Prošli su tjedan u Iranu vlasti naredile pogubljenje dvojice građana koji su navodno pripremali rušenje režima i organizirali demonstracije u povodu predsjedničkih izbora. Vlast ih je proglasila, citiram ¨božjim neprijateljima¨. Jedan od pogubljenih, Arash Rahmanipour, je imao 19 godina. Golnaz Esfandijari, urednica na radiju Slobodna Evropa je istražila ovaj slučaj i utvrdila da ovaj mladić nije ni mogao učestvovati u protestima, sve da je i htio.
¨Razgovarala sam sa njegovim advokatom i on mi kaže da je mladić uhapšen 3 mjeseca prije izbora i protesta. Optužili su ga da pripada monarhistima i njegov slučaj nema veze sa izborima ili protestima. I drugi koji je pogubljen, 37. Mohammad Reza Ali Zamani također je optužen da pripada tim monarhistima.¨ Priznanje dvojice pogubljenih se može naći na web stranicama ali je ono, tvrde advokati, iznuđeno.
Od presude do pogubljenja svemirskom brzinom
Zašto su međutim ova dvojica zatvorenika pogubljena i zašto je brzina od presude do izvršenja kazne bila tako velika? Evo šta na tu temu kaže ugledni borac za ljudska prava u Teheranu, Nasrin Sotoudeh.
“Brzina kojom je donesena sudska odluka i izvršena svjedoči da je cilj stvaranje straha među ljudima i to posebno nakon protesta za vrijeme religijskog praznika Ashura u decembru. Mislim da vlasti pokušavaju da prebace strah koji sami osjećaju na leđa gradjana. Ovakve odluke samo radikaliziraju iransko društvo.”
Sličnog je razmišljanja i Golnaz Esfandijari koja kaže da su to prva pogubljenja nakon protesta i predsjednickih izbora prošle godine te da ¨vlasti pokušavaju da spriječe da se na protestima okupi veliki broj ljudi. Oni šalju poruku – ako protestirate možete proći kao ova dvojica.”
Istovremeno, kaže Golnaz Esfandijari, vlasti su znale da oni i nisu učestovali u protestima, ali su i znali da nemaju kontakata sa protestantima. ¨Mislim da je razlog što su pogubljeni u tome što su oni bili lagan cilj. Nisu bili aktivisti u pokretu reformi, pa dok svijet protestira reformisti u Iranu za sada ćute.” Pogubljene nije, dakle, imao ko da brani pa je poruka straha poslata bez rizika.
Zašto lideri reformista ne protestiraju?
Činjenica je da svijet protestira radi ovih pogubljenja kao što je i činjenica da u Teheranu vlasti na to ne obraćaju pažnju. Ono što je međutim važnije, protesti stižu iz svijeta, u samom Iranu protestiraju samo grupe za zaštitu ljudskih prava lideri opozicije ćute. Golnaz Esfandijari kaže da ¨čitajuci između redova, čitajući ono što govore lideri opozicije, uključujuci i Karubija koji je vjerski vođa ali blizak reformistima, izgleda da se nešto dešava iza scene, da se pokušava postići kompromis da se situacija smiri.”
Ovu tezu potvrđuje i činjenica da su neki lideri opozicije prošli tjedan izjavili da priznaju Mahmut Ahmadinedžada za predsjednika iako su izbori falsificirani. Sam predsjednik Irana, na više pozicije postavlja, međutim, ljude koji su odgovorni za torturu i nezakonske akcije, a neke od svojih suradnika, kritiziranih od strane protestanata naziva, citiram, ¨božjim ljudima.¨ On, dakle, na signale iz opozicije, za sada, ne odgovara izlazeći u susret kompromisima.
Za 10 dana Iran obilježava godišnjicu Islamske revolucije i to će biti prvi znak da li su vlasti uspjele u svojim namjerama da spriječe velike proteste time što pokušavaju sa pogubljenjima da prošire strah ili time što šalju signale o kompromisima. Autoritarni režimi, stotinu je primjera za to u povijesti, najčešće pokušavaju spašavati sopstvenu kožu na način da izazivaju konflikte. Sigurnosne službe, zapadne naravno, izvještavaju da Iran pokušava utjecati na svoje saveznike u Libanonu i Palestini da počnu sa napadima na Izrael i na taj način pokrenu terorističke napade protiv SAD.
Kuda ide Iran?
Promatračima i ekspertima je sasvim jasno da Iran prolazi kroz veliku krizu unutar i van zemlje. Unutar Irana protesti su svakodnevni, ekononomska situacija je loša, čak su i unutar vlasti sve jači glasovi da Iran promijeni svoju politiku represije.
Na spoljnopolitičkom planu Iran je također pod žestokim pritiskom. Sjedinjene Države su definirale kraj prošle godine kao rok da se postigne dogovor na temu nuklearnog naoružavanja, rok je prošao. Danas, prvog dana veljače 2010-e godine SAD su objavile instaliranje osam baterija odbrambenih raketnih sistema u četiri arapske zemlje.
