Pišu: Gerard Toal i John O'Loughlin, The Washington Post (Prevela: Darija Fajković)
Prošlog novembra i decembra, 20. godišnjica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine je obilježena nizom događaja i konferencija - sporazuma koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini, tge uspostavio složenu strukturu upravljanja zemljom.
Daytonski sporazum nije bio demokratski. Nije čak bio ni sporazum koji su ispregovarali Bosanci, niti je napisan na bosanskom jeziku. Sporazum koji su isforsirale Sjedinjene Američke Države i evropske sile, potpisali su autoritarni predsjednici Hrvatske, Franjo Tuđman, i Srbije, Slobodan Milošević, podijelivši teritoriju trećeg predsjednika koji je učestvovao u pregovorima, Alije Izetbegovića, predsjednika Bosne i Hercegovine. Njegova zemlja je priznata kao ujedinjena država, ali je podijeljena na dva entiteta: 49 posto teritorije je pripalo Republici Srpskoj sa većinskim srpskim stanovništvom, dok je 51 posto teritorije pripalo Federaciji BiH sa većinskim muslimanskim/bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom.
Za žrtve etničkog čišćenja i genocida, koji se netom prije toga desio u Srebrenici, ovaj mir je bio gorkog okusa. Mnogi su ga smatrali pobjedom počinitelja i kriminalaca. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju će kasnije optužiti Miloševića za ratne zločine i proglasiti Tuđmana krivim za združeni kriminalni poduhvat u Bosni i Hercegovini.
Međutim, Daytonski sporazum je bio i trijumf američke diplomacije. Dayton je pružio BiH šansu kao državi, dao je mlađim generacijama mogućnost da prevaziđu etničko-političke podjele koje su ih dovele do rata.
Dvadeset godina kasnije, šta bosanskohercegovačka "Dayton generacija" – oni koji su bili djeca ili još nisu bili rođeni 1995. godine – misli o dogovoru? Kako njihove stavove možemo uporediti sa generacijama koje su odrasle u Jugoslaviji i preživjele njen kolaps, kao i krvavi rat koji je uslijedio?
Prije deset godina, uz finansijsku podršku Nacionalne naučne fondacije, organizirali smo istraživanje u kojem je učestvovalo 2.000 Bosanaca i Hercegovaca i pitali ih, licem u lice, šta misle o Daytonskom mirovnom sporazumu i etničkim podjelama. Prošlog mjeseca, 20 godina kasnije, ista pitanja smo postavili 3.000 ljudi, također licem u lice.
Iako nismo ispitivali iste ljude kao u 2005. godini, velike brojke u ovim istraživanjima su nam omogućile da pratimo promjene u stavovima u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. "Prism Research", renomirana sarajevska firma, je radila obje ankete za nas, i mogućnost pogreške je bila manja od 2,5 posto.
Šta Bosanci misle o Daytonskom mirovnom sporazumu?
Godine 2005. smo pitali ljude da odaberu između četiri izjave o Daytonskom sporazumu. Dva su bila jednostavne pozitivne/negativne reakcije: "Dayton je bio generalno pozitivan i ne bi ga trebalo mijenjati" ili "...negativan i trebalo bi ga ukinuti". Dvije druge izjave su mišljenja, također, prisutna u Bosni: "Dayton je bio neophodan za završetak rata, ali sada BiH treba novi ustav da bi se pripremila za EU" i Dayton su "nametnule velike strane sile".
Stavovi Bosanaca i Hercegovaca o Daytonskom mirovnom sporazumu se nisu mnogo promijenili od 2005. do danas. Neodređena podrška je porasla sa 19,7 na 24,1 posto, opcija "neophodan, ali" je porasla sa 47,5 na 50,5 posto, dok je neodređeni negativni stav dvostruko umanjen, sa 10,8 na 4,8 posto. Broj onih koji ga smatraju nametnutim se nije promijenio.
Koja etnička grupa najviše podržava Daytonski mirovni sporazum?
Stavovi unutar etničkih grupa su većinom ostali nepromijenjeni tokom protekle decenije. Kako smo i ranije navodili, zaista je "ironično da su najveći protivnici provedbe Daytonskog mirovnog sporazum a od 1996. godine naovamo, bosanski Srbi, sada zajednica koja najpozitivnije gleda na njega". Tog su mišljenja jer smatraju da je "Dayton dao legitimitet Republici Srpskoj kao etnoteritorijalnom entitetu".
Do 2015. godine, ovaj stav je produbljen među bosanskim Srbima. Malo njih sada podržava stav Radovana Karadžića, ratnog lidera Srba, da je Dayton nametnuo neželjeni mir.
Bosanski Hrvati su značajno promijenili svoje stavove: sa 43 na 57 posto za "neophodan, ali" – i sada smatraju da daytonski okvir treba biti izmijenjen. Kao manjina u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji, Hrvati nisu sretni svojom oslabljenom političkom pozicijom i žele strukturu povoljniju za njih.
