Korisnicima socijalne pomoći u Hrvatskoj, ove se zime neće isključivati grijanje zbog neplaćenih računa. Dug će moći da otplate na rate, do iduće sezone. Ta najnovija vladina mjera pomoći najsiromašnijima samo je „kap u moru očaja“ jer je višegodišnja recesija pogodila sve slojeve društva, a najviše one kojima je teško - i bez recesije.
„Imam sina od osam godina. Do devet mjeseci je bio sasvim zdrav, a onda, zbog pogrešne dijagnostike liječnika, moj sin je danas u jako teškom stanju, priključen na aparate. Mi dobijamo, naravno, preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), dio potrošnog materijala, ali mnogo drugog potrošnog materijala, koji HZZO ne odobrava, kupujemo o svom trošku. Mene samo prsluk, mjesečno, za taj aparat, da bi Leon izdržao tu terapiju, košta 1.200 kuna (oko 70 EUR), a njegova je invalidnina 1.250 kuna. Kupujemo katetere i štošta drugog materijala, pa samo četkice za čišćenje usne šupljine koštaju 500 kuna. Zbog računa i zbog svega, ne znam više gdje da se okrenem“, priča očajna Leonela Pomper iz Sesveta, kraj Zagreba.
Dijeli sudbinu većine roditelja teško bolesne djece, kojima bi bila dovoljna i sama briga o djeci koja imaju dodatne potrebe, a kamoli još i borba sa siromaštvom. Leonela je 24 sata uz krevet osmogodišnjeg sina. Zbog kronične iscrpljenosti i sama se razboljela, a nema novca da plati stručnu osobu, da samo sat-dva predahne:
„Jedini izlasci su mi prokleti zvukovi sirene hitne pomoći, kad moje siroče legnem u hitnu i kad ga vodim na Intenzivnu“, kroz suze opisuje iznemogla žena.
Predsjednica udruge Anđeli, Dijana Aničić, čiji je 15-godišnji sin Duje također nepokretan (pri porodu mu je teško oštećen veliki mozak) kaže da je teško i opisati kako se tek, u ekonomskoj krizi i s takvim zdravstvenim teškoćama, nose samohrani roditelji:
„Ne znam ni sama šta bi vam rekla, kako se snalazimo i preživljavamo. Od primanja imamo njegovu invalidninu i njegov dječji doplatak, ali pomoć za uzdržavanje mu je, krajem lipnja, ukinuta. U ovoj krizi, sustavno, sve režu, i kome treba i kome ne treba, pa su tako i nama ukinuli. Žalili smo se, ali još uvijek nema odgovora", kaže Dijana Aničić.
Zbog krize i praznog državnog budžeta, nastavlja Aničić, srezana su im i mnoga druga prava:
„Ma, srezane su i same terapije, a ne samo financije. Režu se i programi rehabilitacije i integracije djece u institucije, udruge i radne grupe, odnosno poludnevne ili dnevne boravke, gdje su djeca, posljednjih pet, šest ili 10 godina, bila uključena, otkad su se udruge uključile u rad s djecom s teškoćama i osobama s teškoćama.“
Predsjednica jedne takve udruge, zagrebačke udruge PUŽ, Lidija Bonačić-Krešić, upozorava i na drukčiju prehranu, na koju su osuđena mnoga bolesna djeca, a svaka „alternativa“ je višestruko skuplja. Prenosi nam financijsku muku majke 11-godišnje autistične djevojčice, Nikoline, koja ima i teškoća s prehranom, među ostalima, ne smije piti ni kravlje mlijeko, samo sojino:
„A sojino mlijeko je 18-20 kuna, litra! Ovo normalno, obično je četiri puta jeftinije, ali što, kad dijete ne smije piti kravlje mlijeko!? To nije pokriveno ničim. Sojino mlijeko ne možete dobiti na nikakav recept. I onda dođete u situaciju, kaže ta mama, da dijete želi mlijeko. Ona hoće, hoće još, ali joj ne može više dati. Skoro je litru popije na dan. Nema joj otkud kupiti još", kaže Lidija Bonačić-Krešić.
U pitanju opstanak
Vesna Pintarić je samohrana majka 11-godišnje Nikoline, koja boluje od autizma, ali ima i drugih teškoća. Vesna ima status majke-njegovateljice, ali s tom plaćom (oko 300 eura) i Nikolininom invalidninom i dodacima, ne prelazi 4.500 kuna mjesečno, oko 600 EUR-a, a to, kaže, nije dovoljno ni za osnovne potrebe, a kamoli da nekoga plati da joj povremeno pričuva Nikolinu:
„Nina i ja smo same, znači ona je 24 sata vezana uz mene, kao pupčanom vrpcom. Niti ja mogu na WC bez nje, nit ona može bez mene", kaže Vesna Pintarić.
