Dizdarević: Haos u Egiptu je rezultat korporativnih interesa izvana

Više je razloga koji su doprinijeli rasplamsavanju krize u Egiptu, kaže za Radio Slobodna Evropa vanjskopolitički komentator Zlatko Dizdarević, inače novinar, pisac i diplomata sa dugogodišnjim iskustvom u arapskim zemljama. Riječ je o stanju u koje su, kako kaže, 'umočili' prste i interese mnogi u svijetu. To je sastavni dio priče na cijelom Bliskom Istoku koji je već potpaljen ili će biti potpaljen. Riječ je o jednom potpunom haosu, navodi Dizdarević, koji je rezultat niza velikih interesa izvana i potpuno pogrešnih procjena.

RSE: Gospodine Dizdarević, kako smo rekli, iz minute u minutu stižu vijesti o broju žrtava u Egiptu. Stanje u toj zemlji se pogoršava. Šta su po Vašem mišljenju uzroci onoga što se tamo trenutno dešava?

Dizdarević: Naprosto se radi o tome da mi govorimo o nečemu što je proizvedeno iz raznoraznih razloga. Govorimo o stanju u koje su 'umočili' prste i interese mnogi u svijetu. Sastavni je dio priče na cijelom Bliskom Istoku koji je ili već potpaljen ili će biti potpaljen. Riječ je o jednom potpunom haosu koji je rezultat niza velikih interesa izvana, potpuno pogrešnih ocjena o tome šta će se dešavati ako se uradi ovo ili ako se uradi ono.

Riječ je o proizvedenim stanjima za koja se sada peru ruke. Prema tome, mislim da se cijela priča apsolutno otela kontroli. Mislim da je prije nekoliko godina u dijelu svijeta koji voli i želi i ima namjeru da diriguje Bliskim Istokom napravljen niz pogrešnih procjena o stanju tamo, o unutrašnjem odnosu snaga, o svemu tome. Međutim, to su sve elementi koji ne interesuju previše velike sile koje uđu u interesne bitke ove ili one vrste, i kad se desi ovo što se desi, onda se 'peru ruke' a stvar ostavlja ljudima na terenu da rade ono što mogu da urade.

Egipat je bio relativno u onim gabaritima, u onom koordinatnom sistemu u kojem je živio – ja sam tamo bio pet godina, mislim da znam poprilično o čemu govorim – bio je relativno uređena zemlje sa onim tradicijama organizacije države koje su bile imanentne tim prostorima, bio je zemlja koja je imala nekakvu i strategiju i politiku, bio je upakovan u jedan međunarodni kontekst – i velikih sila i njihovih interesa, od Camp Davida pa dalje, međutim, to je sve skupa jednostavno potpaljeno nečim što se danas zovu potpuno drugi interesi.

Danas svijet funkcioniše na korporativnim interesima, a ne na političkim, odnosno u političkim onoliko koliko su u funkciji korporativnih. Ove koji diriguju Bliskim Istokom interesuju samo njihovi interesi tamo. Amerikancima se učinilo u jednom trenutku da su Muslimanska braća dominantna politička snaga u Egiptu kada je trebalo zamijeniti ostarjelog i politički nezainteresovanog Mubaraka, 'odigrali' su na Muslimansku braću svjesno i organizovano, proglasili su ih preko noći umjerenom političkom snagom, iako su Muslimanska braća bili zabranjena organizacija i tradicionalno najstarija islamistička organizacija tamo, prepustili su im državu nadajući se da će preko njih moći da štite svoja tri osnovna interesa koja imaju u Egiptu, a to su sigurnost Izraela, zaštita Sueskog kanala i kanala za energetske tokove. Kada se shvatilo nakon godinu dana da Morsi, koji je bio njihov igrač, popušta na ovoj liniji prema islamizmu, jer je na kraju krajeva legitimni predstavnik Muslimanske braće, kada mu je to važnije od bilo kakvih državnih interesa ili bilo kakvog koncepta savremene organizacije države, kada je postalo jasno da popušta linija sigurnosti prema Izraelu time što je Sinaj kao tampon zona postao meko tkivo u odnosu na sigurnost Izraela, tada je postalo jasno da Morsi i njegovi, po definiciji ne znaju da upravljaju državom i da organizuju ekonomiju i unutrašnju situaciju tamo, kada je nastao haos, kada je postalo jasno da egipatska vojska ne može biti izbačena iz igre onako kako je neko pomislio da hoće – vojska je tamo najorganizovanija i najjača struktura, i privredna i ekonomska, ne samo vojna – onda je došlo do ovoga do čega je došlo. Jedini je problem u tome što niko nije vjerovao da se ovakvi tokovi ne mogu kontrolisati.

