kriza koja je zakucala na svaka vrata ispraznila je onaj davnašnji entuzijazam prema Europi.
Ali, nije ih mnogo više bilo niti na onom u organizaciji vlasti, na kojemu su zajedno sudjelovali šefovi države, Sabora, Vlade, kao i šefica opozicije.
Građani su upadljivo rezervirani. Zabrinuti su kako svojom trenutačnom situacijom, tako i zbivanjima u samoj Europskoj uniji.
Kriza koja je zakucala na svaka vrata ispraznila je onaj davnašnji entuzijazam prema Europi.
Kako se dalekima čini onaj 1. svibnja 2004. kada je u velikoj, posljednjoj takvoj evropskoj svečanosti, odjednom u Uniju primljeno 10 zemalja. Sjedila sam za
Prosvjed euroskeptika, Zagreb, 14. siječanj 2012.
televizorom i promatrala, pomalo sa sjetom, kako se skidaju granične rampe koje su usred grada dijelile talijansku Goriziju i slovensku Novu Goricu, kako se istodobno iz zgrade Berlinske filharmonije i s varšavskog glavnog trga čuje Beethovenova „Oda radosti“. Poljska i Njemačka su se simbolično pomirile, tada se Europa ujedinila. To je ono za što sam glasala davnih 90-tih. A Hrvatska je, kao i preostale zemlje bivše Jugoslavije, tada ostali izvan, na čekanju. I zbog autistične politike domaćih vlasti i zbog evropskih političkih kalkulacija.
Stvari su se promijenile, Evropa se promijenila, svijet se promijenio. Već je naknadni bugarski i rumunjski ulazak bio poslovni potez, bez euforije. U Evropi je splasnulo oduševljenje proširenjem.
Globalizam koji se predstavljao kao globalizacija općih vrijednosti vladavine prava i demokratskih standarda, pokazao se efikasnim samo kada je trebalo zaštiti financijski i korporacijski sektor. Demokratske institucije su uzmicale. Lisabonski ugovor kao nadomjestak neizglasanog europskog ustava, s nizom „kreativnih“ tumačenja prijeti da se pretvori u instrument birokracije. Mastriški kriteriji prilagođavaju se prema potrebama. Vlade se imenuju izvan izbornog procesa. Opasnost koja se nadvila nad eurom učinila je da su budućnost evropskog projekta u svoje ruke bez suvišnih krzmanja preuzele najjače članice, prije svega Njemačka.
Nema nikakve dvojbe da bi bez pregovaračkog procesa s Unijom sve bilo sporije, teže i sa više konflikata.
U takvim okolnostima Hrvatska je mukotrpno vodila svoje pregovore. Korak naprijed, korak natrag.
Na tom putu sazrijevalo je i društvo. Nema nikakve dvojbe da bi bez pregovaračkog procesa s Unijom sve bilo sporije, teže i sa više konflikata.
U toku pregovora obuzdan je primitivni nacionalizam, barem onaj institucionalni, prihvaćeni opći standardi sudovanja za ratne zločine u domaćem zakonodavstvu i praksi, polako se eliminirala sistemska diskriminacija manjina, nacionalnih, vjerskih i svih ostalih. Prilagodba tržišnom gospodarstvu i pripadajuće zakonodavstvo je unaprijeđeno.
Pod pritiskom Evrope promijenio se čak i HDZ i bio prisiljen povesti borbu protiv korupcije na najvišoj razini.
Regionalna suradnja odvija se u okviru evropske politike. Hrvatska nije prijetnja niti
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović sa liderima susjednih zemalja na sesiji Igmanske inicijative, beograd, listopad 2011.
jednom susjedu. Ulaskom u Uniju otvara joj se mogućnost za produktivniju i ekonomski isplativu suradnju. Otvaraju se perspektive i susjedima.
Jedan od najvećih dobitaka je na polju sigurnosti i političke stabilnosti, što je za novu zemlju itekako važno.
Moglo bi se naći mnogo prigovora kako su se pregovori vodili i jesu li domaće institucije i privreda profitirale od toga procesa. Najviše je opravdanih zamjerki na zatvorenost i nedovoljnu transparentnost procesa. Politička ih je klasa vodila kao svoj, a ne posao svih građana.
U toku pregovora EU je zatražila od Hrvatske samo dva odstupanja – mogućnost da zemlje članice od 2 do 7 godina odgode slobodno zapošljavanje hrvatskih radnika u zemljama EU, uz pravo Hrvatske da uvede recipročne mjere, te da za 2 godine odgodi pravo hrvatskih prijevoznika da obavljaju prijevoze između dvaju odredišta u zemljama Unije. Hrvatska je ispregovarala 80 različitih odgoda primjene evropskih standarda, od poljoprivrede, ekologije, transporta, prodaje lijekova, domaćeg bankarstva itd, od čega tek treba vidjeti što koristi građanima, a što pojedinim monopolistima.
U proteklom razdoblju privreda, politički i pravni sustav postepeno su se integrirali u Evropu. Hrvatske su banke evropske, kao i neke najveće kompanije. Je li tako trebalo biti, drugo je pitanje. Ali sada ostati bez političke integracije i potpuno se prepustiti, bez mogućnosti sudjelovanja u odlukama od vitalnog interesa, nije osobito inteligentno.
Građani to, čini se, razumiju. I iako ne iskazuju osobiti entuzijazam, spremni su donijeti racionalnu odluku.
Završetak pregovora zbio se u vrijeme izbora i promjene vlasti. Rasprava o referendumu bila je stoga očekivano formalna, više propagandna kampanja nego dijalog.
Jasno je da se novoj vlasti žuri završiti taj proces, jer je tek čekaju pravi izazovi u suočavanju s ekonomkom krizom. Računaju da su se građani u proteklih 20 godina imali prilike opredijeliti.
I zato im je sada samo preostalo skočiti u vodu i nadati se da tamo nije suviše hladno. Jer, plivati su već naučili. Barem većina.
Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.
