Evropska narodna stranka (EPP) najveća je grupacije konzervativnih i stranaka desnoga centra u Evropskom parlamentu, odnosno u Evropskoj uniji.
Punopravne članice su, između ostalih, Kršćansko demokratska zajednica (CSU) njemačke kancelarke Angele Merkel, Austrijska narodna stranka (ÖVP) austrijskog kancelara Sebastiana Kurza ili Mađarska građanska unija (Fidesz) premijera Viktora Orbana.
U Zagrebu se od 19. do 21. novembra 2019. održava sjednica Predsjedništva i Političke skupštine EPP-a te Izborni kongres.
U Hrvatsku, između ostalih, dolaze Merkel, Orban, Kurz, novoizabrana predsjednica i odlazeći predsjednik Evropske komisije Ursula von der Leyen i Jean-Claude Juncker, a očekuje se i bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi.
Ipak, najviše pažnje u hrvatskoj, ali i srbijanskoj javnosti izazvala je mogućnost da će se šefovima vlada, država i stranaka pridružiti, a možda i obratiti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Naime, pridruženi članovi, odnosno stranke promatrači u EPP-u su i najveće partije zemalja regije Zapadnog Balkana koje su (potencijalne) kandidatkinje za članstvo u EU, poput Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), HDZ-a BiH Dragana Čovića i Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića u Bosni i Hercegovini ili makedonski VMRO-DPMNE Hristijana Mickoskog.
To je “izazvalo glavobolju” domaćinu i organizatoru samita, Hrvatskoj demokratskoj stranci hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
Sve stranke iz “porodice EPP-a” trebale bi sarađivati i zalagati se za vrijednosti za koje se zalaže ova najveća politička grupacija u Evropi, a zašto nema veće političke suradnje između hrvatskog HDZ-a i srbijanskog SNS-a, odnosno između Hrvatske i Srbije odgovara hrvatski politolog Davor Gjenero za facebook rubriku Zašto? Radija Slobodna Evropa (RSE).
RSE: Zašto hrvatski HDZ i srbijanski SNS ne sarađuju više u sklopu porodice EPP-a?
Gjenero: Potpuno je nemoguće razgovarati s gospodinom (Aleksandrom) Vučićem koji svoju državu vodi na taj način da ona u daleko manjoj mjeri, nego kad je pristupila pregovorima, poštuje zajednička europska politička načela.
Potpuno je nemoguće razgovarati s akterom koji ne poštuje temeljna načela zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije i djeluje, zapravo, kao agent Rusije na ovim prostorima.
I potpuno je nemoguće razgovarati s akterom koji djeluje s pozicija povijesnoga revizionizma, koji ne priznaje niti agresiju Miloševićeva režima na Hrvatsku pa do toga da ne priznaje čak ni genocid u Srebrenici koji je međunarodno prepoznat i zbog kojeg je njegova država osuđena zbog nesprečavanja i nekažnjavanja tog genocida pred Međunarodnim sudom pravde.
Dakle, Vučić nije akter koji bi bio podoban za bilateralne razgovore i za rješavanje bilo kakvih otvorenih pitanja kao što nije akter koji bi bio podoban za uvođenje svoje države u članstvo u EU.
Zato Srbija, nakon razdoblja pregovaranja u kojem je Hrvatska imala praktički zatvorenu većinu poglavlja, još uvijek nema zatvoreno niti jedno pregovaračko poglavlje, a nije čak niti otvorila veliku većinu pregovaračkih poglavlja. Zbog toga Srbija ne napreduje prema članstvu u EU, a i EU-u i Europskoj pučkoj stranci je malo teško napraviti zapravo neku ispravku i Vučiću i njegovoj stranci i Srbiji kakvu on vodi potpuno otvoreno zatvoriti bilo kakav dijalog.
To će se u jednom trenutku vjerojatno morati dogoditi jer Srbija, i po načelu vladavine prava i po načelu zaštite ljudskih prava i po načelu zaštite sloboda građana i po načelu zaštite manjinskih prava, sve više nazaduje i sve više postaje autoritarna država.
RSE: Zašto se u hrvatskoj javnosti stvorila histerija oko poziva predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da dođe na skup EPP-a u Zagreb?
Gjenero: Postojao je poziv gospodinu Vučiću, kao predsjedniku stranke koja nije članica, ali je promatrač u EPP-u, da dođe na konvenciju što je logično budući da je jedna od tema razgovora i zauzimanje stava EPP-a o procesu proširenja.
Znate da je francuski predsjednik Emmanuel Macron, čovjek koji je najutjecajniji u liberalno demokratskoj skupini u Europskom parlamentu, napravio priličnu zbrku, najprije blokadom pristupanja Sjeverne Makedonija i Albanije, a nakon toga najavom novog načela pregovaranja o članstvu u EU.