Kao većinska etnička grupa u zemlji – oko 52 posto ukupnog broja stanovništva – Bošnjaci, također, žele promjenu Daytona u institucijama i političkoj vlasti koja bi reflektirala trenutnu demografsku sliku.
Anketa je pokazala da je Bosna i Hercegovina ostala etnički podijeljena u svojim stavovima o Daytonskom mirovnom sporazumu. Razlike prema spolu, godinama, obrazovanju i prihodima unutar svake grupe nisu bitne, jer je etnička pripadnost bitnija.
Više osmišljen da zaustavi rat nego da izgradi evropsku državu, strukture ispregovarane u Daytonu još uvijek stoje. Samo mali broj Bosanaca i Hercegovaca ih odobrava – ali trenutno nema dobre alternative koja bi odgovaralo svakoj etničkoj skupini.
Zemlja je i dalje siromašna – prema procjenama Svjetske banke za 2014. godinu, nalazi se na 101. mjestu na listi od 185 zemalja po BDP-u po broju stanovnika. Etničke razlike su, također, vidljive. Bošnjaci imaju najveću nezaposlenost od 32 posto, dok nezaposlenost Srba i Hrvata iznosi 27 i 25 posto. Srbi imaju dosta niže prihode od drugih grupa, sa 413 dolara mjesečno u prosjeku, hrvatska kućanstva imaju prosječna primanja od 513 dolara, a bošnjačka 447 dolara.
Da li bi bosanske etničke grupe trebale biti razdvojene po teritorijama?
Godine 2005. smo pitali Bosance i Hercegovce da li se slažu ili ne sa sljedećom izjavom: "Etnički odnosi će biti značajno poboljšani kada sve etničke grupe budu razdvojene po teritorijama koje će pripadati samo njima (2005. godine, 50,5 posto ispitanika je reklo "da", uporedili smo rezultate sa istraživanjima stavova u sjevernoj Gruziji, još jednoj bivšoj ratnoj zoni, gdje je man je od 14 posto željelo etničko razdvajanje).
Ovdje imamo značajne promjene u stavovima. Sve manje Bosanaca – u sve tri etničke skupine – podržavaju ekskluzivne etničke teritorije. Preko 43 posto Bošnjaka je podržavalo etničku separaciju 2005. godine; danas je ta brojka 33 posto, što je pad od otprilike 10 posto. Među bosanskim Hrvatima, podrška etničkoj separaciji je pala sa 58 na 40 posto ili za 18 posto. Pad podrške je najvidljiviji među bosanskim Srbima sa 57 na 33 posto ili za 24 posto.
Manje obrazovane osobe u sve tri zajednice i dalje podržavaju separaciju.
Da li je do ovog pada došlo zbog stavova "Dayton generacije"?
U istraživanju su učestvovale slične dobne skupine iz svih etničkih grupa. Najmanja dobna skupina (18-35) je "Dayton generacija" u 2015. godini, od onih koji još nisu bili rođeni 1995. do onih kojima je bilo 15 godina kada je Daytonski sporazum potpisan.
Ova grupa je pokazala najveće razlike u mišljenju naspram iste dobne skupine ispitane 2005. godine.
Mnogo manji broj bosanskih Srba tih godina se slaže da je etnička separacija dobra strategija, nego što je to bilo prije deset godina. Podrška je opala sa 60 na 28 posto ili za 32 posto. Većina Bošnjaka u sve tri dobne skupine ne podržava etničku separaciju u poređenju sa ispitivanjem sprovedenom prije deset godina. Međutim, kako bosanski Srbi i Hrvati stare, tako više podržavaju etničku separaciju.
Šta to znači za etničke odnose u Bosni i Hercegovini?
Sve u svemu, Bosanci i Hercegovci postaju manje etnoteritorijalni. Prije samo deset godina, više od polovice populacije je vjerovalo da je etnička separacija najbolji način da se spriječe sukobi, a za taj pad podrške nije zaslužna samo nova generacija koja odrasta u manje etnički nasilnom svijetu.
Da odgovorimo na pitanje: bosanskohercegovačka "Dayton generacija" je grupa koja najmanje podržava etničku separaciju.
Ovo je najoptimističnija interpretacija podataka: stavovi u Bosni i Hercegovini se mijenjaju nabolje – ali institucije su i dalje u daytonskoj ludačkoj košulji, sada staroj dvije decenije.
Ipak, ovo je stvarnost: bosanska mladež nije uključena u politiku. Sedamdeset posto želi napustiti zemlju, a samo 15 posto misli da može utjecati na vlasti.
Bosna i Hercegovina će uskoro podnijeti aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji. Članstvo u Evropskoj uniji, kao i mogućnost da BiH ponovo postane zemlja multietničke tolerancije, u dalekoj su budućnosti.
