Kompletno stanovništvo jednog malog sela u okolini Žepča preživljava od eksploatacije regionalne deponije, pri tome niti se stideći, niti se bojeći. Umjesto voća, školska djeca beru odbačene konzerve, a roditelje najviše zabrinjava hoće li slučajno zapeti za medicinski otpad kojeg je na ovom smetljištu u izobilju.
Stanovnici sela Želeća žive od smeća. Od ranih jutarnjih sati, od ponedjeljka do subote ovi ljudi prebiru po gomilama otpada na deponiji gdje završava smeće iz Žepča i okolnih mjesta.
Nedjelja im je, kako kažu, neradni dan. Govore Živko Mamula i Hadžira Čizmić:
„Ovo je deponija Žepča, iz grada što se dovlači. Kupimo ovuda đeride, rekvizite i sve. Sve što postoji kupimo. Od toga se promećemo, živimo,eto.“
„Sve ovuda odvadimo i zaradimo komad hljeba svojoj djeci.“
Prikupljeno smeće prodaju na otpadima. Nešto se zaradi. Nije puno, ali dobro dođe, kaže Luka Lukić:
„Odvezem tu, iko je bagatela, svašta nešto - 23 feninga. Pa naberem sto kila, 23 marke, pa mogu kupiti vreću brašna, par litara ulja i tako. Ne mogu sve da penzije. Imam obaveza - i struja i tako. Znaš, troje djece, 90 maraka. Ja ne znam više šta da pričam, žalosno je, žalosno.“
Selo Želeća pripada opštini Žepče. Nalazi se između Žepča i Zenice. Prije rata ovdje je živjelo srpsko stanovništvo. Danas u ovom selu žive rijetki povratnici srpske nacionalnosti i njihove komšije Bošnjaci koji su se tu nastanili poslije posljednjeg rata u BiH. I jedni i drugi kopaju po smeću. Sabina Selimović je prije sedam godina doselila u Želeću:
„Troje djece imamo, dvoje školujemo. Dvoje ide u Žepče u školu. Nemamo nikakva primanja, ja i suprug na birou, živimo od ovoga. Djeca dođu raditi, poput ovog dječaka. Dođe ih po sedmoro, osmoro djece, zarade sebi, za sendviče da imaju. Naberu limenke, odnesu, prodaju. Uglavnom se bore djeca - da ne kradu.“
Bez plana i pomoći
Duško Matić ima 12 godina. Završio je peti razred osnovne škole u Žepču. Skuplja smeće na deponiji. Nedavno je ovaj dječak izbjegao pravu tragediju. Na deponiji je u jednoj kesi našao dvije bombe:
„Jedna je bila nečitava, a druga bomba je bila čitava. Zvali smo policiju. Policija je došla, u ponedjeljak odmah demineri i odnijeli su bombe.“
Na deponiji za život zarađuju i mlađi i stariji stanovnici Želeće. Miroslav Petrović ima 25 godina. Prije deset godina vratio se u rodno selo, iz kojeg je izbjegao kao dječak:
„Ako gdje odem na dnevnicu, dan, dva radim i to je gotov. Odem s bratom nekad grobnice kopam to, to je jedini posao. Dažbe, nema, tako ti je i šta ćeš sad. Svoj život živi, nikog ne diraj, šta ćeš.“
Mještani Želeće u šali kažu da mjesečnu platu prima lokalni imam. Njegova supruga Asmira Okanović kaže da se u Želeći teško živi i da je nezposlenost najveći problem za Srbe i Bošnjake, dok predstavnici vlasti ništa ne poduzimaju da se situacija promijeni:
„Ja mislim da su se dosad trebali pobrinuti za to - da ovi ljudi ne idu dole na smeće. To je stvarno velika zaraza. Ja ne znam kako ih zdravlje još uvijek služi - zato što idu dole, kupe smeće i prodaju. Dole se razni otpad nalazi. Ja mislim da dole dolazi i medicinski otopad. Tu ima stvarno svega.“
Lokalna vlast u Žepču nije pretjerano zainteresovana za stvaranje uslova za održivi povratak, ističu povratnici Nada Mišić i Luka Lukić:
„Tamo se okolo gradi sve. Svako mjesto ima i rasvjetu i asfalt, samo ovo ovdje nema. Ovo je sad rupin do. Rupin do vam dođe kao cigansko naselje.“
„Seoska je kompletno ova šuma. Uzela nam ga država - Krivaja. Ne da nam država drvo da usiječemo. Ako odemo, drvo usiječemo, odmah nam prijave prave, zatvor i tako. To nije realno od države, od opštine, od vlade, ja ne znam kako to. Nije im pošteno. Da nam dadnu barem, da nam dozvole da mi sebi možemo, da ne moramo kupovati. Evo šta drpam da mogu opstati, preživljavati. I moram drvo kupovati. Imamo svoju šumu zajedničku, seosku, evo vo sve.“
Nekada su stanovnici Želeće radili u preduzećima u Žepču, Zavidovićima i Zenici. Tamo danas za njih nema mjesta. Više od polovine predratnih stanovnika Želeće nije se vratilo u svoje domove.
