Zvjezdan Misimović, fudbalski reprezentativac BiH-a, saopštio je kako će u 33-oj godini života, poslije rekordnog reprezentativnog staža od 83 odigrane utakmica i 25 zabijenih golova, konačno okončati besprijekornu igračku karijeru.
Bosanskohercegovačku sportsku javnost zaskočila je odluka sportskog velikana da naprečac objesi kopačke o klin, tim prije što se poslednjih dana ovdje ozbiljno govorilo o tome kako će popularni Miske pojačati FK Sarajevo.
Klupski emisari su u nekoliko navrata boravili u Njemačkoj i vraćali se sa optimističnim najavama, ali Misimović je, barem tako kaže, odlučio da se definitivno posveti porodici, svojoj Stefaniji i trojici sinova.
Njemački izvori, istina, objavljuju kako je pred velikim igračem menadžerska karijera, ali to ni u kom slučaju nije u suprotnosti sa autentičnom motivacijom glavne ličnosti ove priče. Tek ovlašno zavirivanje iza osnovnih podataka, uputiće na zaključke kako čovjek koji je i dosad pokazivao veliku odanost idealima, ne može zapostaviti obitelj, niti je čitav život posvećen fudbalu moguće gurnuti u zaborav i potpuno se odvojiti od lopte.
Ko je ikad gledao Misimovića na terenu, ili pak s njim proveo poneki trenutak izvan zelenog polja, lako će zaključiti kako će svoje ogromno srce moći uspješno podijeliti između dvije ljubavi, i da će ga, Misketovog srca, i jednoj i drugoj strani biti u izobilju. A to veliko sportsko i ljudsko srce zakucalo je 1982. u Minhenu, u porodici emigranata iz Bosanske Gradiške.
U rodnom gradu načinio je prve fudbalske korake i to u mladim kategorijama velikana Bajerna. Njegov talenat nije promakao selektorima mlađjih kategodina tadasnje SR Jugoslavije za cije selekcije je odigrao nekoliko utakmica, ali je, čim ga je pod bh. zastavu, a na preporuku Hasana Salihamidžića, pozvao Blaž Slišković, 22-godišnjak iz drugog Bajernovog pogona donio je definitivnu odluku.
I evo, 13 godina svoj je nesumnjivi talenat više nego predano podređivao plavo-bijelom dresu, a svojevremeno je bio i zvanični vođa, znači kapiten vrste koja je pokazivala izuzetni vitalitet nadolazeće svjetske sile. Korak po korak, utakmica po utakmica, gol za gol ili asistencija po asistencija, i zajedno sa drugovima dogurao je do one mitske utakmice na brazilskoj Marakani, na samom otvaranju poslednjeg Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Sam Misimović će reći kako je bekrajno zahvalan reprezentaciji koja ga je odvela na planetarni samit, ali se, s pravom sve može okrenuti i drugačije.
Treba li reprezentacija biti zahvalna njemu što ju je odveo do zvijezda. Najveći broj ljubitelja fudbala, bez zazora će reći, premda svjesni doprinosa svih igrača i stručnjaka, kako je najzaslužniji za brazilsku bajku upravo tandem Misimović-Džeko. Ovaj je dvojac svjetskoj fudbalskoj javnosti dobro znan i mimo bh. reprezentacije. Oni su bili udarni dvojac bundesligaša Wolksburga koji je 2009. osvojio njemačko nacionalno prvenstvo. Džeko je tada bio najbolji strijelac, a Misimović najbolji asistent Bundeslige. Bio je to, zapravo, vrhunac Misimovićeve klupske karijere.
Prije toga okušao se u prvom timu Bajerna, gdje nije uspio pokazati šta sve zna, ali je visoku klasu pokazao u Bohumu i Nirnbergu. Poslije Wolksburga, odlazi u turski Galatasaraj, kasnije u Dinamo iz Moskve, pa u kineski Guiskou Renhe.
Zvjezdan Misimović je bezbroj puta pokazao kako je pametan mladi čovjek, pa je njegova procjena da, vjerovatno više nema smisla zlopatiti se sa osionim trenerima kakav je bio onaj fabulozni Hadži što mu je zagorčavao život u Istanbulu. Bolje je živjeti vlastiti život i na način kako je to i dosad bilo, predano i odano, posvećivati se vlastitim ljubavima na način kako dolikuje njegovom zrelom dobu i, sukladano tomu, stanju vlastitog zdravlja. Naravno kako je svaki ljubitelj sporta u njegovoj zemlji ozaren činjenicom da će i dalje ostati vjeran ovdašnjem fudbalu.
