Šaškor: Vlada Hrvatske improvizira, opozicija banalizira

Građani Hrvatske, pa i mi novinari, imaju problem u susretu s kolegama, prijateljima, rodbinom iz „regije“. Svi kažu – pa što se stalno žalite, ulazite u Europsku uniju, živite daleko bolje od drugih, ceste su vam prekrasne, kao i more, gradovi čisti, plaće i penzije uredno stižu, kredite vraćate. Kod vas su najkrupnije ribe u zatvoru ili na sudu, ministri odlaze zbog banalnih grešaka, a političke teme su zaštita okoliša, prava homoseksualaca – prave europske teme. A i plasirali ste se na europsko nogometno prvenstvo...

Vi ste u usporedbi s nama „uspješna priča“. To Zagrebu poručuju i sa važnih inozemnih adresa

Ugodno za čuti. I slaba utjeha.

Brojke i svakodnevni život građana potvrđuju da su baš svi ekonomski pokazatelji, osim punjenja budžeta, negativni. I realne plaće, i zaposlenost, i BDP, i izvoz. Najavljene nove investicije sve su maglovitije.

To je hrvatska, i ne samo hrvatska realnost.

Političari, pa s njima i građani, vrte se u krugu. Grci su upravo oduševili eurobirokrate jer su bili „odgovorni“ na izborima. I izabrali one koji su ih u nevolje i uvukli. U strahu da sasvim ne potonu.

Jesu li samo odgodili potop?

Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, vrsni ekonomist i lakovjerni političar, Ljubo Jurčić opisao je ovih dana svijet budućnosti: Kina je proizvodnja, SAD je šoping centar, Afrika je park, a Europa muzej.

Možda je političar Jurčić i promašio, ali ekonomistu Jurčića treba uzimati ozbiljno.
Kaže da su se uspješnima pokazale vlade koje nisu bespogovorno slijedile diktat onih koji su globalnu krizu i uzrokovali. U Europi ih prepoznaje svega nekoliko.

Hrvatskoj Vladi daje još dva-tri mjeseca kredita, pozdravlja poneki potez, ali u njezinoj ukupnoj strategiji ne vidi program kojim bi se izašlo iz krize.

Slično zapravo razmišljaju i građani. Vladin rejting počeo je padati, što je očekivano, ali nije pao dramatično. Vlada još uvijek ima kredit kod građana, ne svojom zaslugom. Uznemireno iščekivanje i strah glavne su karakteristike prevladavajućeg javnog mnijenja. Ljudi su mirni poput osoba koje čekaju presudu.

To nije dobar politički okvir za krupne pothvate.

Jer, upravo su oni neophodni. A taj krupni plan, sagledavanje horizonta u kojemu se odvija cijela kriza kojoj svjedočimo izostaje, ili se barem ne vidi, u potezima Vlade Zorana Milanovića.

To je ono što obeshrabruje.

U međuvremenu, Vlada nalikuje skupini improvizatora koji djeluju po načelu pokušaja i pogrešaka.

Javnost se zabavlja, jedni s kiselim, drugi s podrugljivim osmjehom, Vladinim nespretnostima u kadrovskoj politici, nadobudnim ministrima koji proturječe jedan drugome, pokušajima da promijeni HDZ-eove zakone koje je Europska komisija odobrila.

Glavna oporbena stranka HDZ još nije izašla iz mamurluka poraza na izborima i unutarstranačkih podjela. Sam novi predsjednik Tomislav Karamarko govori o tome da je stranka „na koljenima“. Ne sudjeluje ni sa čim konstruktivnim u javnom životu. Uskoro će, obećavaju. Javnost, opet neki radosno, a neki zlurado, promatraju poniženja kojima je izložena dojučerašnja šefica stranke i Vlade Jadranka Kosor, koja je, istina, odlučujuće zaslužna za vlastitu političku sudbinu. U međuvremenu, s govornica te stranke čuju se uobičajene tirade o „nenarodnoj vlasti“, prepisane iz Glasa koncila, napada se Tito, brani Tuđman, a ljevici se oduzima pravo da (i) ona legitimno predstavlja nacionalne interese.

Premijer i lider SDP-a Zoran Milanović u nedavnom intervjuu HDZ-eovu je doktrinu nazvao „doktrinom rudimentarnih socijalističkih stranaka koje u Europi nestaju“, jer se ta stranka, po njemu, zauzima za populističku distributivnu politiku. A doktrina njegovog SDP-a je „doktrina mogućega, pragmatična“. Premijer je trebao pročitati poneku knjigu o socijalnoj osnovi talijanskog fašizma iz 1920-tih, na primjer. I vidjeti gdje su završili vizionari „populističke distributivne politike“, a gdje „pragmatičari“ koji su zatvarali oči.

Ako u Hrvatskoj zagusti, a moglo bi, nema nikakve dvojbe za čim će posegnuti HDZ. Za „ugroženom hrvatstvom“.

Javnost se za sada ne čini impresionirana pokušajem vađenja ideoloških sjekira.
Je li društvo zrelije i odgovornije od političara? Ili je strah realniji, zasnovan na neizvjesnosti za budućnost samih građana i njihove djece?