Za bicikle u BiH ni staza, ni budžeta, ni razumijevanja

U svijetu je biciklizam u trendu. Bez obzira na način primjene - sportski, rekreativno ili transportno, ovaj sport bilježi sve veći broj poklonika. Bicikli su u modi i u Bosni i Hercegovini. Procijenjuje se da ih ima između 800.000 do milion, ali bh. biciklisti nemaju svoje staze ili ovo prevozno sredstvo nemaju gdje da ostave – na sigurnom, naravno.

Znate li da gradonačelnik Londona Boris Johnson na posao dolazi biciklom? Budući da u glavnom gradu Velike Britanije živi više od osam miliona stanovnika, te zbog čestih gužvi i skupoće naftnih derivata, Johnson se odlučio na prevoz dvotočkašem. Zamislite bosanskohercegovačkog političara da čini isto – teško.

„Danas, posebno evropski građanin, želi na posao da ide na drugi način. Želi da se razbudi, želi da se rekreativno rastegne i kada dođe na posao da bude sto posto spreman za ono čime se bavi. Na našim prostorima ljudi još uvijek misle da je statusni znak doći automobilom na posao, koliko god da to košta“, kaže predsjednik Biciklističkog saveza BiH Zlatko Berbić.

Možda zbog problema u infrastrukturi manje je Bosanaca i Hercegovaca koji slijede primjer londonskog gradonačelnika. Biciklu, kao prevoznom sredstvu, nije mjesto na trotoaru među pješacima, niti može biti dio saobraćajne kulture, naročito ne onakve kakva je u bh. urbanim sredinama.

„Računa se da u Bosni i Hercegovini ima između 800.000 i milion bicikala i mi nemamo svoj status, ne samo u budžetima. Nema nam mjesta ni u saobraćaju. Ultimativno - kao svi, kao građani, natjerati naše političare da nam sa našim parama naprave prostor u saobraćaju. A znate kako to ide? Naprave biciklističku stazu tako da na po pješačkog koridora povuče bijelu liniju i kaže: sad je to biciklistička staza. Ne označe ni na koju stranu treba da ide! A da i ne govorim da ovi šahtovi za kanalizaciju budu stavljeni pogrešno, pa kada idete biciklom, upadne vam točak u šaht.“

Francuska se priprema za Svjetsko prvenstvo u biciklizmu planirano u drugoj polovini tekuće godine. Pariz je već počeo sa pripremama - grade se velike sportske dvorane namijenjene ovom sportu.

„Jedan velodrom koji sad prave u Parizu sa sedam i po hiljada mjesta! Oko njega ogromna mont-bajk staza koja ide kroz neki zoološki vrt, pravi se tu BMX kompletan poligon i pravi se hotel od deset spratova, jer biciklizam zahtijeva kompletnu infrastrukturu. To je sport koji se definitivno vraća čovjeku.“

Pojedini biciklistički klubovi u Francuskoj imaju godišnji budžet do 25 miliona eura, dok najsiromašnije ekipe imaju skromnije budžete - oko milion eura. Na pitanje koliko se u Bosni i Hercegovini izdvaja za ovaj sport, Zlatko Berbić odgovara:

„Nula! Svi mi ovo radimo sa puno ljubavi, svi smo u ovom biciklizmu. Dakle, ja finansiram sve sam, a sve ostalo na neki način – ili marketingom, ili mi, čelnici. Ponekad na lokalnoj razini poneki klub bude na budžetu općine, ali to nikad ne bude neka suma veća od možda pet hiljada eura.“

A svijet je, zaista, mnogo uznapredovao kada je riječ o ovoj oblasti. Primjer njemačkog Minhena:

„Ja sam sa svojim sinom unajmio bicikle u devet ujutro, i do jedanaest naveče se vozio po cijelom Minhenu, po svim olimpijskim borilištima, uživali smo, a da u nijednom momentu nismo osjetili da smo po bilo čemu ugroženi. Kada je saobraćaj dobro raspoređen, kada se vi osjećate sigurnim, onda je to istinski užitak i za one koji su na biciklu, i za pješake. Svi imaju svoje mjesto na neki način u saobraćaju.“

Čuveni magazin National Geographic (Nacionalna geografija) uvrstio je Bosnu i Hercegovinu među najbolje avanturističke destinacije u 2012. godini. Prirodna bogatstva i raznolikost pejzaža čini ovu zemlju idealnom za brdski biciklizam. Međutim, ni ova svjetski prepoznata činjenica nije dobila primat kod bh. građana i njihovih donosilaca odluka, zaključuje predsjednik Biciklističkog saveza BiH Zlatko Berbić.

„Imati ovako lijepe planine, imati olimpijski sadržaj na 15, 20, 30 kilometara oko metropole sa milion ljudi, a ne potruditi se da mogu biciklom otići do gore, to je stvarno zanemarivanje. Ne govorim o ovim manjim gradovima koji su stvarno zanemareni u svakom smislu. Mladi ljudi žele da svojim biciklom putuju po nepoznatim prostorima, da dožive malo adrenalina i da to bude jedna fina priča u kojoj će se oni osjećati sigurno.“