Agonija sedam institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu (Zemaljski muzej, Historijski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Umjetnička galerija, Kinoteka, Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica) posljednjih mjeseci doživljava kulminaciju.
Bez pravnog statusa, upravnih odbora, sa manjkom u sredstvima i kadrovima, teško je i zamisliti kako su se ovih sedam institucija kulture održale u protekle dvije decenije finansirajući se od dobijenih grantova i poneke donacije, što je nestabilna osnova za njihovo djelovanje.
Radi upoređenja, evropska je praksa da biblioteke, galerije i muzeje finansira država u iznosu od 80 do 90 posto, a za preostala sredstva institucije se same snalaze, kaže direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu Saša Madacki.
„Recimo Britanski muzej, mi ga često proučavamo kao model, ima svoja dva preduzeća. Dakle, osnovao je dvije firme čiji prihod koriste u radu, ali i dalje Kraljica majka daje 90 posto budžeta Britanskom muzeju“, navodi Madacki.
Na nedavno održanoj tribini u Sarajevu na temu „Kulturna politika u BiH: trebaju li nam državne institucije kulture“, bh. režiser Haris Pašović ponovio je ranije zauzeti stav da, pored države koju treba motivisati da pokloni dužnu pažnju zaštiti kulturnog
Historijski muzej privremeno je u februaru ponovo otvorio vrata u sedmici otvorenih vrata.
stvaralaštva i naslijeđa, najveću odgovornost za propadanje institucija kulture snose njihovi rukovodioci:
„Svojim neradom su doveli da su te institucije sada tako ugrožene. Ako ne znaju da vode te institucije treba da se povuku, da dođu ljudi koji će znati kako to treba da se radi, koji će se potruditi da ljudi u cijeloj BiH imaju koristi od njihovih zbirki. Potrebno je identifikovati one ljude koji već imaju znanja, i treba te ljude postaviti da preuzmu rukovodstvo.“
Tribini je prisustvovao i univerzitetski profesor Enver Kazaz. Njegovo mišljenje je, u odnosu na stav Harisa Pašovića, sasvim suprotno:
„Ako bismo se složili s vašom tezom da bismo morali da imamo pa čak 10 posto menadžerstva u jednoj strašno maloj i siromašnoj zemlji, u jednoj maloj kuturi, onda bismo došli do sljedećeg: najbolji menadžer u kulturi je neko ko uspijeva da napuni sa 50.000 ljudi stadion Koševo. To je krajnji populizam. Znanje ne može i ne smije biti komercijalno.“
"Ove institucije nisu institucije gdje se čuva kulturno-historijsko blago - ono u njima propada“, kaže Mesud Hero.
Jedan od načina hitnog prevazilaženja teške situacije u sedam institucija kulture je imenovanje privremenih upravnih odbora, navodi kustos Historijskog muzeja BiH Mesud Hero.
„Treba uraditi ono što je federalno Ministarstvo kulture uradilo 2000. godine, postaviti privremene upravne odbore, nekakvu upravljačku strukturu dok se ne odluči šta dalje sa tim. Ove institucije nisu institucije gdje se čuva kulturno-historijsko blago - ono u njima propada“, kaže Hero.
Strategija kulturne politike
Vlasti Bosne i Hercegovine još nemaju definisan stav o značaju ovih institucija. Podsjetimo da je 2009. godine Ministarstvo civilnih poslova BiH, u čijem je resoru oblast kultura, poslalo na adrese 13 nadležnih ministarstava kantona, entiteta i Brčko Distrikta „Nacrt zakona o ustanovama kulture od značaja za BiH“ i zatražilo njihovo mišljenje.
Uslov da dokument krene u dalju proceduru je da ga svi prihvate, što se nije desilo.
Zemaljski muzej BiH
Zamjenica ministra civilnih poslova BiH Denisa Sarajlić Maglić naglašava da je svjetski trend razdvajanje poslovnog i umjetničkog aspekta djelovanja institucija kulture, na šta će se fokusirati ovo ministarstvo u daljem radu.
„I da se svi zajedno koncentrišemo malo na taj poslovni aspekt funkcionisanja institucija kulture, i ako možemo doći do nekih zajedničkih ideja, da uključimo i privredni i turistički sektor, akademsku zajednicu, da se te institucije otvore prema obrazovnim institucijama“, kaže Denisa Sarajlić Maglić.
Na nivou Savjeta ministara BiH je 2008. godine donesena Strategija kulturne politike. Poslije toga usvojen je i Akcioni plan za provedbu ove strategije. Prema riječima Envera Kazaza, strategija je vrlo neodgovorna:
„Strategija Ministarstva civilnih poslova, to sam pročitao, je antistrategija. Taj dokument je primjer političkog neobrazovanja. Kultura u BiH je državno
Enver Kazaz
pitanje par exsellence jer se iz nje razvija etnokultura - etnokultura kao oblik popularne, masovne kulture koja treba da getoizira društvo. Tih sedam institucija taoci su te kulture. Drugi aspket kulture je ono što ja nazivam festivalizacija kulture gdje najsiromašnija zemlja u regiji ima najbogatiji filmski festival u regiji i gdje se tu pojavljuje neka vrsta neobegovskog jet seta koji privatizira kulturalne fondove, i pojavljuje se kao neka vrsta klana. I kad biste izračunali koliko se ulaže u kulturu, vi biste dobili nevjerovatne svote.“
Međutim, i kada se riješi status sedam institucija kulture, čini se da njihovi problemi time neće prestati. Primjer za to je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Uz velike napore i sa relativno malim sredstvima, ova državna institucija je ostvarila zavidne rezultate u radu, pa je u 2010. godini proglašena najuspješnijom institucijom u Evropi za posvećenost zaštiti kulturno-historijskog naslijeđa.
„Institucije na državnoj razini su izložene, pogotovo one koje su uspješne, najžešćim napadima. Odakle dolazi ti napadi? Dolaze izravno od onih koji bi morali osigurati rad. Kultura nije nimalo beznačajna stvar, možda je najznačajnija nadležnost koju to ministarstvo ima, posebno imajući u vidu da je na čelu ministarstva predstavnik one političke opcije koja želi kulturu u BiH raščlaniti na neraščlanjive i neodržive komponente“, kaže član Komisije Amra Hadžimuhamedović.
