U junu mjesecu 1992. oko 5.000 stanovnika Kulen Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise i Ripča protejerano je iz svojih domova. U zbjegu je tada poginulo oko 30 osoba, a na mostu u Štrbačkom buku izdvojeno je 210 muškaraca od kojih je polovina odvedena u logore i potom ubijena.
Tijela su bačena u masovne grobnice Bezdana i Tihotina.
Dani su to puni emocija i tužnih sjećanja, a posebno za one koji još uvijek tragaju za tijelima najmilijih.
Tog juna 1992. godine tada jedanaestogodišnji Alen Osmankić izgubio je oca, koji je sa grupom svojim komšija pješačeći krenuo iz Orašca za Bihać tražeći spas. Na mostu Loskunu upali su u zasjedu.
"Od 11 do 16 godine pregledao sam sve i jednu moguću grobnicu. Bilo je jako stresno sa toliko godina ići pregledati prva ekshumirana tijela. Bio sam najmađi na grobnicama i u mrtvačnicama kada su dolazila tijela i u vrećema. Nekada sam, što se kaže, išao kopati po kostima. Nikada ga nismo našli. Ni njega, niti bilo kakav trag. A ja se sjećam svega. Traume koje sam doživio tada kao dječak su ostavile velikog traga na mene i dan danas su posljedice prisutne. Kako na mene, tako možda još više na moju sestru koja je bila puno mlađa. I još uvijek je to stresno i još uvijek mi tragamo i nadamo se da ćemo pronaći posmrtne ostatke svog oca i dostojastveno ga ukopati", kaže Alen.
Bezuspješna je svih ovih godina bila i potraga Almira Šehića, koji još uvijek nije pronašao tijelo svoje majke. Nju su te 1992. godine zajedno sa drugim zatočenicima logora Ripač odveli na prinudni rad u Orašac, mjesto Duljci i zvjerski ubili.
"Čovjek pritisnut nekim drugim problemima u životu možda nekad malo potisne taj bol.. Ali to je rana koja ne zarasta. Nešto kao vatra koja se pali pa onda tinja i misliš da se gasi, ali ne...Ona opet bukne i ti tražiš i tražiš...Ali bezuspješno...Bespomoćan si i bez institucija koje se tim bave i koje treba da taj posao odrade. Njih uvijek pitamo, pa evo i sada, gdje je i što je to stalo", priča nam Šehić.
O 1997. godine stanovnici ljutočke doline svakog juna organiziraju manifestaciju "Ljutočka dolino nikad ne zaboravi". Dani su to puni emocija i tužnih sjećanja. I ove godine manifestacija ide maršom put stradanja i spasa od 5. do 9. jula.
"To je put kojim su stanovnici Ljutočke doline pod najezdom granata, metaka, prijetnji, ubijanja, silovanja i svega ostalog tražili spas. Na žalost, na tom putu izgubljeni su i životi. Taj marš je posvećen svim svim žrtvama, ali također i bolu i patinji onih koji su preživjeli", kaže Ibrahim Begić, predsjednik Mjesne zajednice Orašac i Organizacionog odbora manifestacije "Ljutočka dolino nikad ne zaboravi".
Od prijeratnih preko 3.000 ljudi danas u Ljutočkoj dolini živi tek oko 1.000 stanovnika i malo koja kuća da nema stradalih u proteklom ratu.
Na 57 godina zatvora su osuđeni direktni izvšioci zločina u Duljcima, učinjeni su određeni pomaci, no mještani nisu zadovoljni jer se u sudnici još nije našao niko od idejnih tvoraca i naredbodavaca egzodusa naroda Ljutočke doline, a i mnogi drugi neposredni izvrši su na slobodi.
Uz bol koju nose nastavljaju tragati za istinom i pravdom, očekujući podršku nadležnih institucija.
"Dvadeset i četiri godine tragamo. Do sada od institucija nismo imali neke koristi. Mi smo formirali i Udruženje kako bi zakonski možda i lakše ubrzali taj proces traženja. Kako bi moja sestra i ja pronašli svog oca, ali i druge nestale sa područja Unsko-sanskog kantona. Sve istrage sve informacije koje bi me mogle odvesti na trag ja lično finansiram. Težak je put traženja...Ali nastavljamo i dalje u nadi da ćemo i mi moći jednog dana posjetiti grob našeg oca", zaključuje Osmankić.
Manifestacija podsjećanja na stradanje mješrana Ljutočke doline završava 9. jula biciklističkim maratonom od nekadašnjeg logora u Ripču do Orašca.
Facebook Forum