Šaškor: Smije li Plenković u Ukrajini govoriti o Krimu

Umro je Fidel Castro. Prisjećajući se dramatičnih dana iz jeseni 1962, doba kubanske krize i najozbiljnije nuklearne prijetnje čovječanstvu, veteran jugoslavenske diplomacije Budmir Lončar iznio je i jedan zanimljivi detalj. Tadašnji jugoslavenski ambasador u UN, stari revolucionar Vlado Popović, u toku dramatične sjednice Vijeća sigurnosti na kojemu je SSSR negirao postojanje raketa na svojim brodovima, istupio je pred sovjetsku delegaciju i počeo na njih vikati, na ruskom: ''Vi lažete, morate reći istinu, svijet je ugrožen, neodgovorni ste!''.

Istup krajnje nediplomatski. David je potegnuo praćku na Golijata. Istodobno, to je bio istup jedne samopouzdane zemlje. Opasnost za svjetski mir bila je opipljiva.

Hrvatski premijer Andrej Plenković nije ni izbliza tako izravno govorio nedavno u Ukrajini. Govorio je o dvjema zemljama kao o žrtvama vojne agresije, podržao teritorijalni integritet Ukrajine te ''provedbu politike nepriznavanja ilegalne aneksije Krima...Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja je dugoročno najbolji model za vraćanje Donjecka i Luganska, a jednom i Krima, u sastav Ukrajine". Oslonac za rješenje ukrajinske krize vidi u provedbi sporazuma iz Minska.

Odjel za informiranje ruskog Ministarstva vanjskih poslova oštro je kritizirao hrvatskog premijera, poručivši mu da zadrži za sebe "mirovne" inicijative, a sam se pozabavi ''kršenjem prava Srba i drugih manjina''. Cijena mirne reintegracije u Hrvatskoj je, tvrde u ruskoj diplomaciji, ''progon 250.000 Srba u operacijama Bljesak i Oluja''.

Plenković je odbacio optužbe kao apsurdne.

Rusko-hrvatski odnosi su pogoršani.

Plenković nije ništa rekao što nije govorio i do sada. O hrvatskim iskustvima u mirnoj reintegraciji Podunavlja govorio je i kao europarlamentarac, predsjednik delegacije Evropskog parlamenta za Ukrajinu. Njegova izjava ni u čemu ne odudara od politike EU.

Ruska reakcija politička je i usmjerena kako na Zagreb, tako i na Bruxelles.

U svojoj izjavi ruska diplomacija zaobišla je činjenicu da je prije dvadesetak godina i Ruska federacija aktivno i pozitivno sudjelovala u procesu mirne reintegracije Podunavlja, glasanjem za pripadajuće Rezolucije Vijeća sigurnosti a i konkretnim djelovanjem kako u Zagrebu tako i u Beogradu, te da je upravo taj proces visoko vrednovan u međunarodnoj politici. Bljesak i Oluja dogodili su se ranije. Doista je nategnuto i zlonamjerno Plenkovićeve izjave u Kijevu shvatiti kao zagovaranje ratne opcije.

Pa ipak, njegove su izjave i u dijelu opozicije, među nekim diplomatima i analitičarima u Hrvatskoj doživjele ozbiljne kritike. Argumenti nisu oni koje navodi ruska strana, ali mu se poručuje – uprošteno govoreći - da se kao premijer male zemlje ne treba petljati gdje mu nije mjesto.

To je duboko inferioran i samoponižavajući stav. O krupnim svjetskim temama, o načelnim pitanjima rata i mira, svaka zemlja koja drži do sebe treba imati stav i treba ga javno iznositi. I treba provoditi politiku u osnovi usuglašenu s tim načelima. Vodeći, razumije se, računa o vlastitoj poziciji i interesima.

Problem s Plenkovićevom izjavom nije načelni. Zastupao je stajališta EU i Zapada. Neki kažu, po inerciji, drugi dodaju – odužio se za podršku vlastitom izboru za predsjednika HDZ-a. Nije tajna da je Tomislav Karamarko podršku važnih inozemnih adresa izgubio, i zbog radikalne politike i zbog mutnih odnosa s nekim ruskim firmama.

Problem s Plenkovićevom izjavom je u tome što nije popraćena jasnom vlastitom politikom. Ukrajinska epizoda samo je ilustracija. Hrvatska ponavlja opća mjesta vanjske politike, i u tome ne odskače od politike Unije, ali njezina vlastita pozicija, interes, prioriteti i zalaganja ostala su neodređena. Stvari se mijenjaju, nova dinamika je na sceni, Zagreb je inertan.

Opća načela zapadne politike prema ukrajinskoj krizi susreću se s brojnim iskušenjima, kako zbog unutarnje situacije u toj zemlji, ekspanzivne ruske poltike, tako i zbog promijenjenih globalnih okolnosti nastalih nakon američkih izbora. Sporazum iz Minska kao jedini opipljivi rezultat dosadašnjih zajedničkih napora nalazi se u stanju hibernacije. Pojedine zemlje EU pomalo iskaču iz zajedničke politike.

Hrvatska je pasivna u tim procesima. Pomoć ili posredovanje u međudržavnim odnosima ili sukobima koji se pritom javno nude ozbiljno su samo ako su već učinjeni diplomatski koraci prema svim stranama u sporu. Teško da je u ovom slučaju o tome riječ. Bivši predsjednik, Ivo Josipović, Plenkovićevu inicijativu nazvao je ''dobronamjernom... ali diplomatskim neoprezom, gotovo amaterizmom''. On drži da je za Hrvatsku razumno ispunjavati obveze iz zajedničke politike, ali ne ići preko toga. Po njemu, Hrvatska treba voditi računa o svojoj stabilnosti i sigurnosti, jer joj daljnja konfrontacija Rusije i Zapada objektivno ne odgovara, zbog političkih, ekonomskih i vojnih razloga.

Doista, smije li Andrej Plenković u Kijevu govoriti o Krimu? Naravno da smije. Pod uvjetom da je spreman na sve posljedice.