Prvostupanjski mađarski sud proglasio je Radimira Čačića krivim za tešku prometnu nesreću i dosudio mu uvjetnu zatvorsku kaznu.
Građanin Radimir Čačić ima osobni problem kojeg treba respektirati. Obitelj poginulih u nesreći koju je izazvao doživjela je još veću traumu.
Slučaj građanina Čačića nije predmet ove kolumne. Običaje žutog tiska ne dijelim.
Ali građanin Čačić je i političar, trenutačno prvi potpredsjednik hrvatske Vlade. Njegov osobni kao i odnos Vlade prema odgovornosti za neprimjereno djelo, političko je pitanje.
Nije riječ ni o kakvom moralizatorskom cjepidlačenju, niti farizejskom nadmudrivanju. Odgovornost je opipljiva i konkretna. O ugledu člana Vlade ovisi i ugled i vjerodostojnost cijele Vlade. U sličnom slučaju, mehaničar, sobarica ili liječnik i dalje bi radili svoj posao. A kada bi se htjeli zaposliti u državnoj upravi kao obični službenici, na primjer, bili bi odbijeni, jer su pod presudom.
Po zakonu, nema prepreke da član Vlade bude osoba s presudom. U Saboru sjedi jedan takav zastupnik. Ali pitanje ostajanja na funkciji takvih političara legitimno je i opravdano.
Političari imaju moć u donošenju odluka koje izravno utječu na živote svih građana.
Zato u uređenoj državi njihova javna odgovornost jest veća. Ona prelazi zakonsku odgovornost za krivično ili prekršajno djelo. U tome je bit cijelog ovog slučaja.
Istina je da je Radimir Čačić izložen žestokim napadima, da ga se ljudski, moralno i politički bespoštedno osporava, da ga napadaju i oni koji na to imaju najmanje pravo, oni koji su Hrvatsku 20-tak godina držali u sivoj zoni bezakonja, a sada se licemjerno zgražaju.
Ali, time se ne poništava problem.
Vlada drži da nepravomoćno osuđena osoba može i dalje biti njezin član, čak štoviše, premijer Milanović kaže da će Radmir Čačić sam odlučiti o svojoj sudbini u Vladi.
To jest duboko sporno.
Treba reći da Radimir Čačić nije skrivao niti zataškavao svoju prometnu nesreću, da je o njoj obavijestio javnost i prije izbora izjavio da će u slučaju bezuvjetne zatvorske presude napustiti političke dužnosti. Takav stav prihvatio je njegov koalicijski partner SDP. A građani su im dali uvjerljivo povjerenje na izborima početkom ove godine.
Na prvi pogled – čist i politički korektan čin. Građani su znali što i koga biraju.
Je li baš tako? Može li političar sam odrediti granicu prihvatljivosti za svoje (ne)djelo? Uvjetna zatvorska kazna je prihvatljiva, a bezuvjetna nije? I jedno i drugo su osuđujuće presude, osobe su, dakle, pred zakonom krive.
Premijer Zoran Milanović je uoči presude dao više zbunjujućih izjava. Izjavio je kako je Čačićeva prometna nesreća „etički neutralna“ i izazavao zgražanje pravničke struke kojoj i sam pripada. Potom da ne može status hrvatske Vlade biti u rukama činovnika ili prvostupanjskog suca iz Kapošvara. I na koncu, iz Bruxellesa poručio da je Hrvatska bolja od Mađarske jer poštuje mađarsko pravosuđe, dok se Mađarska oglušuje na zahtjeve hrvatskog (riječ je o neodazivanju mađarskog biznismena da svjedoči na suđenju Ivi Sanaderu za slučaj INA-MOL). Mađarski premijer Viktor Orban mu je hladno uzvratio da se ne mogu uspoređivati slučajevi sa dvoje poginulih sa slučajevima poslovnih razmirica. I sam se Radimir Čačić u završnom obraćanju sudu u Mađarskoj ogradio od svih političkih izjava u svom predmetu i nazvao ih štetnim.
Previše autogolova u nekoliko dana zadao si je premijer čiju inteligenciju do sada nitko nije dovodio u pitanje.
Tako je i sam postao dijelom „slučaja Čačić“. Odlučio ga je braniti sredstvima kojima je dolio ulje na vatru.
Ili mu pretjeranom obranom koja iritira javnost, što bi narod kazao, „sapuna dasku“, postajući svjestan koliki je uteg Vladi sada Radimir Čačić? Ne bi bio ni prvi niti posljednji političar koji to radi.
Ostavimo špekulacije po strani, činjenica jest da je Vlada u teškom položaju u koji se sama dovela. Rejting joj pada, problemi su svakim danom sve teži. Sam Radimir Čačić, i zbog resora koji su mu pripali i zbog svog robusnog stila, izrazito je nepopularan. U vladajućoj koaliciji tinja tihi revolt zbog novonastale situacije, neki su istaknuti članovi koalicije izjavili da bi osobno dali ostavku da su na Čačićevom mjestu. Još je svježa i iznuđena ostavka ministrice zaštite okoliša Mirele Holy koja je napravila političku pogrešku, ali s posljedicama koje se ne mogu mjeriti s onima Čačićevim.
U cijeloj ovoj priči, u kojoj su nestala dva ljudska života vjerodostojnost političara se dodatno srozala. Njihovo neuvjerljivo inzistiranje na počeku do pravomoćne presude nije ništa drugo nego vrijeđanje inteligencije građana. Sviđalo se to političarima ili ne, oni jesu mjerilo i od njih se očekuje veći stupanj odgovornosti za sve što čine uključujući i posljedice.
