U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) vođena je polemika o tome kakav je odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini (BiH). Sagovornici su bili Sead Turčalo, profesor i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Miloš Šolaja, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.
Bilo je riječi o tome zašto u posljednje vrijeme rukovodstva Hrvatske i Srbije pozivaju u Zagreb i Beograd bosanskohercegovačke nacionalne lidere zaobilazeći legitimne državne organe Bosne i Hercegovine, da li je slučajnost što su pozivi Miloradu Dodiku da dođe u Zagreb i Draganu Čoviću da ide u Beograd uslijedili neposredno jedan nakon drugog, zašto je Aleksandar Vučić preskočio Bakira Izetbegovića kada je na takozvani razgovor prijatelja pozvao Dodika i Čovića, da li Beograd i Zagreb oživljavaju tezu iz devedesetih o dogovoru naroda koja je podrazumijevala teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, da li su Dejtonski sporazum potpisali predstavnici naroda ili predstavnici države Bosne i Hercegovine, da li se na osnovu postupaka rukovodstava Srbije i Hrvatske stiče utisak da oni gledaju na Republiku Srpsku i na Zapadnu Hercegovinu kao na dijelove Srbije i Hrvatske, kao i o tome da li posljednji potezi Beograda i Zagreba reafirmišu duh Karađorđeva.
Omer Karabeg: U posljednje vrijeme uvodi se praksa pozivanja bosanskohercegovačkih nacionalnih lidera u Zagreb i Beograd. Tako je Dodik bio pozvan u Zagreb na sastanak sa predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a Čović i Dodik u Beograd na sastanak sa predsjednikom Vučićem. Kako tumačite te pozive?
Sead Turčalo: U značajnom dijelu Bosne i Hercegovine ti susreti bude reminiscencije na ono što se događalo na početku devedesetih. To, svakako, ostavlja prostor za različite negativne interpretacije.
S druge strane, već duže vrijeme se dešava da se razgovori među državama regije sve više pokušavaju reducirati na dijaloge u kojima se politički predstavnici Bosne i Hercegovine tretiraju kao etnički predstavnici.
Miloš Šolaja: Činjenica je da su nedavni susreti u Zagrebu i Beogradu izašli izvan okvira standardnih međudržavnih i diplomatskih formata i da predstavljaju relativno noviju praksu. Ne samo u Bosni i Hercegovini nego generalno u regionu Jugoistočne Evrope.
Međutim, isto tako je činjenica da oni koji sjede u institucijama Bosne i Hercegovine često nisu stvarni nosioci političke moći i ne mogu da odgovore zahtjevima koji se postavljaju pred političke lidere. Stvarni nosioci političke moći u Bosni i Hercegovini su lideri tri konstitutivna naroda, pa su rukovodstva i u Zagrebu i u Beogradu odlučila da razgovaraju sa onima koji imaju tu moć.
Prava adresa
Omer Karabeg: Poziv Dodiku da dođe u Zagreb i poziv Čoviću da ide na sastanak u Beograd uslijedili su jedan nakon drugog u vrlo kratkom roku. Da li je to indikativno?
Sead Turčalo: Ovi pozivi bude sumnju da se radi o nekoj vrsti koordiniranog djelovanja, a s druge strane, kao što sam već rekao, podsjećaju na neka istorijska iskustva. To je ojačalo strah u značajnom dijelu javnosti Bosne i Hercegovine da se na udruženi način pokušava dovesti u pitanje institucionalni sistem Bosne i Hercegovine kako bi se pokazalo da ništa nije moguće riješiti sve dok ne budemo imali završen proces etnoteritorijalizacije, to jeste dok se ne stvori još jedan etnički entitet.
Cilj je da se Bosna i Hercegovina pretvori u državu u kojoj sve etničke zajednice imaju svoju i izvršnu, i zakonodavnu, i sudsku vlast. Tako se tumače sastanci koji se organiziraju izvan institucionalnog okvira Bosne i Hercegovine jer se na njih ne pozivaju ljudi koji predstavljaju ovu državu.
Miloš Šolaja:Ko su akteri u Bosni i Hercegovini koji mogu da obećaju da će nešto uraditi i imaju moć da ispune to obećanje? Budimo iskreni, ovo sadašnje Predsjedništvo sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem nije institucija koja može nešto da obeća. Mnogo puta se išlo u Brisel, mnogo puta je bilo riječi o evropskim integracijama, ali taj sastav Predsjedništva nije bio u stanju da obeća bilo kakve procese, bilo kakve promjene, bilo šta. Posebno Željko Komšić koji nema legitimitet kod Hrvata, a oni su kao kolektivitet konstituent Bosne i Hercegovine.
