Volonterka iz Tomislavgrada: Fali mi moja afrička obitelj
Tomislavgradska humanitarna udruge „Kap ljubavi“ ovih dana je obilježila 13 godina svoga postojanja. Skupina nesebičnih ljudi, među kojima je većina mladih, godinama se bavi humanitarnim radom, a početkom ove godine u Afriku su ispratili svoju članicu i tajnicu udruge Dražanu Perković.
Šest mjeseci je pomagala štićenicima Malog doma u mjestu Subukia u Keniji. Sa Dražanom koja se u Africi skrbila za napuštenu djecu sa hendikepom, razgovarali smo kada se spremala za put i po povratku u Tomislavgrad.
RSE: Dražanu smo ispratili u prvom mjesecu ove godine u Afriku. Vratila se nazad puna dojmova.
Perković: Privikavam se, premda znam reći da još uvijek noću znam sanjati Afriku. Probudim se i shvatim gdje sam - i onda se rasplačem. Hvala Bogu da je meni drago da sam ja među svojima, da sam među obitelji, ali fali mi nevjerojatno moja afrička obitelj.
RSE: Ja bih rekla da više od te afričke obitelji fali čistoća ljudskoga srca.
Dražana nakon povratka u Tomislavgrad
Perković: Tako je. Nevjerojatno koliko su oni zadovoljni malim. Nevjerojatno koliko su radosni. I ono što je mene dojmilo – imaju vremena jedni za druge. Kad sam ja došla tamo, dočekali su me fra Miroslav Babić, svećenik iz Bugojna, franjevac Bosne Srebrene, fra Juro Takalić, svećenik iz Jajca, također franjevac Bosne Srebrene, i fra Augustin Maniragaba, Ruanđanin. Istog trenutka kad sam došla u Afriku osjećala sam se kao da sam došla kući.
RSE: Koliko ta djeca imaju, odnosno koliko nemaju?
Perković: Mi zaista nismo svjesni čega sve imamo. Odnosno, nismo svjesni apsolutno ničega. Možda je sad malo bahato od mene ovo što ću sada reći – mi imamo i više nego što nam treba. Bez obzira što kukamo da smo u nekim krizama, ja smatram da smo mi duhovno u krizi. Ja sam volontirala pola godine u Malom domu. To je dom za djecu sa posebnim potrebama. To su djeca koja su napuštena. Nažlost, u Africi je imati bolesno dijete još uvijek sramota. Ljudi vjeruju kada imaju bolesno dijete da su začarni, da ih je neko ukleo - i najčešće tu djecu fra Miroslav i djelatnici Malog doma pronađu u šumi, na ulici, napuštenu, odbačenu, i ta djeca se dovedu u Mali dom, pruži im se adekvatna liječnička skrb, dobiju tri obroka dnevno. A, vjerujte mi, u Africi jedan obrok je bogatstvo.
RSE: Da li si zaplakala kada si prvi put vidjela kako izgleda taj jedan obrok djece iz sela, ne onih u domu jer oni imaju tri obroka?
Perković: Djeca iz sela su sretna kad uopće imaju što jesti, i to je najčešće ugali – to je nešto kao naša pura, bijelo, od mljevenog kukuruza, kuha se s vodom. I sretni su ako imaju prilog. A prilog je ili paradajz ili grah ili riža. I nema safta. Ali oni to jedu sa tolikom slašću da je to nevjerojatno. I djeca u Malom domu često imaju takve obroke, jer jednostavno u Africi je to normalna hrana. U Africi se meso jede u rijetkim prilikama, kad su neka slavlja, ali čak ni tada ljudi ne mogu sebi priuštiti meso. Ja sam prvih dana znala se sakriti i plakati. I onda sam nakon određenog vremena shvatila – mi imamo puno, nemamo ništa. Nesretni smo, nezadovoljni, ljubomorni jedni na druge. Ja znam čuti često od naših ljudi kako su Afrikanci lijeni ljudi. Ja nisam naišla na takve Afrikance. Ja mogu slobodno reći da su Afrikanci kao mravi.
Dražana u Keniji
RSE: Kako je obitelj reagirala na tvoj povratak? Kad si išla, bilo su svi pomalo tužni, bojažljivi i bilo ih je strah.
Perković: Zaista, svi su bili u nevjerojatnom strahu, ali ja apsolutno nisam osjećala niti da odlazim na drugi kontinenet, niti strah od nečega nepoznatoga, niti strah od nekih bolesti. Kad sam se vraćala rođak Tomislav - Toša je došao po mene. Ja apsolutno nisam znala da oni meni pripremaju doček, iznenađenje, cijela „Kap ljubavi“, najbliži prijatelji, roditelji, rodbina, sestra, plakati pusti. A ja sam onako sva zbunjena došla i rekla sam si: „Bože, šta je ovo, ja bih nazad u Afriku“, na šta se moja sestra čak malo kasnije naljutila i rekla: „Pa daj mogla si bar jedan dan glumiti da si poželjela nas.“
RSE: A ako te put navede ponovo u Afriku?
Perković: Kada me pitaju da li li bih ponovo išla u Afriku, da li želim u Afriku, ja kažem: „Isti tren bih otišla u Afriku.“ Naravno da želim. Ja imam volju, a neka Bog napravi put.