Stanovnici sela Želeća žive od smeća. Od ranih jutarnjih sati, od ponedjeljka do subote ovi ljudi prebiru po gomilama otpada na deponiji gdje završava smeće iz Žepča i okolnih mjesta.
Nedjelja im je, kako kažu, neradni dan. Govore Živko Mamula i Hadžira Čizmić:
„Ovo je deponija Žepča, iz grada što se dovlači. Kupimo ovuda đeride, rekvizite i sve. Sve što postoji kupimo. Od toga se promećemo, živimo,
Selo Želeća pripada opštini Žepče. Nalazi se između Žepča i Zenice. Prije rata ovdje je živjelo srpsko stanovništvo. Danas u ovom selu žive rijetki povratnici srpske nacionalnosti i njihove komšije Bošnjaci koji su se tu nastanili poslije posljednjeg rata u BiH.
„Sve ovuda odvadimo i zaradimo komad hljeba svojoj djeci.“
Prikupljeno smeće prodaju na otpadima. Nešto se zaradi. Nije puno, ali dobro dođe, kaže Luka Lukić:
„Odvezem tu, iko je bagatela, svašta nešto - 23 feninga. Pa naberem sto kila, 23 marke, pa mogu kupiti vreću brašna, par litara ulja i tako. Ne mogu sve da penzije. Imam obaveza - i struja i tako. Znaš, troje djece, 90 maraka. Ja ne znam više šta da pričam, žalosno je, žalosno.“
Selo Želeća pripada opštini Žepče. Nalazi se između Žepča i Zenice. Prije rata ovdje je živjelo srpsko stanovništvo. Danas u ovom selu žive rijetki povratnici srpske nacionalnosti i njihove komšije Bošnjaci koji su se tu nastanili poslije posljednjeg rata u BiH. I jedni i drugi kopaju po smeću. Sabina Selimović je prije sedam godina doselila u Želeću:
„Troje djece imamo, dvoje školujemo. Dvoje ide u Žepče u školu. Nemamo nikakva primanja, ja i suprug na birou, živimo od ovoga. Djeca dođu raditi, poput ovog dječaka. Dođe ih po sedmoro, osmoro djece, zarade sebi, za sendviče da imaju. Naberu limenke, odnesu, prodaju. Uglavnom se bore djeca - da ne kradu.“
Bez plana i pomoći
Duško Matić ima 12 godina. Završio je peti razred osnovne škole u Žepču. Skuplja smeće na deponiji. Nedavno je ovaj dječak izbjegao pravu tragediju. Na deponiji je u jednoj kesi našao dvije bombe:
„Jedna je bila nečitava, a druga bomba je bila čitava. Zvali smo policiju. Policija je došla, u ponedjeljak odmah demineri i odnijeli su bombe.“
Na deponiji za život zarađuju i mlađi i stariji stanovnici Želeće. Miroslav Petrović ima 25 godina. Prije deset godina vratio se u rodno selo, iz kojeg je izbjegao kao dječak:
„Ako gdje odem na dnevnicu, dan, dva radim i to je gotov. Odem s bratom nekad grobnice kopam to, to je jedini posao. Dažbe, nema, tako ti je i šta ćeš sad. Svoj život živi, nikog ne diraj, šta ćeš.“
Dole se razni otpad nalazi. Ja mislim da dole dolazi i medicinski otopad. Tu ima stvarno svega.
Mještani Želeće u šali kažu da mjesečnu platu prima lokalni imam. Njegova supruga Asmira Okanović kaže da se u Želeći teško živi i da je nezposlenost najveći problem za Srbe i Bošnjake, dok predstavnici vlasti ništa ne poduzimaju da se situacija promijeni:
„Ja mislim da su se dosad trebali pobrinuti za to - da ovi ljudi ne idu dole na smeće. To je stvarno velika zaraza. Ja ne znam kako ih zdravlje još uvijek služi - zato što idu dole, kupe smeće i prodaju. Dole se razni otpad nalazi. Ja mislim da dole dolazi i medicinski otopad. Tu ima stvarno svega.“
Lokalna vlast u Žepču nije pretjerano zainteresovana za stvaranje uslova za održivi povratak, ističu povratnici Nada Mišić i Luka Lukić:
„Tamo se okolo gradi sve. Svako mjesto ima i rasvjetu i asfalt, samo ovo ovdje nema. Ovo je sad rupin do. Rupin do vam dođe kao cigansko naselje.“
„Seoska je kompletno ova šuma. Uzela nam ga država - Krivaja. Ne da nam država drvo da usiječemo. Ako odemo, drvo usiječemo, odmah nam prijave prave, zatvor i tako. To nije realno od države, od opštine, od vlade, ja ne znam kako to. Nije im pošteno. Da nam dadnu barem, da nam dozvole da mi sebi možemo, da ne moramo kupovati. Evo šta drpam da mogu opstati, preživljavati. I moram drvo kupovati. Imamo svoju šumu zajedničku, seosku, evo vo sve.“
Nekada su stanovnici Želeće radili u preduzećima u Žepču, Zavidovićima i Zenici. Tamo danas za njih nema mjesta. Više od polovine predratnih stanovnika Želeće nije se vratilo u svoje domove.