Logično je da EPP u ovakvoj situaciji i zauzme nekakav svoj stav i o tom će se sasvim sigurno razgovarati i u Zagrebu.
Do sada, koliko ja znam, gospodin Vučić nije odlazio na te sastanke EPP-a iz dva razloga. Jedan je što na tim sastancima nema status ravnopravnog predstavnika jer to i nije. Niti je njegova zemlja članica EU-a, niti njegova stranka ima europske parlamentarce, niti on ima pravo glasa na tim sastancima.
Gospodinu Vučiću je do pristupanja Srbije EU-u stalo otprilike koliko do preklanjskog snijega što pokazuje kompletnom svojom politikom.
Osim toga, gospodinu Vučiću je do pristupanja Srbije EU-u stalo otprilike koliko do preklanjskog snijega što pokazuje kompletnom svojom politikom, svim javnim politikama koje vodi njegova država. Zbog toga je Srbija praktički obustavila pristupne pregovore. Ona će, izgleda, sad otvoriti jedno pristupno poglavlje, ali to su potpuno zanemarivi pomaci.
Na sastanke EPP-a Vučić je uvijek slao svoju ministricu za europske integracije i ona (ministrica Jadranka Joksimović) i ovog puta dolazi u Zagreb.
Ona je sebi jučer (u ponedjeljak, 18. 11. 2019.) pripremila taj dolazak izjavom kakvu nikad nitko iz pristupnog procesa nije dao. Naime, ona je kazala kako Srbija polako pristupa Europskoj uniji zbog toga što je Hrvatska navodno pristupala prebrzo pa se Europa, eto, opekla s Hrvatskom.
Srbija uporno pokušava dati do znanja da ne želi razgovarati s Hrvatskom o otvorenim pitanjima, kako onima koja su potpuno bilateralna tako i o onima koja su dio aquisa (pravne stečevine EU-a). I to je nešto što izaziva prilično nezadovoljstvo u hrvatskoj političkoj javnosti.
Na to Vlada Republike Hrvatske reagira s izvjesnim prezirom i izbjegavanjem zaoštravanja odnosa i reakcija, a dio opozicije pokušava na tome prikupljati bodove i jačati nacionalnu retoriku.
Pri tome je nekoliko nacionalističkih radikala u Saboru gospodinu Vučiću otvorilo prostor da napravi dramu od svog dolaska ili nedolaska u Zagreb iako je Vladi sve vrijeme bilo jasno da Vučić neće doći.
RSE: I glavne stranke u BiH – od HDZ-a BiH Dragana Čovića do Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića - su promatrači u EPP-u. Ipak, neke velike političke suradnje između Hrvatske i BiH nema, kao i između Hrvatske i Srbije. Zašto je to tako? Je li razlog možda politika službenog Zagreba da Hrvatska pripada središnjoj Europi, gdje su Austrija pa i zemlje Višegradske skupine, a ne Zapadnom Balkanu?
Gjenero: Hrvatska u političkom smislu danas zaista ne pripada Zapadnom Balkanu. Hrvatska je članica Europske unije i temeljni problemi koji muče Hrvatsku nemaju puno veze s procesima na Balkanu.
Jedina ozbiljna spona između Hrvatske i Balkana je Bosna i Hercegovina jer bez konsolidacije BiH kao stabilne, održive demokracije Hrvatska ima ogroman otvoreni “meki trbuh”, vrlo veliki otvoreni bok. Hrvatskoj je jedina politička opcija kojoj odgovara očuvanje jedinstva BiH.
Pri čemu ima jedan politički prioritet koji proizlazi iz njezinog Ustava, a to je pitanje zaštite prava hrvatske nacionalne zajednice u BiH. Prije svega političkog identiteta te zajednice pa i prava da bude ta zajednica ravnopravna s drugim dvjema temeljnim nacionalnim zajednicama pri odabiru političke elite BiH.
Ne vidim nikakve signale iz Hrvatske koji bi poticali prema disoluciji BiH, a vrlo je lako vidjeti političke signale i impulse koji dolaze iz, prije svega, Beograda, ali i iz Moskve koji vode prema disoluciji BiH, prema razbijanju te države na dva politička entiteta. Tu politiku gospodin Milorad Dodik čak previše ni ne prikriva.
RSE: Hrvatska sljedeće godine preuzima predsjedavanje Europskom unijom. Hoće li se više fokusirati na susjedstvo ili na neka druga pitanja? Hoće li Srbija i BiH, pa i Sjeverna Makedonija i Albanija imati veće koristi od hrvatskog predsjedavanja?