RSE: Čini se da se desilo upravo ono na što su upozoravali poznavaoci prilika u Egiptu prije dvije godine kada su počele demonstracije.

Dizdarević: Naravno, i to nije samo u Egiptu. To se dešava u Siriji, to će se desiti sutra u Tunisu, to se desilo u Libiji - niko više ne spominje Libiju gdje je situacija apsolutno haotična i apsolutno izvan kontrole. To su sve skupa događaji u kojima su nas - zemlje koje su bile koliko-toliko organizovane, koje su imale svoje tradicije, ovakve ili onakve – korporativni interesi gurnuli u ruke snagama, silama, konceptima, koje nisu mogle iznijeti na svojim plećima tu vrstu organizacije i tu vrstu funkcionisanja države. Ja naprosto mislim da je to nažalost početak još većih problema tamo, pred kojima se zatvaraju oči, pred kojima se lažu mediji, pred kojima se laže svjetska javnost. Te priče sa borbom za ljudska prava u Siriji, sa borbom za ljudska prava u Libiji, skidanjem Gadafija, proglašavanjem islamističkih organizacija i terorističkih grupa borcima za ljudska prava – to su farse koje su došle na naplatu.

RSE: Da li sve ovo što ste govorili znači da je tvrdnja nekih vanjskopolitičkih analitičara o dugogodišnjoj strateškoj dezorijentaciji na Bliskom Istoku tačna?

Dizdarević: Mislim da da. Mislim da je u pitanju dekomponovanje onih država koje su imale svoju strukturu, koje su imale svoj koncept i koje su imale svoju organizaciju, da bi se još lakše i još bezočnije koristili energetski izvori – to više nije prvenstveno nafta, to je sve više gas. Mislim da jeste u pitanju atak na one države koje su bile po svojoj unutrašnjoj organizaciji i po svojoj vojnoj snazi faktor koji je mogao sutra da proizvede jedno društvo sa legitimnom srednjom klasom, koja bi onda, naravno, postavila pitanje: gdje su tu naši interesi, zašto nas eksploatišu ovako kako nas eksploatišu?

RSE: Kako Vi vidite rješenje ove krize u Egiptu, i generalno na Bliskom Istoku?

Dizdarević: Moram vam reći da sam ja veliki pesimista zbog toga što mislim da oni koji su proizveli ovo sve skupa danas funkcionišu prvenstveno i isključivo na temelju korporativnih interesa, a ne na temelju međunarodnog prava. Mislim da se frontalno u svijetu urušava jedan sistem međunarodnih odnosa, međunarodnog reda i međunarodnog prava koji je postojao do sada. U odnosu na Bliski Istok, i ne samo na Bliski Istok, mislim da svijet otklizava prema nečemu što se zove ponovno formiranje dva ogromna interesna bloka. Tragedija je da se sudari tih velikih korporativnih interesa dešavaju na terenu gdje ne ginu građani i vojnici velikih sila. To su tereni na kojima njih nema i gdje oni mogu beskonačno da vode te ratove. Ja mislim da svijet otklizava prema jednom međunarodnom neredu umjesto međunarodnog reda. Mislim da sila postaje glavni argumenat u međunarodnim odnosima i da se na tim temeljima ne može očekivati ništa dobrog.