„Dogodilo se“, pojašnjava predsjednica Udruge roditelja djece s posebnim potrebama, Lidija Bonačić-Krešić, „da je Ministarstvo, zadnju godinu i pol, strašno skresalo sredstva kojima su ti programi financirani".
"Naravno, i donacije su pale jer je privreda loše. Sve je to povezano i ne samo da je većina udruga prestala pružati takve usluge, nego i same dišu na slamčicu, a u pitanju je i sam njihov opstanak", konstatira Lidija Bonačić-Krešić.
Blok umirovljenika zajedno, HDZ-ova stranka umirovljenika, najavila je tužbu protiv Vlade jer ne poštuje direktivu EU, prema kojoj države članice moraju subvencionirati struju, grijanje i plin svima koji na to troše više od 10 posto svojih primanja. Za Hrvatsku bi to bilo pogubno jer su prosječne plaće i mirovine toliko niske, pa troškovi za grijanje mnogima prelaze 10 posto primanja.
Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić ponavlja da sredstava u proračunu nema i da Vlada pokušava pomoći barem parcijalnim mjerama, kao što je najnovija o neisključivanju grijanja svima koji primaju zajamčenu socijalnu pomoć od države, a i takvih je već oko 70.000 kućanstava:
„To ne znači, naravno, da se ti računi ne moraju platiti. Oni se moraju platiti, samo na rate. I tako, na neki način, štitimo najsiromašnijne da, barem u toku zime, kada je -15 ili -20, ne ostanu bez struje ili plina", tvrdi ministrica.
U romskom naselju Savica-Šanci, u Zagrebu, vijest iz Vlade nisu ni čuli, a i ne tiče ih se jer oni struje i nemaju:
„Šta su rekli, na rate? Pa mi nemamo ni rate, ni struje.“
„Petero djece imam, kriza je, kako da ih prehranim?“
„Mi ovdje živimo bez struje i bez vode, nemamo drva, snalazimo se po smeću i skupljamo kakva drvca da ugrijemo djecu, kad zahladi.“
„Da ideš krasti, ne valja, da ideš prosit, ne valja, da ideš radit i to ne valja jer najavljuju da će nam zabranit skupljat i prodavat staro željezo. Ja ne znam kakav je ovo zakon. Ne znam kako ćemo živjet i kako ćemo prezimit ovu zimu?“
„Kad dođete drugi put, donesite nam kruha“, poručuju nam na odlasku.
„Imam sina od osam godina. Do devet mjeseci je bio sasvim zdrav, a onda, zbog pogrešne dijagnostike liječnika, moj sin je danas u jako teškom stanju, priključen na aparate. Mi dobijamo, naravno, preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), dio potrošnog materijala, ali mnogo drugog potrošnog materijala, koji HZZO ne odobrava, kupujemo o svom trošku. Mene samo prsluk, mjesečno, za taj aparat, da bi Leon izdržao tu terapiju, košta 1.200 kuna (oko 70 EUR), a njegova je invalidnina 1.250 kuna. Kupujemo katetere i štošta drugog materijala, pa samo četkice za čišćenje usne šupljine koštaju 500 kuna. Zbog računa i zbog svega, ne znam više gdje da se okrenem“, priča očajna Leonela Pomper iz Sesveta, kraj Zagreba.
Dijeli sudbinu većine roditelja teško bolesne djece, kojima bi bila dovoljna i sama briga o djeci koja imaju dodatne potrebe, a kamoli još i borba sa siromaštvom. Leonela je 24 sata uz krevet osmogodišnjeg sina. Zbog kronične iscrpljenosti i sama se razboljela, a nema novca da plati stručnu osobu, da samo sat-dva predahne:
„Jedini izlasci su mi prokleti zvukovi sirene hitne pomoći, kad moje siroče legnem u hitnu i kad ga vodim na Intenzivnu“, kroz suze opisuje iznemogla žena.
Predsjednica udruge Anđeli, Dijana Aničić, čiji je 15-godišnji sin Duje također nepokretan (pri porodu mu je teško oštećen veliki mozak) kaže da je teško i opisati kako se tek, u ekonomskoj krizi i s takvim zdravstvenim teškoćama, nose samohrani roditelji:
„Ne znam ni sama šta bi vam rekla, kako se snalazimo i preživljavamo. Od primanja imamo njegovu invalidninu i njegov dječji doplatak, ali pomoć za uzdržavanje mu je, krajem lipnja, ukinuta. U ovoj krizi, sustavno, sve režu, i kome treba i kome ne treba, pa su tako i nama ukinuli. Žalili smo se, ali još uvijek nema odgovora", kaže Dijana Aničić.
