Budan u Seattlu: Zdenko Jendruh blogira za RSE

Nas ateista ima puno više na ovom svijetu, nego se to tvrdi u statističkim podacima, ali jedno je sigurno – vjerovali ili ne, svi smo pomalo praznovjerni, uključujući i vašeg blogera kojeg vlastita žena naziva “agresivnim ateistom”.



Priča koja slijedi je kao i sve druge praznovjerice, ali, iako sam toga u punoj mjeri svjestan, ipak mi stvara nelagodu u stomaku.

Posljednjih 8 izbora riješeno je, kažu gatare, zavisno od ishoda nedjeljne utakmice Washington Redskins-a u američkom profesionalnom fudbalu. Legenda dalje kaže da ako Redskins pobijede, aktuelni predsjednik ostaje još jedan mandat, a ako izgube izazivač biva biran za novog predsjednika. Pogađate, Redskins su izgubili u nedjelju od North Carolina Panthers. Samo jednom u posljednjih 8 izbora ovo “pravilo” barem tehnički nije funkcionisalo, i to 2000-te, kada je Vrhovni sud pobjedu dodijelio George W. Bush-u, iako je Gore dobio više glasova. Što se mene tiče, ovaj put može biti i obratno – neka Romney dobije više glasova, samo da Obama bude reizabran!

Vozim maloprije kroz gradić na periferiji Seattle-a i pred sobom ugledam auto s naljepnicom “Romney& Ryan – 2012”.

Priznajem, ubrzao sam i prestižući auto ispred sebe dobro sam se zagledao u lice vozača. Da je bio jedan od neukusno velikih pick-up kamiona, ne bih to učinio. Zna se ko, uglavnom, vozi takva auta – macho tipovi iz rubnih prigradskih naselja, ostarjeli cowboy-i, pasionirani lovci i skupljači oružja. Sve go ultra-kozervativac. Ali nije, bio je običan auto, Toyota Corolla čini mi se. Zagledah se u vozača i – gle čuda! Normalna faca, bijelac, 40-tih godina. Primijetio je da ga gledam i uzvratio pogled. Nasmiješio se. Skoro pa prijatno lice! Nisam uzvratio osmijehom. Ipak sam ja stari bosanski tvrdoglavac! Ubrzao sam i uskoro ga izgubio iz vida. Ljuti me što Romney-jev pristalica nije imao samo jedno oko na sred čela, krvave očnjake i grbu na ledjima! Ovako izgleda kao i ja, a razlika između njega i mene kao nebo i zemlja. Ili bih ja samo želio da je tako. A možda auto i nije njegovo, možda ga je samo pozajmio…Ljudi moji šta ovi izbori učiniše od mene. Da sam normalan – poludio bih.

Pristižu prvi rezultati i po ko zna koji put zahvaljujem slučaju koji je htio da se skrasim na zapadnoj obali, u uvijek zelenoj državi Washington i briljant-gradu Seattle-u!

Kažu da je Charlston, South Carolina, jedan od najljepših gradova u Americi. I ne samo u Americi. Naši dobri prijatelji Indira i Zlatan Sadiković su živjeli tamo nekoliko prvih godina boravka u USA. I oni kažu da je grad prelijep, ali atmosfera tukne…Ma kakav Civil Rights Act, kakve trice i kučine! Tamo i dalje bijelci idu jednom, a crnci drugom stranom ulice, ne idu u iste škole, ne miješaju se ni na koji način. K’o naši u Mostaru, Banja Luci, Sarajevu. Ne pucaju, ali samo što ne pucaju. Vrijeme stalo još u pretprošlom vijeku. Svi se okitili I-phone-ima i I-pad-ima, a u glavama prohujalo s vihorom i Ku Klux Klan. Tako je u West Virginia, Kentucky, Indiana (Romney je, praktično tamo već pobijedio) i još sijaset saveznih državica na Jugu i Srednjem Zapadu i ponekom rezervatu na sjeveru kakav su Idaho, Montana, Dakota…Pa se čovjek pita šta bih da me tamo bacilo? Bezbeli bi me, ovakvog kakav sam, na krst razapeli… Ali, pustimo sad to i moju ličnu (tako rijetku) sreću. Drugo se upitajmo – ako je tako u tim državicama, a jeste, i ako tamo pobjeđuje Romney (i konzervativci po pravilu), zar to kod normalnog, mislećeg ljudskog bića ne izaziva automatsku reakciju da glasa protiv onih za koje glasa moralno-politička močvara?

Zove me maloprije draga prijateljica Jelena Jurković i opisuje kako protiče večer u Jurkovića domu: dok Jelena i njen muž Damir večeraju bez riječi (što se u toj dalmatinsko-slavonskoj rezidenciji rijetko dešava) prateći s pažnjom rezultate izbora na TV, Jelenin otac, profesor Ante Lesaja, autor knjige godine u Hrvatskoj - Knjigocid, nehajno odmahne rukom i kaže: Koja gužva, Gospe ti. U Kini će se izbori održati tek prekosutra, a rezultati se već znaju!

Zamislih se. Ništa sjor Tonči ne govori bez veze. Šta se krije iza samo naizgled nehajne opaske? Da li nam profesor poručuje da bi trebalo da budemo ponosni što živimo u demokratiji? Ili nam nepokolebljivi marksist želi reći da je kineski recept bolji i efikasniji? Ili se (dajem glas za ovu opciju) iza par riječi nehajno izgovorenih krije misao da je sve ovo što gledamo, slušamo, čitamo mjesecima, najobičniji cirkus, Hollywood, šarena laža za raju? Ne znam, ali ću vam ispricati i ovo: sudio sam neki dan nogometnu utakmicu na malom ostrvu Mercer Island u Jezeru Washington, koje dijeli širu regiju Seattle-a na istočnu i zapadnu stranu. Mercer Island je najbogatija regija u državi. Na terenu je 25 igrača, liga za stariju gospodu preko 50 godina. Svi dobro obrazovani i vrlo dobro finansijski potkovani. Osluškujem prijateljsko čavrljanje prije utakmice, na poluvremenu, poslije utakmice i niko ni da pomene izbore. Nisam izdržao i upitah jednog od njih kojeg najbolje poznajem, imamo sličan smisao za humor, Irca porijeklom, šta misli o izborima. Odgovorio mi je doslovce: Ma daj, molim te, ja sam mislio da si ti ozbiljan čovjek!