U Bosnu i Hercegovinu se godišnje uveze preko 150.000 tona šećera iz različitih dijelova svijeta.
Za to vrijeme propada najveća prehrambena tvornica u BiH – Šećerana u Bijeljini.
„To je tragedija. A to je povezano s nekim uskosopstveničkim interesima vladajućih struktura. Oni su našli neku svoju računicu na drugim mestima, a našu domaću industriju sistematski uništavaju", kaže Miodrag Stepanović, radnik u Fabrici od njenog osnutka.
Radnik Ilija Grkinić svaki dan navraća u tvornicu. Kaže, ovdje se nekada nije moglo doći do riječi od graje radnika. Danas, usred tvornice, čuje se tek lavež pasa
„Ja sam jedan koji je ovdje od kamena temeljca u ovoj fabrici šećera i dobro se sjećam kada je ovdje radila čitava Jugoslavija. Firme iz čitave Jugoslavije ovdje su podizale ovu fabriku šećera", navodi Grkinić.
Bijeljinska Šećerana revitalizirana je 2010. godine. 20 milijuna maraka u pokretanje proizvodnje uložio je novi investitor Zoran Ćopić iz Agrokopa. Tada je sve podsjećalo na vremena kada se u ovoj tvornici radilo u tri smjene, a Šećerana je počela opet izvoziti.
Nedugo potom Ćopić je uhićen zbog sumnji da je putem Šećerane „prao“ nelegalno zarađen novac narko-bosa Darka Šarića, koji je pobjegao iz Srbije. Nakon toga, bijeljinska Fabrika šećera je blokirana.
„Ja sam uvijek postavljao pitanje – afera se digla i oko zgrade Vlade Republike Srpske, i tu su krivične prijave napisane, pa jel' Vlada zatvorena? Ne, nastavila je da radi. E, tako smo i mi tražili da radi Fabrika šećera, jer je strateški partner želio da nastavi ulagati, a da se fabrika da Agenciji za oduzetu imovinu i da se prema njoj domaćinski odnosi do rješavanja sudskog procesa“, kaže Rade Rakić – direktor šećerane.
Unosno za tajkune
I dok sudski proces traje, radnici se pitaju zbog čega je ova tvornica morala prestati s radom:
„Meni nikad neće biti jasno kakav je to 'čist' novac i kakav je 'prljav' novac. Novac može da bude samo 'zarađen' i 'nezarađen'. Može da se oduzme i da se neko osudi, a da dvije stotine ljudi zbog tog jednog čovjeka ne može da radi i da ostane bez posla – to mi nikako nije jasno“, kaže Ilija Grkinić.
Direktor Rakić javno je poslao poruku vladajućim strukturama u Republici Srpskoj:
„Ako se čeka sudski proces, naši političari trebaju da se izbore danonoćno da sudstvo radi, i da u roku od petnaest dana završi svu tu lakrdiju i pusti fabriku šećera da radi. Jer, ne zaboravite, sad je otvoren i granični prelaz za uvoz poljoprivrednih proizvoda. Šta će naš seljak raditi? Da nećemo slučajno biti konkurencija Holandiji, Španiji, Italiji, Danskoj?“
Deset tisuća građana Semberije zarađivalo je zahvaljujući Šećerani, a 500 obitelji u Semberiji proizvodilo je šećernu repu za ovu tvornicu.
„Ali tvrdim da je i ovo politički potez što je Fabrika šećera sada u mraku, što žele da ovo osamdeset ljudi koji su trenutno u fabrici istjeraju na ulicu, što žele da se ovo raskomada i proda. Ne zaboravite da se Fabrika šećera prostire na 55 hektara zemlje, imaju sve građevinske dozvole, a to je jako unosno za pojedine tajkune.“
Ni ova činjenica nije bila dovoljna Vladi RS-a, koja je ujedno i tridesetpostotni vlasnik, da pomogne ovom gigantu, kaže nam tehnički direktor tvornice Meho Fatulić:
„Šećerana, ako propadne, ako se to desi, mogu reći da je to apsolutno veliki poraz za sve nas koji živimo ovdje. Suludo je uništiti jedan ovakav objekt.“
Uzalud su radnici tražili pomoć institucija vlasti. Osim riječi utjehe, konkretne pomoći nije bilo. I dok se šećer i dalje u tisućama tona uvozi, ovakvo proizvodno blago bilježi odlazak u povijest. Nevjerojatno je, kaže tehnički direktor Meho Fatulić da i država gubi ogroman novac:
„Manjak je i za društvenu zajednicu koja preko poreza i drugih zahvatanja nema više priliv sredstava sigurno 20-30 miliona maraka godišnje. Znači, šteta je ogromna! Ogromna, i to se ponavlja iz godine u godinu, kao da to nekog baš i ne interesuje puno.“
„Dok ne dođe do sunovrata svega i ne dođe do neke vrste katarze, da se društvo očisti od lopova i mafijaša, jedino tad možemo nešto", kaže radnik Miodrag Stepanović.
85 posto tvornica u Bosni i Hercegovini nakon rata je opljačkano i rasprodano, a radnici su postali socijalni slučajevi. Šećerana je tek jedan u nizu primjera propale i kriminalne privatizacije u Bosni i Hercegovini, u kojoj su uništeni bh. gospodarski giganti.