A što se tiče sastanaka sa predstavnicima naroda, nije to praksa koju su uveli Hrvatska i Srbija. Podsjetio bih da je Oli Ren, koji je bio komesar za proširenje Evropske unije, mnogo puta vodio razgovore sa predstavnicima šestorke. A šestorku su sačinjavala po dva predstavnika političkih partija iz sva tri konstitutivna naroda.
Omer Karabeg: Gospodine Turčalo, mislite li da sadašnje Predsjedništvo zbog svog sastava nije prava adresa sa kojom mogu razgovarati Zagreb i Beograd?
Sead Turčalo: Ne mislim tako. Gospodin Šolaja kaže da spoljni akteri žele da razgovaraju sa nekim ko može nešto obećati i to obećanje ispuniti. Međutim, prethodnih godina smo se uvjerili da obećanja lidera političkih opcija, koje na izborima dobijaju najviše glasova, nisu baš kredibilna.
Ja afirmiram razgovor sa institucijama. Onog momenta kada počnete razgovarati s institucijama, kad insistirate da se odluke donose u njima, zapravo afirmirate institucije, dajete im snagu. Ukoliko je cilj da se institucijama oduzmu njihove ustavne ovlasti i da se naprave praznim ljušturama, onda se razgovor vodi sa ljudima koji predstavljaju svoju etničku grupu, ali koji nemaju ni ustavne, ni zakonske ovlasti da to rade.
'Razgovor prijatelja'
Omer Karabeg: Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović bio je zajedno sa Draganom Čovićem pozvan u Zagreb na sastanak kod Plenkovića, ali nije bio na “razgovoru prijatelja” kako je Vučić nazvao večeru na koju je pozvao Dodika i Čovića. Zašto je preskočen Izetbegović mada je i on predstavnik jednog konstitutivnog naroda?
Miloš Šolaja: Vučić i Izetbegović imaju dosta dugu istoriju međusobnih odnosa. U to svakako spada i napad na Vučića u Srebrenici kada je 11. jula 2015 godine došao na komemoraciju. Mislim da nerješavanje tog pitanja baca sjenku na odnose između dvije države, a u svakom slučaju je mrlja na odnosima između dva naroda, da ne govorim o odnosima dva državnika. To može biti jedan od razloga što nije pozvan Izetbegović.
Inače, u odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine važnu ulogi igra Republika Srpska kao jedan, kako se to u literaturi vrlo često navodi, poluautonomni entitet. Republika Srpska ima predsjednika koji predstavlja sve stanovnike Republike Srpske.
Hrvatska ima drugačiji kapacitet kad razgovara o Bosni i Hercegovini. Kada je prije dvije godine Željko Komšić izabran za člana Predsjedništva BiH, Hrvatska nije prihvatila da on ima legitimitet da predstavlja Hrvate. On je legalno izabran, ali svi govore da se to dogodilo zahvaljujući bošnjačkim glasovima. Kad je Komšić išao u posjetu Zagrebu, njegov vrhunski domet je bio da ga primi bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.
Bosna i Hercegovina mora da vodi računa kako se o njoj razmišlja u regionu. Htjeli ne htjeli, moramo da vodimo računa o tome kakav pristup ima region, posebno Srbija i Hrvatska, jer dijelovi srpskog i hrvatskog naroda žive u Bosni i Hercegovini i te dvije susjedne države su učestvovale u Dejtonskom sporazumu. Svako ignorisanje te činjenice bilo bi kao da zabijate glavu u pijesak.
Sead Turčalo: Na vaše pitanje zašto je poziv upućen samo na dvije adrese mogu odgovoriti samo hipotetički. Teško je reći da li se to desilo zato što su odnosi između Vučića i Izetbegovića opterećeni događajem, o kojem govori profesor Šolaja, ili se radi o poruci Bosni i Hercegovini, prije svega Bošnjacima.
Omer Karabeg: Nakon sastanka u Beogradu Dragan Čović je izjavio da su razgovarali o izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine, kao i o lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini. Kakve veze ima Vučić sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini?
Sead Turčalo: To je dobro pitanje. I izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini, o kome se takođe razgovaralo, je neka vrsta unutrašnjeg pitanja, ali lokalni izbori nisu ni na koji način trebali da budu tema na takvoj vrsti sastanaka. Sve su to poruke koje daju prostor za negativno poimanje tog susreta.
