Dostupni linkovi

Noć kad se nismo mrzili


Nenad Pejić
Nenad Pejić

Jedna je izbjeglica stigla do Njemačke iz Sarajeva. Radila je po kućama kao čistačica iako je bila visokoobrazovana osoba. Kaže da joj je najteže palo kad su joj u njemačkim kućama gazdarice pokazivale šta je mašina za veš, mašina za sudje, gdje treba pritisnuti koje dugme.

Oni valjda nisu mogli shvatiti da isti oni narodi koji su tada na TV ekranima ubijali jedni druge u svojim kućama imaju bukvalno iste one mašine za sudje i veš.

Poznajem sudbinu jednog, takodje, obrazovanog, muškarca koji se najgore osjećao dok su ga vodili od jednog skupa do drugog te 1992-e godine čudeći se što tamo na tom Balkanu postoji neko ko ne drži nož u zubima, ponaša se pristojno i govori strane jezike. Osjećao se kao u kavezu.

Znam i za slučaj jednog obrazovanog muškarca koji se sakrio negdje u Americi i postao vrtlar. Bilo ga sramota govoriti odakle stiže. Znam i za zubaricu koja je bila asistentica neiskusnom njemačkom zubaru i sa užasom promatrala kako taj uništava zube svojim pacijentima. Znam i za… stotine primjera, sudbina.

U četvrtak uveče Goran Bregović je u Pragu okupio na koncertu oko 20.000 ljudi. Njegov “Orkestar za svadbe i sahrane” ponio je i češku publiku. Magija Balkana je dominirala i Starim trgom i pozornicom. Goran je pomiješao trube i violine, bubnjeve i violončelo, leptir mašne i narodne nošnje, pjevače i muzičare iz BiH, Srbije, Bugarske, Češke. Na trenutke je ta mješavina bila divlja, agresivna, na trenutka nježna poput djeteta. Ona je prva urlikala “juriš”, “kalašnjikov”, ona druga plakala nježne makedonske i bugarske tugovaljke. Baš kao i Balkan, i divlji i nježan, sav razapet na sve strane i skupljen u sebe. Na koncertu dosta onih iz bivše zajedničke države, pokrovitelji četiri ambasade – BiH, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Organizator, društvo gradjana “Lastavica” čiji se predstavnik na samom početku koncerta ovako obratio Česima: “Ovaj koncert je za vas jer želimo reći hvala što ste primili sve nas izbjeglice!” Na svim ulazima i izlazima djevojke u mornarskim uniformama, na stolu vrlo dobro bijelo vino iz Valjeva. Jedan Djeza iz Londona ima “ludu” ideju da natjera SVU BiH dijasporu da dodje u Sarajevo samo na jedan ali ISTI dan, ostali odobravaju, hoće i drugi da se pridruže ali Djeza kaže – ne može drugi, samo Sarajlije.

Ozarena lica bivših gradjana bivše države na koncertu. “Konačno da je neko napravio nešto zbog čega se ne moram stidjeti” – rekoše mi dvojica. Koliko li je stida bilo i ostalo na licima i u dušama svih nas sa tih prostora. Koliko smo se puta sakrivali pred strahotama Srebrenice, Vukovara, izbjeglica iz Knina, zbjegovima Albanaca… tisućama puta spuštali glave pred upitnim pogledima svojih poznanika u bijelom svijetu! Pa nismo svi takvi sa noževima u zubima i bombama po džepovima - govorili smo i ostajali nijemi na pitanja kako smo tom primitivizmu dozvolili da pobjedjuje.

Kaže mi jedan od četiri ambasadora da su ih domaćini zadirkivali. “Ovo je koncert “Orkestra za svadbe i sahrane”. Hoće li se to neko opet vjenčavati?”. Kažu mi da je odgovor bio: “Hoće - za Evropsku uniju, ljubav je obostrana pa skupljamo papire.” – složila se valjda sva četvorica!”

Ona dama sa početka priče je već odavno prestala biti sluškinja, onaj se drugi muškarac oteo i krenuo u uspješne umjetnike, treći je prestao biti vrtlar i sad je pravi Amerikanac - bori se za ljudska prava, onoj zubarskoj asistentici je dosadilo da gleda njemačkog kolegu kako uništava zube pacijentima pa je završila u nekom malom gradu jedne od 50 Sjedinjenih Američkih Država, sretna što radi kao zubarica.

Niko od njih nije u četvrtak uveče bio u Pragu kao ni tisuće drugih koji se još uvijek pomalo stide negdje daleko u tudjini. Ni krivi ni dužni, možda se negdje u primisli prisjećaju jedne poznate rečenice:

“Ćutao sam kad su došli u moju zemlju, ćutao sam kad su došli u moj grad, ćutao sam kad su došli u moju ulicu, ćutao sam kad su ušli u moj haustor. Sad čekam da dodju po mene!”
XS
SM
MD
LG