Građanin Radimir Čačić ima osobni problem kojeg treba respektirati. Obitelj poginulih u nesreći koju je izazvao doživjela je još veću traumu.
Slučaj građanina Čačića nije predmet ove kolumne. Običaje žutog tiska ne dijelim.
Ali građanin Čačić je i političar, trenutačno prvi potpredsjednik hrvatske Vlade. Njegov osobni kao i odnos Vlade prema odgovornosti za neprimjereno djelo, političko je pitanje.
Nije riječ ni o kakvom moralizatorskom cjepidlačenju, niti farizejskom nadmudrivanju. Odgovornost je opipljiva i konkretna. O ugledu člana Vlade ovisi i ugled i vjerodostojnost cijele Vlade. U sličnom slučaju, mehaničar, sobarica ili liječnik i dalje bi radili svoj posao. A kada bi se htjeli zaposliti u državnoj upravi kao obični službenici, na primjer, bili bi odbijeni, jer su pod presudom.
Po zakonu, nema prepreke da član Vlade bude osoba s presudom. U Saboru sjedi jedan takav zastupnik. Ali pitanje ostajanja na funkciji takvih političara legitimno je i opravdano.
Političari imaju moć u donošenju odluka koje izravno utječu na živote svih građana.
Zato u uređenoj državi njihova javna odgovornost jest veća. Ona prelazi zakonsku odgovornost za krivično ili prekršajno djelo. U tome je bit cijelog ovog slučaja.
Istina je da je Radimir Čačić izložen žestokim napadima, da ga se ljudski, moralno i politički bespoštedno osporava, da ga napadaju i oni koji na to imaju najmanje pravo, oni koji su Hrvatsku 20-tak godina držali u sivoj zoni bezakonja, a sada se licemjerno zgražaju.
Ali, time se ne poništava problem.
Može li političar sam odrediti granicu prihvatljivosti za svoje (ne)djelo? Uvjetna zatvorska kazna je prihvatljiva, a bezuvjetna nije?
To jest duboko sporno.
Treba reći da Radimir Čačić nije skrivao niti zataškavao svoju prometnu nesreću, da je o njoj obavijestio javnost i prije izbora izjavio da će u slučaju bezuvjetne zatvorske presude napustiti političke dužnosti. Takav stav prihvatio je njegov koalicijski partner SDP. A građani su im dali uvjerljivo povjerenje na izborima početkom ove godine.
Na prvi pogled – čist i politički korektan čin. Građani su znali što i koga biraju.
Je li baš tako? Može li političar sam odrediti granicu prihvatljivosti za svoje (ne)djelo? Uvjetna zatvorska kazna je prihvatljiva, a bezuvjetna nije? I jedno i drugo su osuđujuće presude, osobe su, dakle, pred zakonom krive.
Premijer Zoran Milanović je uoči presude dao više zbunjujućih izjava. Izjavio je kako je Čačićeva prometna nesreća „etički neutralna“ i izazavao zgražanje pravničke struke kojoj i sam pripada. Potom da ne može status hrvatske Vlade biti u rukama činovnika ili prvostupanjskog suca iz Kapošvara. I na koncu, iz Bruxellesa poručio da je Hrvatska bolja od Mađarske jer poštuje mađarsko pravosuđe, dok se Mađarska oglušuje na zahtjeve hrvatskog (riječ je o neodazivanju mađarskog biznismena da svjedoči na suđenju Ivi Sanaderu za slučaj INA-MOL). Mađarski premijer Viktor Orban mu je hladno uzvratio da se ne mogu uspoređivati slučajevi sa dvoje poginulih sa slučajevima poslovnih razmirica. I sam se Radimir Čačić u završnom obraćanju sudu u Mađarskoj ogradio od svih političkih izjava u svom predmetu i nazvao ih štetnim.
Previše autogolova u nekoliko dana zadao si je premijer čiju inteligenciju do sada nitko nije dovodio u pitanje.
Tako je i sam postao dijelom „slučaja Čačić“. Odlučio ga je braniti sredstvima kojima je dolio ulje na vatru.
Ili mu pretjeranom obranom koja iritira javnost, što bi narod kazao, „sapuna dasku“, postajući svjestan koliki je uteg Vladi sada Radimir Čačić? Ne bi bio ni prvi niti posljednji političar koji to radi.
Ostavimo špekulacije po strani, činjenica jest da je Vlada u teškom položaju u koji se sama dovela. Rejting joj pada, problemi su svakim danom sve teži. Sam Radimir Čačić, i zbog resora koji su mu pripali i zbog svog robusnog stila, izrazito je nepopularan. U vladajućoj koaliciji tinja tihi revolt zbog novonastale situacije, neki su istaknuti članovi koalicije izjavili da bi osobno dali ostavku da su na Čačićevom mjestu. Još je svježa i iznuđena ostavka ministrice zaštite okoliša Mirele Holy koja je napravila političku pogrešku, ali s posljedicama koje se ne mogu mjeriti s onima Čačićevim.
U cijeloj ovoj priči, u kojoj su nestala dva ljudska života vjerodostojnost političara se dodatno srozala. Njihovo neuvjerljivo inzistiranje na počeku do pravomoćne presude nije ništa drugo nego vrijeđanje inteligencije građana. Sviđalo se to političarima ili ne, oni jesu mjerilo i od njih se očekuje veći stupanj odgovornosti za sve što čine uključujući i posljedice.