Nema sumnje da politika Irana bitno doprinosi nesigurnosti i kaosu unutar zemlje i u susjedstvu. Problem sa Iranom je u tome što niko ne umije utvrditi kako će postojeća kriza završiti - reformama ili još većom teokratijom.
¨Razgovarala sam sa njegovim advokatom i on mi kaže da je mladić uhapšen 3 mjeseca prije izbora i protesta. Optužili su ga da pripada monarhistima i njegov slučaj nema veze sa izborima ili protestima. I drugi koji je pogubljen, 37. Mohammad Reza Ali Zamani također je optužen da pripada tim monarhistima.¨ Priznanje dvojice pogubljenih se može naći na web stranicama ali je ono, tvrde advokati, iznuđeno.
Od presude do pogubljenja svemirskom brzinom
Zašto su međutim ova dvojica zatvorenika pogubljena i zašto je brzina od presude do izvršenja kazne bila tako velika? Evo šta na tu temu kaže ugledni borac za ljudska prava u Teheranu, Nasrin Sotoudeh.
“Brzina kojom je donesena sudska odluka i izvršena svjedoči da je cilj stvaranje straha među ljudima i to posebno nakon protesta za vrijeme religijskog praznika Ashura u decembru. Mislim da vlasti pokušavaju da prebace strah koji sami osjećaju na leđa gradjana. Ovakve odluke samo radikaliziraju iransko društvo.”
Sličnog je razmišljanja i Golnaz Esfandijari koja kaže da su to prva pogubljenja nakon protesta i predsjednickih izbora prošle godine te da ¨vlasti pokušavaju da spriječe da se na protestima okupi veliki broj ljudi. Oni šalju poruku – ako protestirate možete proći kao ova dvojica.”
Istovremeno, kaže Golnaz Esfandijari, vlasti su znale da oni i nisu učestovali u protestima, ali su i znali da nemaju kontakata sa protestantima. ¨Mislim da je razlog što su pogubljeni u tome što su oni bili lagan cilj. Nisu bili aktivisti u pokretu reformi, pa dok svijet protestira reformisti u Iranu za sada ćute.” Pogubljene nije, dakle, imao ko da brani pa je poruka straha poslata bez rizika.
Zašto lideri reformista ne protestiraju?
Činjenica je da svijet protestira radi ovih pogubljenja kao što je i činjenica da u Teheranu vlasti na to ne obraćaju pažnju. Ono što je međutim važnije, protesti stižu iz svijeta, u samom Iranu protestiraju samo grupe za zaštitu ljudskih prava lideri opozicije ćute. Golnaz Esfandijari kaže da ¨čitajuci između redova, čitajući ono što govore lideri opozicije, uključujuci i Karubija koji je vjerski vođa ali blizak reformistima, izgleda da se nešto dešava iza scene, da se pokušava postići kompromis da se situacija smiri.”
Ovu tezu potvrđuje i činjenica da su neki lideri opozicije prošli tjedan izjavili da priznaju Mahmut Ahmadinedžada za predsjednika iako su izbori falsificirani. Sam predsjednik Irana, na više pozicije postavlja, međutim, ljude koji su odgovorni za torturu i nezakonske akcije, a neke od svojih suradnika, kritiziranih od strane protestanata naziva, citiram, ¨božjim ljudima.¨ On, dakle, na signale iz opozicije, za sada, ne odgovara izlazeći u susret kompromisima.
Za 10 dana Iran obilježava godišnjicu Islamske revolucije i to će biti prvi znak da li su vlasti uspjele u svojim namjerama da spriječe velike proteste time što pokušavaju sa pogubljenjima da prošire strah ili time što šalju signale o kompromisima. Autoritarni režimi, stotinu je primjera za to u povijesti, najčešće pokušavaju spašavati sopstvenu kožu na način da izazivaju konflikte. Sigurnosne službe, zapadne naravno, izvještavaju da Iran pokušava utjecati na svoje saveznike u Libanonu i Palestini da počnu sa napadima na Izrael i na taj način pokrenu terorističke napade protiv SAD.
Kuda ide Iran?
Promatračima i ekspertima je sasvim jasno da Iran prolazi kroz veliku krizu unutar i van zemlje. Unutar Irana protesti su svakodnevni, ekononomska situacija je loša, čak su i unutar vlasti sve jači glasovi da Iran promijeni svoju politiku represije.
Na spoljnopolitičkom planu Iran je također pod žestokim pritiskom. Sjedinjene Države su definirale kraj prošle godine kao rok da se postigne dogovor na temu nuklearnog naoružavanja, rok je prošao. Danas, prvog dana veljače 2010-e godine SAD su objavile instaliranje osam baterija odbrambenih raketnih sistema u četiri arapske zemlje.
Nema sumnje da politika Irana bitno doprinosi nesigurnosti i kaosu unutar zemlje i u susjedstvu. Problem sa Iranom je u tome što niko ne umije utvrditi kako će postojeća kriza završiti - reformama ili još većom teokratijom.