Sveučilišni profesor Miodrag Živanović, filozof, esejist, urednik i publicist, u intervjuu za naš program govori akademskoj zajednici u BiH koja je, prema njegovom mišljenju, sterilna i od koje su progresivniji umirovljenici u ovoj zemlji. Govori o povijesti kojom su građani u BiH postali robovi nacionalističkih istina, te upozorava da u BiH djeluje projekt uništavanja ideje univerziteta.
Živanović: Generalno posmatrano, doista bi i akademska zajednica, intelektualci, šta god to značilo, trebali da se bave takvim sadržajima. Međutim, problem je što je naša akademska zajednica također sterilna.
Živanović: Univerziteti pripadaju nakonzervativnijim insitucijama društva. Ja često znam reći da su penzioneri progresivniji od univerziteta, i onih koji tu rade, ali i onih koji tu studiraju. Tako da je dosta teško reći koja socijalna snaga bi mogla nositi takve promjene. Kada je riječ o intelektualcima, oni imaju zapravo dvije osnovne karakteristike: jedno je poltronstvo, drugo je konformizam. Posebno u radikalnim društvenim situacijama, čak i u radikalnim životnim situacijama, oni se tako i ponašaju. Izuzeci ne znače ništa drugo nego egzotiku. Kod nas doista ostaje otvoreno to pitanje - čak iako imamo plan, projekat ili strategiju kako promijeniti stanje, pitanje je ko to može učiniti.
Živanović: Ja kao običan čovjek nemam jednoznačan odgovor na to pitanje, ali u svakom slučaju na tom planu nama treba vrijeme. Nama ne treba novac, ne trebaju nam čak ni postojeći ljudi - jednostavno treba vrijeme da se ta i biološka i demografska struktura promijeni. I, naravno, vrijeme je najneophodnije za ono što se zove promjena svijesti. To se mijenja najsporije.
Živanović: Trebalo bi da je moguće u normalnim društvima – moram taj medicinski termin uopotrijebiti - jer npr. mi u BiH imamo hiperprodukciju izdavačke djelatnosti, hipreporodukciju publikacija koje tretiraju našu noviju ili najnoviju povijest. Ali najveći dio toga, može se to vidjeti i golim okom, čak preko 90 procenata su zapravo politički pamfleti, ili istraživanja i tekstovi rađeni po narudžbi, tako da mi zapravo nemamo posla sa istinom na ovim našim prostorima, nego imamo posla, ja sam o tome znao i pisati, sa najmanje pet istina.
Živanović: Postoji dalje i posebna istina izbjeglica i raseljenih lica, kao četvrta, i peta -istina međunarodne zajednice. Te istine su, nažalost, kao rogovi u vreći. I one same po sebi blokiraju taj nepatvoreni, autentični susret sa prošlošću. U takvim sticaju stvari čak i instituti, koji bi trebali biti autonomne institucije, i univerziteti, koji bi također trebali imati svoju autonomiju, postaju sudionici svega toga. Pa čak i akademske zajednice dijelimo na srpske, hrvatske, bošnjačke. Koliko znam, oni koji se vode kao ostali još nisu osnovali svoj univerzitet, ali nismo daleko ni od toga, da to kažem sa jednom velikom dozom ironije.
Živanović: To je jedna velika tema za posebne, dugačke razgovore, ali u svakom slučaju u akademskoj zajednici postoji, i to u priličnoj mjeri izražena, negativna selekcija kadrova. Postoji jedna praksa po kojoj se nominale stiču bez obzira na stvarne naučne kompetencije, ljudske kompetencije, moralne.
Živanović: Postoji, nažalost, još nešto na šta bi trebalo upozoriti, ali bi upozorenje moralo doista odjeknuti jako. Na djelu je, čini mi se, projekat uništavanja ideje univerziteta, ideje i prakse visokog obrazovanja. I ukoliko to sami univerziteti i sama akademska zajednica ne pokušaju iznutra razoriti, spriječiti, blokirati, onda mi doista nećemo imati šanse za budućnost.
RSE: Profesore Živanoviću, može li nam novija povijest pomoći da napravimo jedan iskorak dalje u gradnji modernog društva u smislu da ne budemo više robovi stereotipa, mitova i prošlosti? Nije li došlo vrijeme da se poviješću bave intelektualci, akademska zajednica, a ne politika, kako je to sada izraženo?
