Poplave u Bosni i Hercegovini izvukle su najbolje iz ljudi, često se može čuti posljednjih dana. Sa rastom vodostaja, raslo je i suosjećanje, isplivala je na površinu međuljudska solidarnost. Voda kao da je izbrisala svaku podjelu. Bosanci i Hercegovci ovih dana dijele se tek na ugrožene i one koji im žele pomoći.
Za vrijeme poplava u Bosni i Hercegovini organizirano je mnoštvo punktova za skupljanje humanitarne pomoći. Građani su odvajali hranu i ostale potrepštine za ugrožene, a neki su čak i putovali u poplavljena područja kako bi pomagali u čišćenju.
Studenti, koji su bili od velike pomoći u ovoj situaciji, sami su se organizirali, zabilježili smo već prvih dana kada su poplave počele:
Orašje je jedan od gradova koji su spasili volonteri. Admir Nurkić, predsjednik Mjesne zajednice Orašje, kaže da vlasti nisu znale odgovoriti situaciji koja je zadesila ovaj grad:
„Nisu jednostavno bili spremni na ovo. Ono što se dešava standardno u BiH tipa da zimsku službu iznenadi snijeg, to se sad desilo sa civinom zaštitom. Znači to je naša bh. priča. Institucije u ovom obliku i sa ovoliko razina vlasti ne mogu odgovoriti zahtijevnim zadacima“, navodi Nurkić.
Volonteri su samog početka neumorno radili na sanaciji nasipa na Savi:
„Drugu noća nam dolazi dva autobusa Tuzlaka, momaka koji su u punoj snazi i koji su nam dozvolili da se odmorimo, što je bio ključni momenat. U tom trenutku Sava je bila vrlo visoka, još uvijek je postojao strah da će da probije nasip i da se izlije u Orašje“, priča Admir.
Volja ljudi koji su željeli pomoći bila je ogromna:
„Nije bilo moguće oteti nekome lopatu, što je isto bio vralo zanimljiv momenat, jer nakon 48 sati ili nakon trećeg dana ili noći ne znam odakle su više crpili tu energiju“, dodaje Admir.
U situaciji koja je zadesila poplavljena područja želju da doprinesu imali su svi, bez obzira na godine:
„Na način da su i djeca iz osnovne škole bila aktivna 24 sata u domenu onoga što ona mogu raditi. Ona su, recimo, vezala vreće, dok su drugi punili i prenosili, žene su bile na raspolaganju da vežu, da pune čak. Bilo je nevjerovatno“, priča Admir.
Jedna od volonterki koja je od prvog dana djelovala je 29-ogodišnja Jasmina Krzić iz Sarajeva. Na pitanje zašto se uopće odlučila iz topline vlastitoga doma uputiti u nepoznato, Jasmina odgovara da je osjećala posebnu vezu sa ugroženim ljudima:
„Ja sam dijete iz rata. Sjećam se koliko sam ja priželjkivala solidarnost drugih ljudi sa mnom kao malom. Samim tim sam se pronašla u svemu tome. Smatrala sam da jedan čovjek zaista mora biti primjer ovom društvu da ako se nećemo mi kao sugrađani ili civili solidarisati sa našim stanovništvom, ko će onda skočiti u pomoć?“
Solidarnost i ljubav prema drugima postoji u Bosancima i Hercegovcima, samo je predugo bila uspavana, smatra Jasmina:
„Ono što sam mislila da je davno umrlo u nama, vidjela sam ovaj put da nije, da dostojanstvo u ljudima i dalje postoji i da su ljudi zaista spremni da se solidarišu, samo treba to probuditi u njima“, konstatuje Jasmina.
Rekacije ljudi nisu uvijek bile pozitivne. Jasmina kaže da je to normalno, ljudi su doživjeli preveliku tragediju:
„Normalno, kad je čovjek pogledao da je za sat i po ostao bez svega, i da je spao na vas da mu date flašu vode.“
„Nisam siguran šta se dešavalo tamo i zašto se to tako dešavalo da ljudi nisu bili raspoloženi na samom početku, da su odustajali, da su se svađali u određenim selima kad su počeli dizati nasipe, smatrajući da će jedna strana biti poplavljena, a druga neće, pa su rušili jedni drugima brane“, kaže Admir Nurkić.
Jasmina kaže da poslije ovog iskustva želi vjerovati u Bosnu i Hercegovinu kakva je bila za vrijeme poplava - solidarna i bez predrasuda:
„Mladi svijet je pokazao da nema razlike po imenu i prezimenu, ono čime nas već dugo truju. Ja sam vidjela da smo svi zaista isti, da svi dijelimo istu bol i da nema razlike između nikoga. To je ono što mene nosi i što je moja snaga ovaj put. Najveća radost je da dostojanstvo u nama i solidarnost među nama nisu umrli. To je ono što sam ja vidjela svojim očima“, priča Jasmina.
