Posljednje srijede u mjesecu veljači obilježava se Dan ružičastih majica, odnosno međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja. Istraživanja nevladinih organizacija pokazala su da svako treće dijete u Bosni i Hercegovini doživi neku vrstu nasilja od strane svojih vršnjaka. Jedan od najvećih problema je što u 90 posto slučajeva žrtva šuti o tome i to je nešto na čemu se mora ozbiljo poraditi, naglašavaju stručnjaci.
Fata Alić majka je dječaka koji je dvije godine bio žrtva nasilja svojih vršnjaka u školi, a danas, iako je promijenio sredinu, i dalje pije lijekove i trpi posljedice svega što je preživio. Počelo je u trećem razredu osnovne škole. Majka se obraćala pedagogu i situacija se nakratko smirila. Sa novom školskom godinom vraćaju se stari problemi:
"Djeca su odmah na početku školske godine četvrtog razreda, pošto se radi o generaciji ispred, nastavili sa svojim provokacijama, od skidanja kape, do udaranja, bacanja u grmlje, psovanja, vrijeđanja... Ja kao roditelj nisam mogla odmah u startu to primijetiti, jer je dijete jednostavno zaćutalo. Promjene na Adnanu svom sam vidjela, od ponašanja, do učenja, do izraza kojekakvih. Ali sve sam to smatrala prokletom sredinom i načinom života sviju nas i stvarnosti koju svi mi živimo", priča Fata.
Nasilje koje je Adnan doživio nije bilo samo fizičko. Uvrede i prijetnje ostavile su dubokog traga na njegovoj osobnosti, dodaje njegova majka:
"Ćoro, jer nosi naočale; debil, jer nema Facebook profil, bilo je tu raznih uvreda. Dijete je samo pokazivalo bijes, tugu, razočarenje. U roditelje, u braću, u samog sebe. Znao bi mi reći: 'Pa mama zašto ja živim, nemam talenat nizašto?' Toliko je u sebe izgubio vjeru i samopouzdanje... To je bio ogroman problem za dijete koje je bilo snalažljivo, dobro i hrabro", zaključuje naša sugovornica.
Već godinama u Bosni i Hercegovini postoji Plavi telefon, anonimna linija preko koje djeca mogu prijaviti nasilje, ili razgovarati o bilo kakvim problemima koji ih muče. No, ova pojava danas je toliko raširena da i drugim nevladinim organizacijama sporadično stižu pozivi za pomoć djece koja trpe nasilje. Zato je Sarajevski otvoreni centar oformio broj preko kojeg djeca mogu razgovarati sa terapeutima i terapeutikinjama u nekoliko centara u BiH, objašnjava Jasmina Čaušević:
"Sva deca, ali i roditelji, čija deca trpe nasilje ili čija su deca nasilnici mogu se javiti na broj telefona 062/123-561. Kada se jave nama, mi ćemo ih, u zavisnosti u kom delu Bosne i Hercegovine žive preusmeriti na terapeute i terapeutkinje koji imaju dugogodišnje iskustvo u radu sa decom i tinejdžerima. Linija je otvorena za mlade uzrasta osnovnih i srednjih škola", ističe Čaušević.
Budući da država nema statističke podatke o vršnjačkom nasilju u školama, ovim istraživanjima se bavi uglavnom nevladin sektor. Merima Spahić iz Udruženja za razvoj društva Kap navodi rezultate njihovog jednogodišnjeg istraživanja o ovoj problematici:
"Mi smo uradili istraživanje 2016. i 2017. godine na uzorku od oko 7.000 ispitanika, gdje je otprilike svako treće dijete, odnosno 2.339 njih reklo da na neki način trpe nasilje. Ono što je za nas ustvari najšokantnije i najviše zabrinjavajuće u cijeloj toj anketi jeste da se izuzetno mali broj njih obratio policiji za pomoć, svega 66 njih od 2.339 djece."
Jasna Bajraktarević, univerzitetska profesorica i specijalist psihologije, naglašava kako se u BiH o vršnjačkom nasilju mnogo priča, ali je sustav postavljen tako, da se ništa konkretno ne radi:
"Kada je u pitanju vršnjačko nasilje, sinonim za ono što se dogodilo u slučaju Mahira Rakovca i Denisa Mrnjavca, djeca koja su pokrenula promjenu u glavama ljudi da se nešto uradili, ali međutim na tome je i ostalo. Mnono se priča, ali ništa ne radi. Zašto? Nema adekvatnih sankcija. Vrlo je često dokazivo i najčešće se završava tako da se sama žrtva povuče i napusti školu", kaže Bajraktervić.
Profesorica Bajraktarević, također dodaje, kako je u svojoj psihološkoj praksi imala slučajeva i kontakata s djecom koja su bila žrtve vršnjačkog nasilja, ali rijetko se tko usudi o tome svjedočiti.
"Priču koju smo imali s Mahirom imamo i u ostalim školama. O tome se ne priča. Roditelji mnogo ranije povuku dijete. Mi generalno sankcija nemamo. Uvijek je polarizovan kolektiv i roditelji, ali i sama djeca. Socijalne grupe, kojoj pripadaju zvijezde razreda, najčešće su dominantne. Žrtve ostaju izolovane. A sama izolacija može se smatrati vršnjačkim nasiljem. Danas imate djecu od 14 ili 15 godina koja imaju problem s visokim tlakom ili generalizovanim uslovljenim refleksom kada prilaze školi, ali tu su i roditelji koji svjedoče o tome, ali se ne žale sistemu", dodaje Bajraktarević.
Nedavno je u Sarajevu obilježeno deset godina od smrti Denisa Mrnjavca, srednjoškolca kojeg su u sarajevskom tramvaju ubili mladići nešto stariji od njega. Ovaj slučaj pokrenuo je lavinu pitanja o stanju društva, posebno obrazovnog sustava u BiH. Stručnjaci se slažu da obitelj ima ključnu ulogu u socijalizaciji djeteta, no eventualne počinitelje vršnjačkom nasilja država mora sankcionirati.
Facebook Forum