Zbog krize i praznog državnog budžeta, nastavlja Aničić, srezana su im i mnoga druga prava:
„Ma, srezane su i same terapije, a ne samo financije. Režu se i programi rehabilitacije i integracije djece u institucije, udruge i radne grupe, odnosno poludnevne ili dnevne boravke, gdje su djeca, posljednjih pet, šest ili 10 godina, bila uključena, otkad su se udruge uključile u rad s djecom s teškoćama i osobama s teškoćama.“
Predsjednica jedne takve udruge, zagrebačke udruge PUŽ, Lidija Bonačić-Krešić, upozorava i na drukčiju prehranu, na koju su osuđena mnoga bolesna djeca, a svaka „alternativa“ je višestruko skuplja. Prenosi nam financijsku muku majke 11-godišnje autistične djevojčice, Nikoline, koja ima i teškoća s prehranom, među ostalima, ne smije piti ni kravlje mlijeko, samo sojino:
„A sojino mlijeko je 18-20 kuna, litra! Ovo normalno, obično je četiri puta jeftinije, ali što, kad dijete ne smije piti kravlje mlijeko!? To nije pokriveno ničim. Sojino mlijeko ne možete dobiti na nikakav recept. I onda dođete u situaciju, kaže ta mama, da dijete želi mlijeko. Ona hoće, hoće još, ali joj ne može više dati. Skoro je litru popije na dan. Nema joj otkud kupiti još", kaže Lidija Bonačić-Krešić.
U pitanju opstanak
Vesna Pintarić je samohrana majka 11-godišnje Nikoline, koja boluje od autizma, ali ima i drugih teškoća. Vesna ima status majke-njegovateljice, ali s tom plaćom (oko 300 eura) i Nikolininom invalidninom i dodacima, ne prelazi 4.500 kuna mjesečno, oko 600 EUR-a, a to, kaže, nije dovoljno ni za osnovne potrebe, a kamoli da nekoga plati da joj povremeno pričuva Nikolinu:
„Nina i ja smo same, znači ona je 24 sata vezana uz mene, kao pupčanom vrpcom. Niti ja mogu na WC bez nje, nit ona može bez mene", kaže Vesna Pintarić.
„Dogodilo se“, pojašnjava predsjednica Udruge roditelja djece s posebnim potrebama, Lidija Bonačić-Krešić, „da je Ministarstvo, zadnju godinu i pol, strašno skresalo sredstva kojima su ti programi financirani".
"Naravno, i donacije su pale jer je privreda loše. Sve je to povezano i ne samo da je većina udruga prestala pružati takve usluge, nego i same dišu na slamčicu, a u pitanju je i sam njihov opstanak", konstatira Lidija Bonačić-Krešić.
Blok umirovljenika zajedno, HDZ-ova stranka umirovljenika, najavila je tužbu protiv Vlade jer ne poštuje direktivu EU, prema kojoj države članice moraju subvencionirati struju, grijanje i plin svima koji na to troše više od 10 posto svojih primanja. Za Hrvatsku bi to bilo pogubno jer su prosječne plaće i mirovine toliko niske, pa troškovi za grijanje mnogima prelaze 10 posto primanja.
Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić ponavlja da sredstava u proračunu nema i da Vlada pokušava pomoći barem parcijalnim mjerama, kao što je najnovija o neisključivanju grijanja svima koji primaju zajamčenu socijalnu pomoć od države, a i takvih je već oko 70.000 kućanstava:
„To ne znači, naravno, da se ti računi ne moraju platiti. Oni se moraju platiti, samo na rate. I tako, na neki način, štitimo najsiromašnijne da, barem u toku zime, kada je -15 ili -20, ne ostanu bez struje ili plina", tvrdi ministrica.
U romskom naselju Savica-Šanci, u Zagrebu, vijest iz Vlade nisu ni čuli, a i ne tiče ih se jer oni struje i nemaju:
„Šta su rekli, na rate? Pa mi nemamo ni rate, ni struje.“
„Petero djece imam, kriza je, kako da ih prehranim?“
„Mi ovdje živimo bez struje i bez vode, nemamo drva, snalazimo se po smeću i skupljamo kakva drvca da ugrijemo djecu, kad zahladi.“
„Da ideš krasti, ne valja, da ideš prosit, ne valja, da ideš radit i to ne valja jer najavljuju da će nam zabranit skupljat i prodavat staro željezo. Ja ne znam kakav je ovo zakon. Ne znam kako ćemo živjet i kako ćemo prezimit ovu zimu?“
„Kad dođete drugi put, donesite nam kruha“, poručuju nam na odlasku.