Gjenero: Hrvatska nije u poziciji da u velikoj mjeri pomogne svojim susjedima u pristupanju EU. Hrvatska doista tu čini sve što može, ali njezin ponder u Bruxellesu nije takav da bi on mogao poništiti temeljne stavove nekoliko ključnih država EU-a, pri čemu mislim na najprije Francusku, ali i Nizozemsku i Dansku i na neke druge države koje trenutačno nisu sklone proširenju Unije prema Zapadnom Balkanu.
Hrvatska može lobirati u korist prije svega Sjeverne Makedonije i prije svega, ali na drugi način, Bosne i Hercegovine koja je još uvijek samo potencijalni kandidat, a članstvo BiH i u EU i u NATO-u bi za Hrvatsku bili izrazito važni. Time bi se riješili i neki unutarnji odnosi u BiH, prije svih oni između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Stvorilo bi se nekakvo savezništvo između ova dva konstitutivna naroda koje bi vodilo BiH prema punopravnom članstvu i demokratskoj konsolidaciji i razvoju BiH.
Hrvatski prioriteti bit će prije svega vezani uz višegodišnji fiskalni okvir i pokušajem očuvanja načela ravnomjernog i održivog društvenog razvoja. Dakle, onoga što nazivamo politikom prijatelja kohezije u tom budućem fiskalnom okviru.
Drugo pitanje koje će Hrvatska forsirati je pitanje demografske politike i politike zapošljavanja unutar EU-a kojom bi trebalo zaustaviti ono što se sada događa a to je pražnjenje rubnih dijelova EU-a, u Hrvatskoj, Rumunjskoj, ali i nekim drugim državama, a pogotovu pražnjenje država Zapadnog Balkana.
Cilj je stvaranje nekakve održive demografske politike u tom prostoru. Tu će Hrvatska inzistirati na nečemu što je i interes, prije svega, Bosne i Hercegovine, ali i drugih država Zapadnog Balkanu.
RSE: Istovremeno se predlaže “minišengen” u kojem bi bile Srbija, Albanija, Makedonija uz pozivnicu Crnoj Gori i BiH da im se pridruže? Mislite li da je to “balkanska ideja” ili je ona došla iz EU-a kao “vježba” za članstvo u EU-u ili od nekog trećeg? Što bi na koncu od te ideje moglo biti?
Gjenero: Ta ideja možda jeste podržana iz nekih lobija u Bruxellesu, ali je ideja koja je derivirana u političkom umu trenutnog predsjednika Republike Srbije gospodina Vučića i potpuno je kompatibilna s temeljnom idejom rješavanja “balkanskog problema” koju je iznio (Vladimir) Putinov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Radi se o stvaranju zone u kojoj bi Srbija kao dominantna ekonomija uspostavila dominaciju nad drugim manjim članicama i koja bi time, zapravo, kočila europeizaciju drugih država jer je očito da sama nema europskih ambicija.
Radi se o stvaranju zone u kojoj bi Srbija kao dominantna ekonomija uspostavila dominaciju i koja bi time, zapravo, kočila europeizaciju drugih država.
Nitko drugi osim Srbije, ni u ekonomskom niti u političkom smislu, ne profitira od te ideje. Akter na Balkanu koji ima najsnažniji politički instinkt samoodržanja je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i vidite da on vrlo daleko stoji od te ideje i ne kani joj se približiti. Gledano iz Hrvatskoj, toj zemlji ne bi bilo najsretnije da se BiH uključi u nešto tako.
S jedne strane bi to značilo zatvaranje tržišta BiH za hrvatske proizvode u korist proizvoda iz Srbije. Ali, opet, bi to kompliciralo njezin odnos prema BiH jer, koliko-toliko, pokušava očuvati “meku” granicu prema BiH dok ispunjava šengenske obveze.
Kombinirano s ovim problemom migracija to bi moglo dovesti do dodatnih problema na granici između Hrvatske i BiH, ako bi se BiH priključila tom tzv. minišengenu.
U tom slučaju bi se BiH definitivno odrekla mogućnosti kontrole svojih granica prema Srbiji i bilo kakvog zaustavljanja novog migrantskog vala kojeg Srbija preko BiH upućuje na Hrvatsku.
RSE: Zašto su republike Albanija i Sjeverna Makedonija pristale na, kako kažete, dominaciju Srbije?
Gjenero: Svaka iz svojih razloga. Sjeverna Makedonija nastoji biti “najbolji učenik” i ispunjavati sve ono što EU od nje zahtijeva kako bi otvorila pregovore o članstvu. Čini mi se da je tu premijer Zoran Zaev napravio prvu ozbiljnu grešku u svom mandatu.
Politika albanskog premijera Edija Rame je dosta slojevita i on ima neke političke interese zajedno s predsjednikom Srbije Vučićem. Očito se sve više odmiče od suradnje s Kosovom.