Živanović: Generalno posmatrano, doista bi i akademska zajednica, intelektualci, šta god to značilo, trebali da se bave takvim sadržajima. Međutim, problem je što je naša akademska zajednica također sterilna.
RSE: Kako mislite sterilna?
Živanović: Univerziteti pripadaju nakonzervativnijim insitucijama društva. Ja često znam reći da su penzioneri progresivniji od univerziteta, i onih koji tu rade, ali i onih koji tu studiraju. Tako da je dosta teško reći koja socijalna snaga bi mogla nositi takve promjene. Kada je riječ o intelektualcima, oni imaju zapravo dvije osnovne karakteristike: jedno je poltronstvo, drugo je konformizam. Posebno u radikalnim društvenim situacijama, čak i u radikalnim životnim situacijama, oni se tako i ponašaju. Izuzeci ne znače ništa drugo nego egzotiku. Kod nas doista ostaje otvoreno to pitanje - čak iako imamo plan, projekat ili strategiju kako promijeniti stanje, pitanje je ko to može učiniti.
RSE: Imate li vi dogovor na pitanje tko to može učiniti?
Živanović: Ja kao običan čovjek nemam jednoznačan odgovor na to pitanje, ali u svakom slučaju na tom planu nama treba vrijeme. Nama ne treba novac, ne trebaju nam čak ni postojeći ljudi - jednostavno treba vrijeme da se ta i biološka i demografska struktura promijeni. I, naravno, vrijeme je najneophodnije za ono što se zove promjena svijesti. To se mijenja najsporije.
RSE: Može li akademska zajednica onda išta napraviti? Evo konkretno: može li se barem sa znanstvenog aspekta govoriti o povijesnoj valorizaciji događaja?
Živanović: Trebalo bi da je moguće u normalnim društvima – moram taj medicinski termin uopotrijebiti - jer npr. mi u BiH imamo hiperprodukciju izdavačke djelatnosti, hipreporodukciju publikacija koje tretiraju našu noviju ili najnoviju povijest. Ali najveći dio toga, može se to vidjeti i golim okom, čak preko 90 procenata su zapravo politički pamfleti, ili istraživanja i tekstovi rađeni po narudžbi, tako da mi zapravo nemamo posla sa istinom na ovim našim prostorima, nego imamo posla, ja sam o tome znao i pisati, sa najmanje pet istina.
RSE: Ali u posljednjih 20 godina slušamo tri istine u smislu svaka nacija svoju istinu ima.
Živanović: Postoji dalje i posebna istina izbjeglica i raseljenih lica, kao četvrta, i peta -istina međunarodne zajednice. Te istine su, nažalost, kao rogovi u vreći. I one same po sebi blokiraju taj nepatvoreni, autentični susret sa prošlošću. U takvim sticaju stvari čak i instituti, koji bi trebali biti autonomne institucije, i univerziteti, koji bi također trebali imati svoju autonomiju, postaju sudionici svega toga. Pa čak i akademske zajednice dijelimo na srpske, hrvatske, bošnjačke. Koliko znam, oni koji se vode kao ostali još nisu osnovali svoj univerzitet, ali nismo daleko ni od toga, da to kažem sa jednom velikom dozom ironije.
RSE: Evo konkretno: kada vi kao dugogodišnji sveučilišni profesor pogledate danas tko čini bh. akademsku zajednicu, kakao vam se čini?
Živanović: To je jedna velika tema za posebne, dugačke razgovore, ali u svakom slučaju u akademskoj zajednici postoji, i to u priličnoj mjeri izražena, negativna selekcija kadrova. Postoji jedna praksa po kojoj se nominale stiču bez obzira na stvarne naučne kompetencije, ljudske kompetencije, moralne.
RSE: Zaista mislite da se tako daleko krivo otišlo?
Živanović: Postoji, nažalost, još nešto na šta bi trebalo upozoriti, ali bi upozorenje moralo doista odjeknuti jako. Na djelu je, čini mi se, projekat uništavanja ideje univerziteta, ideje i prakse visokog obrazovanja. I ukoliko to sami univerziteti i sama akademska zajednica ne pokušaju iznutra razoriti, spriječiti, blokirati, onda mi doista nećemo imati šanse za budućnost.
