Istraga o uzroku nesreće u kojoj su poginula četiri mladića na površinskom kopu rudnika Dubrave kod Tuzle još uvijek je u toku. Ova nesreća ponovo je pokrenula priču oko sigurnosti na ugljenokopima, ali i na brojne zloupotrebe i nezakonite radnje u ovoj oblasti. Mnoge ova tragedija nije iznenadila, jer su svjedoci krađe uglja već godinama, a da na to niko ne reaguje, ni najodgovorniji u rudnicima, ni policija, ni sudstvo. Opšte siromaštvo natjeralo je mlade ljude na krajnje opasan posao, a mnogi su na to zatvarali oči.
Tragedija u kojoj su četiri života izgubljena, na površinu je izbacila ono o čemu su tek mediji govorili, a institucije uporno prešućivale. Pitanje je kako je moguće da već godinama nelegalni sakupljači uglja ulaze u kop u Dubravama i uzimaju na desetine tona uglja s rudničke mehanizacije?
Pored kuće Ante Đulabića svakodnevno prolazi nelegalno izvučen ugalj.
„Da ti pravo kažem, to je uvezano s onim čuvarima. Oni su najgori. Obezbjeđenje. Njih se po deset ovuda poreda, ovim putem, po tri tone, to je trideset tona uglja. Odjednom. I ova država, da ti pravo kažem, i ona je kriva za ovo što nemaju ljudi posla, ali ovo je omogućila. Da toliko kradu. Ali ovi, čuvari, jagme se gore ko će čuvati. Da ti pravo kažem, ovo će opet jedan mjesec, dva, malo se zataškati i opet će oni krenuti“, kaže Đulabić.
Četvorica mladića koja su poginula, navodno su radila za druge ljude, a ti 'drugi', pričaju nam mještani, razvili su velike biznise na površinskom kopu u Dubravama. I ne samo biznise, već imaju i sustavno uređene načine kako izvlače ugalj.
„Brane se da se snalaze za život. Oni od uglja što ovdje uzimaju, dosad su oni napravili tri sprata kuće, imaju traktor, svaka kuća ima dva vozila. Znači – nije borba za život. Mala je zaštita što se mogu požaliti kod policije. Sve oni njih vide. Istina je, ja sam čuo kad ovi, što kradu, policija dođe, oni policiji psuju. Ne boje se policije. A da policija njih pregleda – svi nose vatreno oružje.“
I u inspekcijama su svjesni da je i uprava rudnika upućena u ove nelegalne radnje. Čudno je da međusmjena, u kojoj se već godinama krade ugalj, traje dva sata, kada na površinskom kopu nema nikoga.
„Ja mislim da uprava to zna, ali, koliko je sav taj sistem uvezan i koliko je oko izbora zaštitarske organizacije, koliko su vezane ruke oko javnih nabavki. Na kopu su sve ogromne mašine, koliko ih se kreće, koje su u pokretu. Ne može se stalno vidjeti i kontrolisati da li neko ulazi u zabranjenu zonu“, kaže glavni federalni rudarski inspektor Nuraga Duranović.
Direktor rudnika Kreka Enver Omazić, i ne krije da je izvlačenje uglja poznato upravi.
„Mi smo napravili ovdje na hiljade prijava, i prema Tužilaštvu, i policija je isto pravila prijave. Ovdje, osim što ima ljudi koji od ovoga hoće da naprave biznis, od krađe i svega, ima i socijalnih slučajeva, gdje ljudi svoju egzistenciju pokušavaju obezbijediti i da je riješe kroz otuđivanje.“
Četvorica stradalih mladića imala su 25, 27, 28 i 17 godina. Njihovi prijatelji pričaju da im je to bio jedini izvor zarade.
„Vi znate kakva je situacija u državi, da je teška, ljudi ne rade, nemaju posla. I eto, dolaze u krađu uglja, da kažem. Izgubili su živote. Eto, to je to. Ovaj kraj ovdje, tu se snalazi da bi preživio on i njegova porodica.“
Stručnjaci upozoravaju da se s ovog površinskog kopa već odavno izvlači ugalj, mimo dozvoljenog i projektiranog.
„Maločas smo čuli podatak da je ugao završne kosine praktično dvostruko strmiji nego što bi trebalo u odnosu na projektovano. Imate kopove u BiH u kojima je to čak i gore. To je stanje koje je s aspekta rudarske struke nedopustivo. Nije ovaj slučaj na Dubravama usamljen. Gotovo nema rudnika uglja u našem regionu gdje se neki vid nelegalnog uzimanja ili otkopavanja ili skupljanja uglja ne dešava“, ističe profesor Edin Delić, s Rudarskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
U ovom slučaju, očito je veća eksploatacija uglja stavljena ispred ljudskih života. Profesor Delić kaže:
„Imamo slučajeve da ulaze u podzemne hodnike, koje prave samostalno, bez nadzora, veći broj ljudi, gdje se koriste sredstva koja nisu po protueksplozivnoj zaštiti, da se puši na radilištu, da se buši bušilicama koje nemaju adekvatnu zaštitu, da se uvodi električna struja, da se izvozi kamionima. To više nije proizvodnja koja ide zaprežnim vozilima. Dakle, u kojoj mjeri je to shvatljivo kao produkt lošeg stanja u društvu, a u kojoj mjeri je to organizovana kriminalna djelatnost, to je pitanje više za sociologe, kriminologe.“
Nakon jučerašnje tragedije, na vidjelo bi mogle izaći i druge pojedinosti, i to o odgovornosti institucija za nesreću koja je uzela četiri ljudska života.