Bilo gdje na svijetu ljudi u prirodnim katastrofama ne mogu vidjeti ništa dobro. U Bosni i Hercegovini je, po običaju, situacija malo drukčija. Bilo apsurdno ili ne, u slučaju da cijela ova nesreća trajnije poveže davno prekinute veze između ljudi, učinila je nešto dobro.
Za vrijeme poplava u Bosni i Hercegovini organizirano je mnoštvo punktova za skupljanje humanitarne pomoći. Građani su odvajali hranu i ostale potrepštine za ugrožene, a neki su čak i putovali u poplavljena područja kako bi pomagali u čišćenju.
Studenti, koji su bili od velike pomoći u ovoj situaciji, sami su se organizirali, zabilježili smo već prvih dana kada su poplave počele:
Orašje je jedan od gradova koji su spasili volonteri. Admir Nurkić, predsjednik Mjesne zajednice Orašje, kaže da vlasti nisu znale odgovoriti situaciji koja je zadesila ovaj grad:
„Nisu jednostavno bili spremni na ovo. Ono što se dešava standardno u BiH tipa da zimsku službu iznenadi snijeg, to se sad desilo sa civinom zaštitom. Znači to je naša bh. priča. Institucije u ovom obliku i sa ovoliko razina vlasti ne mogu odgovoriti zahtijevnim zadacima“, navodi Nurkić.
Volonteri su samog početka neumorno radili na sanaciji nasipa na Savi:
„Drugu noća nam dolazi dva autobusa Tuzlaka, momaka koji su u punoj snazi i koji su nam dozvolili da se odmorimo, što je bio ključni momenat. U tom trenutku Sava je bila vrlo visoka, još uvijek je postojao strah da će da probije nasip i da se izlije u Orašje“, priča Admir.
Volja ljudi koji su željeli pomoći bila je ogromna:
„Nije bilo moguće oteti nekome lopatu, što je isto bio vralo zanimljiv momenat, jer nakon 48 sati ili nakon trećeg dana ili noći ne znam odakle su više crpili tu energiju“, dodaje Admir.
U situaciji koja je zadesila poplavljena područja želju da doprinesu imali su svi, bez obzira na godine:
„Na način da su i djeca iz osnovne škole bila aktivna 24 sata u domenu onoga što ona mogu raditi. Ona su, recimo, vezala vreće, dok su drugi punili i prenosili, žene su bile na raspolaganju da vežu, da pune čak. Bilo je nevjerovatno“, priča Admir.
Jedna od volonterki koja je od prvog dana djelovala je 29-ogodišnja Jasmina Krzić iz Sarajeva. Na pitanje zašto se uopće odlučila iz topline vlastitoga doma uputiti u nepoznato, Jasmina odgovara da je osjećala posebnu vezu sa ugroženim ljudima:
„Ja sam dijete iz rata. Sjećam se koliko sam ja priželjkivala solidarnost drugih ljudi sa mnom kao malom. Samim tim sam se pronašla u svemu tome. Smatrala sam da jedan čovjek zaista mora biti primjer ovom društvu da ako se nećemo mi kao sugrađani ili civili solidarisati sa našim stanovništvom, ko će onda skočiti u pomoć?“
Solidarnost i ljubav prema drugima postoji u Bosancima i Hercegovcima, samo je predugo bila uspavana, smatra Jasmina:
„Ono što sam mislila da je davno umrlo u nama, vidjela sam ovaj put da nije, da dostojanstvo u ljudima i dalje postoji i da su ljudi zaista spremni da se solidarišu, samo treba to probuditi u njima“, konstatuje Jasmina.
Rekacije ljudi nisu uvijek bile pozitivne. Jasmina kaže da je to normalno, ljudi su doživjeli preveliku tragediju:
„Normalno, kad je čovjek pogledao da je za sat i po ostao bez svega, i da je spao na vas da mu date flašu vode.“
„Nisam siguran šta se dešavalo tamo i zašto se to tako dešavalo da ljudi nisu bili raspoloženi na samom početku, da su odustajali, da su se svađali u određenim selima kad su počeli dizati nasipe, smatrajući da će jedna strana biti poplavljena, a druga neće, pa su rušili jedni drugima brane“, kaže Admir Nurkić.
Jasmina kaže da poslije ovog iskustva želi vjerovati u Bosnu i Hercegovinu kakva je bila za vrijeme poplava - solidarna i bez predrasuda:
„Mladi svijet je pokazao da nema razlike po imenu i prezimenu, ono čime nas već dugo truju. Ja sam vidjela da smo svi zaista isti, da svi dijelimo istu bol i da nema razlike između nikoga. To je ono što mene nosi i što je moja snaga ovaj put. Najveća radost je da dostojanstvo u nama i solidarnost među nama nisu umrli. To je ono što sam ja vidjela svojim očima“, priča Jasmina.
Bilo gdje na svijetu ljudi u prirodnim katastrofama ne mogu vidjeti ništa dobro. U Bosni i Hercegovini je, po običaju, situacija malo drukčija. Bilo apsurdno ili ne, u slučaju da cijela ova nesreća trajnije poveže davno prekinute veze između ljudi, učinila je nešto dobro.
