U julu 1995. godine svi stanovnici Žepe, jedne od tri zaštićene zone Ujedninjenin nacija, protjerani su iz ovog mjesta. Dugo je ovo područje bilo napušteno i zapušteno, ali sada se obrađuju imanja, uređuje i izgrađuje naselje i sve je više posla za ovdašnje stanovnike.
Stanovnici Žepe godinama su maštali o mostu preko istoimene riječice. Vezir Jusuf bio je inicijator gradnje mosta, a to je u svom djelu „Most na Žepi“ zapisao i naš nobelovac Ivo Andrić:
„Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušća. Kakav god most načine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadođe Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušća, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, učinio bi im najveće dobro. Vezir dade šest ćilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne česma sa tri lule. I u isto vreme odluči da im podigne most. U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se pročuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.“
Most na Žepi
Poslije dosta problema most je „nikao“ i Žepljacima olakšao život. Međutim, izgradnjom hidroelektrane Bajina Bašta, nivo rijeke Drine je porastao, pa je most na Žepi, u istovjetnom obliku, 1968. godine premješten nekoliko kilometara uzvodno.
Padom enklave, u julu 1995. godine protjerani su svi Bošnjaci iz ovog kraja.
Vraćaju se polako. Postojani su sada, kao i njihov višestoljetni most što ga izgradi vezir Jusuf.
Nekad je Žepa bila gradić. Nesib Kulovac nabraja šta je ovdje bilo a čega sada nema:
„Bila je 'Jasna', negdje oko 70 žena je radilo, bio ovaj restoran, sedmero nas zaposleno, osmogodišnja škola, tri područne bile do četiri razreda, prodavnica, ambulanta....“, navodi Kulovac.
Esed Omanović dodaje da je ovdje nekad bilo 850 osnovaca. Ima i sad škola, ali nema djece.
„Sada je šest đaka – pa ti je jasno koliko je onda bilo stanovnika, koliko je bilo žitelja, a koliko je sad", kaže Kulovac.
Nema ni ambulante, ni doktora, jada se Sejda Kulovac:
„Ma nema doktora, kakav doktor! Ne smijemo se ni razboljeti. Da dođe, ček'o bi insan petnaest dana, pa da kupimo lijek.“
Raseljeni širom svijeta
Povratničke kuće
U Žepu su se vratili pretežno stariji ljudi. Esed Omanović naglašava da se veliki broj Žepljaka raselio širom svijeta.
„Najviše u Ameriku. Ima ih u Australiji, Finskoj, ma nema đe ih nema. Ima ih u Francuskoj. Nema države đe ih nema", kaže Omanović.
Ali, vole ljudi svoju Žepu. Vraćaju se svom ognjištu. Dino Tabaković živi u Sarajevu, ali redovno dolazi u Žepu:
„Poslije 92. sam preselio i živim u Sarajevu, dolje radim. Ovdje sam prije dvije godine napravio vikendicu na očevoj zemlji, tu dolazim svaki vikend. Koristim svaki slobodan trenutak da uživam ovdje u ljepotama", priča Tabaković.
Život u Žepi nije lak. Iako u poznim godinama, Osman Hruljević je prinuđen da se bavi stočarstvom.
„Prvi u Žepu doš'o. Živim, penzije nemam, nikakva primanja nemam. Imam ovaca nešto, janjadi, imam kravu, tele. I od tog živim", kaže Hruljević.
Esed Omanović vratio se u Žepu iz Amerike.
„Bio sam u Americi, pa sam se vratio. Bio šest mjeseci kad sam pušten iz logora. Doš'o sam u svoju Bosnu, neću dalje odavde. Rodio sam se ovdje, 'oću tu i da umrem", kaže.
Ribnjak na rijeci Žepi
Muhamed Tabaković je otvorio fabriku za preradu ribe i zaposlio petnaestak ljudi.
„Nedavno otvaranje ove fabrike znači za povratnike mnogo, mnogo više nego što sam možda i ja očekivao, ili povratnici. Na početku, kad smo tek došli, bila su tri radnika, a evo, 2013. godine, u aprilu, već je 21 radnik. Ove godine planiramo novu investiciju, nova radna mjesta za povratnike. Pastrmka sa Žepe je našla svoj krajnji cilj: pokazala se da je toliko prepoznatljiva", kaže Tabaković.
Negdje na pola puta od Srebrenice prema Žepi je planinski masiv sa najvišom kotom pod nazivom Zlovrh. Ova lokacija zove se Šarena bukva. Odavde puca pogled na nepregledni okomiti masiv, a ko pogleda u podnožje, u bezdan, zastaje mu dah i ledi se krv u venama.
Planinsko područje Srebrenice, koje graniči sa dijelovima opština Višegrad, Rogatica i Han Pijesak, obiluje neiskorištenim mogućnostima za razvoj turizma svake vrste. Prirodne ljepote Žepe su posebna priča i treba nekoliko dana da se sve obiđe, razgleda, nagleda i nadivi.