Za to vrijeme propada najveća prehrambena tvornica u BiH – Šećerana u Bijeljini.
„To je tragedija. A to je povezano s nekim uskosopstveničkim interesima vladajućih struktura. Oni su našli neku svoju računicu na drugim mestima, a našu domaću industriju sistematski uništavaju", kaže Miodrag Stepanović, radnik u Fabrici od njenog osnutka.
Radnik Ilija Grkinić svaki dan navraća u tvornicu. Kaže, ovdje se nekada nije moglo doći do riječi od graje radnika. Danas, usred tvornice, čuje se tek lavež pasa
„Ja sam jedan koji je ovdje od kamena temeljca u ovoj fabrici šećera i dobro se sjećam kada je ovdje radila čitava Jugoslavija. Firme iz čitave Jugoslavije ovdje su podizale ovu fabriku šećera", navodi Grkinić.
Bijeljinska Šećerana revitalizirana je 2010. godine. 20 milijuna maraka u pokretanje proizvodnje uložio je novi investitor Zoran Ćopić iz Agrokopa. Tada je sve podsjećalo na vremena kada se u ovoj tvornici radilo u tri smjene, a Šećerana je počela opet izvoziti.
Nedugo potom Ćopić je uhićen zbog sumnji da je putem Šećerane „prao“ nelegalno zarađen novac narko-bosa Darka Šarića, koji je pobjegao iz Srbije. Nakon toga, bijeljinska Fabrika šećera je blokirana.
„Ja sam uvijek postavljao pitanje – afera se digla i oko zgrade Vlade Republike Srpske, i tu su krivične prijave napisane, pa jel' Vlada zatvorena? Ne, nastavila je da radi. E, tako smo i mi tražili da radi Fabrika šećera, jer je strateški partner želio da nastavi ulagati, a da se fabrika da Agenciji za oduzetu imovinu i da se prema njoj domaćinski odnosi do rješavanja sudskog procesa“, kaže Rade Rakić – direktor šećerane.
Unosno za tajkune
I dok sudski proces traje, radnici se pitaju zbog čega je ova tvornica morala prestati s radom:
„Meni nikad neće biti jasno kakav je to 'čist' novac i kakav je 'prljav' novac. Novac može da bude samo 'zarađen' i 'nezarađen'. Može da se oduzme i da se neko osudi, a da dvije stotine ljudi zbog tog jednog čovjeka ne može da radi i da ostane bez posla – to mi nikako nije jasno“, kaže Ilija Grkinić.
Direktor Rakić javno je poslao poruku vladajućim strukturama u Republici Srpskoj:
„Ako se čeka sudski proces, naši političari trebaju da se izbore danonoćno da sudstvo radi, i da u roku od petnaest dana završi svu tu lakrdiju i pusti fabriku šećera da radi. Jer, ne zaboravite, sad je otvoren i granični prelaz za uvoz poljoprivrednih proizvoda. Šta će naš seljak raditi? Da nećemo slučajno biti konkurencija Holandiji, Španiji, Italiji, Danskoj?“
Deset tisuća građana Semberije zarađivalo je zahvaljujući Šećerani, a 500 obitelji u Semberiji proizvodilo je šećernu repu za ovu tvornicu.
„Ali tvrdim da je i ovo politički potez što je Fabrika šećera sada u mraku, što žele da ovo osamdeset ljudi koji su trenutno u fabrici istjeraju na ulicu, što žele da se ovo raskomada i proda. Ne zaboravite da se Fabrika šećera prostire na 55 hektara zemlje, imaju sve građevinske dozvole, a to je jako unosno za pojedine tajkune.“
Ni ova činjenica nije bila dovoljna Vladi RS-a, koja je ujedno i tridesetpostotni vlasnik, da pomogne ovom gigantu, kaže nam tehnički direktor tvornice Meho Fatulić:
„Šećerana, ako propadne, ako se to desi, mogu reći da je to apsolutno veliki poraz za sve nas koji živimo ovdje. Suludo je uništiti jedan ovakav objekt.“
Uzalud su radnici tražili pomoć institucija vlasti. Osim riječi utjehe, konkretne pomoći nije bilo. I dok se šećer i dalje u tisućama tona uvozi, ovakvo proizvodno blago bilježi odlazak u povijest. Nevjerojatno je, kaže tehnički direktor Meho Fatulić da i država gubi ogroman novac:
„Manjak je i za društvenu zajednicu koja preko poreza i drugih zahvatanja nema više priliv sredstava sigurno 20-30 miliona maraka godišnje. Znači, šteta je ogromna! Ogromna, i to se ponavlja iz godine u godinu, kao da to nekog baš i ne interesuje puno.“
„Dok ne dođe do sunovrata svega i ne dođe do neke vrste katarze, da se društvo očisti od lopova i mafijaša, jedino tad možemo nešto", kaže radnik Miodrag Stepanović.
85 posto tvornica u Bosni i Hercegovini nakon rata je opljačkano i rasprodano, a radnici su postali socijalni slučajevi. Šećerana je tek jedan u nizu primjera propale i kriminalne privatizacije u Bosni i Hercegovini, u kojoj su uništeni bh. gospodarski giganti.