Miloš Šolaja: Formalno gledano, Vučić ne bi trebalo da ima veze sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, ali ovdje svi izbori imaju opštepolitički karakter. Vrlo malo izbora na lokalnom nivou tiče se lokalnih pitanja. Ovih dana je počela kampanja za novembarske lokalne izbore.
Veoma malo se priča o lokalnim problemima, uglavnom se govori o opštim političkim pitanjima. Zbog toga je Srbija kao učesnik u dejtonskom i postdejtonskom mirovnom procesu zainteresovana za te izbore. Osim toga, ona igra određenu ulogu i na lokalnom planu. Srbija je u posljednje vrijeme investirala prilično mnogo sredstava u lokalne zajednice u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine.
Dogovor naroda
Omer Karabeg: Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Lajpcigu, nazvao je ovu novu praksu hrvatskog i srpskog rukovodstva pokušajem revitalizacije predratne zamisli o dogovoru naroda čiji je cilj bio podjela Bosne i Hercegovine u tri teritorijalne cjeline. Mislite li da Beograd i Zagreb ponovo teže dogovoru naroda?
Sead Turčalo: Ja sam već ranije rekao da se insistiranjem na dogovoru predstavnika etničkih grupa želi pokazati da Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo ukoliko u njoj postoje etničke teritorijalne cjeline. Dogovor naroda uvijek ima teritorijalnu refleksiju. pa se onda pokreće pitanje uspostave trećeg entiteta. Zagovornici tog modela postavljaju i pitanje da li su izabrani predstavnici poput Komšića legitimni.
'Priča o dogovoru naroda definitivno ne odgovara prirodi BiH što pokazuje i njena historija. Uvijek se tu radi o vanjskim dogovorima na račun BiH i njene unutrašnje strukture.'- Sead Turčalo
Međutim, iako Ustav BiH kaže da se članovi Predsjedništva biraju iz reda određenog naroda, on uopće ne propisuje da se to radi na način kako to želi rukovodstvo Hrvatske i Hrvatska demokratska zajednica u Bosni i Hercegovini koji maltene traže da kandidati mogu biti samo iz određenih političkih partija. Priča o dogovoru naroda definitivno ne odgovara prirodi Bosne i Hercegovine što pokazuje i njena historija. Uvijek se tu radi o vanjskim dogovorima na račun Bosne i Hercegovine i njene unutrašnje strukture.
Miloš Šolaja: Današnja Bosna i Hercegovina počiva na dogovoru naroda. Taj dogovor je postignut u Dejtonu u institucionalnim aranžmanima koji su rezultirali političkim sistemom koji podrazumijeva da sve u Bosni i Hercegovini stoji na dogovoru dva entiteta i tri naroda.
To je, uostalom, bila suština evropskih mirovnih planova od Lisabonskog sporazuma do Oven-Stoltenbergovog plana. Tek kad su Amerikanci ušli u cijelu priču dobili smo današnji dizajn Bosne i Hercegovine. Prema tome, od dogovora naroda se u suštini nikad nije odustalo.
Ko je potpisao Dejtonski sporazum?
Sead Turčalo: Dejtonski sporazum nije bio dogovor naroda. U tom slučaju imali bismo problem sa prirodom rata u Bosni i Hercegovini i sa ulogom koju su Srbija i Hrvatska imale u tom ratu. Uostalom, i presude međunarodnih sudova govore da se radilo o sukobu u koji su bile uključene te dvije države. Tako da ne možemo reći da je Dejtonski sporazum bio dogovor naroda, pa onda iz toga izvlačiti zaključak da je sve ono što se poslije dešavalo zasnovano na tom dogovoru.
To bi značilo svoditi državu, koja je bila međunarodno priznata daleko prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, na nekakav zbir tri etničke grupe. Time se negira međunarodnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina jeste međunarodnopravno priznata država, a entiteti i Brčko distrikt su jedinice koje su nastale unutar te države.
- Specijali RSE: Tajne Dejtona | Sve karte Dejtona
Miloš Šolaja: Konstitutivni stvaraoci u Bosni i Hercegovini su tri kolektiviteta, tri naroda koji su posredovani svojim političkim predstavnicima. Na kraju krajeva, Dejtonski sporazum su potpisali predstavnici naroda. I Vašingtonski sporazum prihvata da su narodi ti koji čine Bosnu i Hercegovinu. A susjedne države su uključene zato što dijelovi njihovih naroda žive u Bosni i Hercegovini. To su Srbi i Hrvati.
Uostalom, kad pogledamo kako su bile sastavljene delegacije koje su dale saglasnost na Dejtonski sporazum, jasno je da je to u suštini bio dogovor naroda. Ne vidim nikoga u Bosni i Hercegovini ko je kao građanin izabran na neku funkciju. On je na toj funkciji kao pripadnik naroda, eventualno kao predstavnik entiteta, ali sa određenim nacionalnim balansom. Konsocijativni elementi postoje u svakom trenutku u Bosni i Hercegovini. Oni su upravo odraz postojanja različitih naroda i njihovog političkog djelovanja.
Sead Turčalo: Ni na koji način ne mogu pristati da su Dejtonski mirovni sporazum potpisali predstavnici naroda. Što se tiče Bosne i Hercegovine, potpisale su ga legalne i legitimne institucije države koja je bila međunarodno priznata.
Činjenica da su Dejtonski sporazum potpisale i dvije susjedne države samo govori o prirodi rata, o njihovom učešću u ratu koje je imalo agresivni karakter. Ne može se ono što se dogodilo u Dejtonu tumačiti kao da su se predstavnici naroda sastali i potpisali neki mirovni sporazum. To potpuno iskrivljuje ono što je historijski dokazano.
Karađorđevo
Omer Karabeg: Da li Zagreb i Beograd, naravno ne javno, gledaju na Zapadnu Hercegovinu i na Republiku Srpsku kao na dijelove Hrvatske i Srbije?
Sead Turčalo: Istovremeno i teško i jednostavno pitanje. Zvanični, javno saopćeni, stav te dvije države je da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. S druge strane, od lidera te dvije zemlje imamo implicitnu, a od nekih njihovih glasnogovornika često i eksplicitnu podršku separatističkim, a ponekad i iredentističkim narativima.
U takvim slučajevima obično nemamo potpuno jasan stav Srbije i Hrvatske. U hrvatskom slučaju posebno kada se radi o uspostavi trećeg entiteta. Dakle, proklamuje se podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, a istovremeno neke poruke i ponašanja govore suprotno.
Miloš Šolaja: Ja zaista ne vidim da se, bar u Republici Srpskoj gdje ja živim, Srbija ponaša prema Republici Srpskoj kao prema dijelu svoje teritorije. Činjenica je da postoje dobre veze između Srbije i Republike Srpske, ali postoji i istorijska pozadina svega toga.
Od 1992. do 1995. Srbija i Republika Srpska su bile jedinstvene. To je bio jedinstven politički i ekonomski prostor jer su zajedno bile pod sankcijama međunarodne zajednice i Ujedinjenih nacija. To je u velikoj mjeri oblikovalo njihov dalji put. Ne zaboravimo da su u Dejtonu Srbija i Republika Srpska imale zajedničku delegaciju. Republika Srpska nije bila u delegaciji Bosne i Hercegovine. Ali to ipak ne opredjeljuje Srbiju da svojata Republiku Srpsku
Omer Karabeg: Da li su u pravu oni koji kažu da posljednji potezi Zagreba i Beograda na neki način oživljavaju duh Karađorđeva?
Sead Turčalo: Možda na početku to nisam eksplicitno rekao, ali posljednji potezi Zagreba i Beograda bude sjećanja na famozni dogovor iz Karađorđeva, odnosno plan o podjeli Bosne i Hercegovine. Dobar dio javnosti u Bosni i Hercegovini to shvata kao svojevrsnu poruku.
'Dokle god budemo vodili rasprave s jedne strane o centralizmu, a s druge o dvije vrste separatizma, mislim da će se duh Karađorđeva vraćati sam od sebe bez ičije pomoći.'- Miloš Šolaja
Miloš Šolaja: Ja mislim da je duh devedesetih davno prevaziđen. Na kraju krajeva, istorija još nije dala odgovor na pitanje Karađorđeva. Ja mislim da budućnost Bosne i Hercegovine trebaju da grade svi njeni stanovnici. Bosna i Hercegovina treba bude u ustavnom smislu uređena država, da ima ustav koji će biti prihvaćen od svih.
Da li to možemo postići? Smijemo li ući u taj proces - to je pitanje na koje u ovom trenutku nemam relevantan odgovor. Ali, dokle god budemo vodili rasprave s jedne strane o centralizmu, a s druge o dvije vrste separatizma, mislim da će se duh Karađorđeva vraćati sam od sebe bez ičije pomoći. Onog trenutka kad se dogovorimo da stvorimo državu koja će biti država svih nas - sva ta pitanja biće apsolutno suvišna.
Facebook Forum