Foreign Policy: Michael Jordan, prevela Biljana Jovićević
Ako iko može da razumije brzinu promjena kroz koje revolucije u Egiptu i Tunisu prolaze trenutno, to su njihove kolege u post-komunističkoj istočnoj Evropi.
Taj region trenutno u tjesnacu promjena, prelazi bolno iz dikataure u demokratiju. Nakon što su “odrubljene glave“ vođama, istočni Evropljani znaju šta je sljedeće. Čišćenje!
To je počelo u Egiptu i Tunisu, a omraženi cilj je na nišanu: tajna policija.
Za egipatske disidente i islamiste, progonjene ili čak mučene od strane Državne službe bezbjednosti (tajna policija), odstupanje s vlasti Hosnija Mubaraka 11.februara nije bilo dovoljno.
Prva sloboda stigla je za vikend 5. marta, kada su nakon pada otišli i oni koji su smatrani za “mozgove režima“ i njihovo najubojitije oružje, od 500.000 vojnika obavještajne službe.
Procurila je vijest da su šefovi Službe državne bezbjednosti uništavali datoteke paljenjem mnogih kompromitujućih dokaza.
Hiljade ljudi jurnulo je kroz kordone sigurnosti u Aleksandriji i Kairu da pretražujući sjedišta tajne policije i nađu dokaze o kršenju ljudskih prava.
Ne prebrzo, ali i Tunis je demontirao svoju Službu državne bezbjednosti zaključno sa 7. martom.
Privremeni ministar unutrašnjih poslova saopštio je da je cilj bio podstaknuti "klimu povjerenja i transparentnosti između sigurnosne službe i građana."
Nekoliko dana kasnije, Egipat je saopštio kako je simbolično preimenovao svoju službu državne bezbjednosti, kao agenciju za "nacionalnu bezbjednost", čiji se fokus dramatično suzio - samo na terorizam.
Koliko duboko zasjeći
Usred nove drame koja se odvija svaki dan u Egiptu i Tunisu, ti udarci na mučitelje režima tumače se kao prvi test koliko su reformisti zaista posvećeni pozivima za demokratizaciju i poštovanje ljudskih prava.
Pravda iz predostrožnosti jedna je stvar. Tranziciona pravda je nešto drugo, ne samo raskid s prošlošću, nego stvaranje nove političke kulture koja se temelji na građanskim slobodama i vladavini prava.
Da bi vidjeli ovu vrstu tranzicije iz prve ruke, sjeverni Afrikanci trebaju samo proći preko Mediterana i proučiti šta je post-autoritarna istočna Evropa prošla tokom protekle dvije decenije.
Vođeni naprijed željom da se pridruže Evropskoj uniji, nove elite morale su riješiti pitanje što učiniti s ključnim počiniteljima "ancien regime“ - plus svim vjernim vojnicima podržavanim s vrha.
Ključno pitanje: Pored tajne policije, kako duboko zasjeći u stare elite, javnu upravu, birokratiju, sudove, privredu, redovnu vojsku i policiju, čak i u medije i univerzitete?
Rumunski predsjednik Nikolaj Čaušesku (desno) i njegova supruga Elena u Pekingu, 14. oktobar 1988.
U svakoj dražavi se počelo sa lustracijom: legalizovanim “kontrolisanim čišćenjem” saradanika.
Ti zakoni o lustraciji, koji su ime dobili iz termina “lustrum“ što je kod starih Grka i Rimljana značio drevni obred čišćenja-utemeljeni su u nove demokratske parlamente Istočne Evrope.
Presudno je, međutim, to što su se oni su se odnosili na sve frakcije - čak i tamo gdje su pobijedili komunisti, rekonstruisani u socijaliste.
"To nije osveta, gdje se pročisti, jer ste u poziciji da to učinite", kaže politolog Lavinia Stan, kourednik Enciklopedije tranzicijska pravde i Rumunka, koja je odrasla pod represivnim aparatom vladavine Nikolaja Čaušeskua.
"Želite im poslati poruku: Ovo je nova vlast i mi smo tako predani demokratiji da im (bivšim podanicima režima) omogućavamo novu šansu da budu dio sistema. U suprotnom imaćete pobunu", kaže ona.
Paralela Istočna Evropa-Egipat-Tunis
Dok su termini "tranzicijska pravda" i "lustracija" relativno novi u leksikonu o ljudskim pravima, sam koncept nije.
Stručnjaci prate trag od početka denacifikacije u poslijeratnoj Njemačkoj i suđenjima u Nimbergu.
Ipak, u poslijeratnom periodu kao premijer "pobjedničke pravde" takođe se razmatra potez Sjedinjenih država i njihovih saveznika u pokušaju da nametnu svoju volju u Njemačkoj i Japanu.
Iako se takva situacija prilično razlikuje od zemlje u kojoj je vlastiti narod svrgnuo režim - jednako u Istočnoj Europi, Egiptu i Tunisu - to ipak postavlja putokaz za način kako da se rukovodi neredima u periodima tranzicije.
Šest decenija kasnije, primjena „pobjedničke pravde“ tokom “de-Batifikacije“ u Iraku (Baath je bila vladjuća stranka Sadama Huseina) uglavnom je doživljena kao pre-ekstremna i kontraproduktivna.
Oko 400.000 pripadnika vojnih i policijskih snaga brzo su se digli na ulice, a mnogi su se pridružili brojnim pobunjeničkim grupama.
Mnogo uspješnija tranzicija je stvoriti forum za kraj nekažnjivosti za najgora zlostavljanja i supstancu izvinjenja za ekscese bivšeg sistema, kaže David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za međunarodnu pravdu.
Kambodža - Prinudni rad pod Crvenim kmerima
"Važno je suočiti se sa prošlošću, privesti pravdi odgovorne, omogućiti da se patnje žrtava čuju i prepoznaju, zatim reformisati institucije tako da se nikada više ne ponovi", rekao je Tolbert, koji je učestvovao na suđenjima u Libanu i Crvenim Kmerima, a bio je i zamjenik glavnog tužitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Posljednjih godina smo vidjeli da se tranzicijska pravda uspostavlja preko “komisija za istinu i pomirenje" najpoznatije u periodu post-apartheida u Južnoj Africi, ali i svugdje drugo od Argentine i Gvatemale, Ruande i Sijera Leonea, do Kambodže i Istočnog Timora.
Nema dvije tranzicije koje su bile iste i posmatrači ih prate veoma pažljivo. Pa ipak post-autoritarna Istočna Evropa ima najviše paralela sa Egiptom i Tunisom.
Makar je Istočna Evropa imala priliku da osjeti duh demokratije u interegnumu između dva svjetska rata i po drugi put prije nego što su lokalni komunisti, podržani od Moskve i okupirani od strane sovjetskih trupa srušili post-ratovski otpor.
Da li se rezalo duboko?
Egipat i Tunis, kao i Libija, o tome mogu izvući pouku iz istorijskog pamćenja.
Te zemlje su čak i u post kolonijalnom periodu prolazile od diktatora do diktatora.
Ipak, u Istočnoj Evropi i Sjevernoj Africi, nakon više decenija izlaganja brutalnoj diktaturi, skupili su hrabrost da zahtjevaju promjene.
No, bilo bi nategnuto reći da su sve bivše komunističke zemlje prošle kroz "dekomunizaciju."
Rusija bira (i to više puta) Vladimira Putina, uprkos KGB prošlosti.
Aleksandar Lukašenko iz Bjelorusije, nazvan "Posljednji evropski diktator", čak je zadržao KGB ime za svoje obavještajne službe.
Do danas u većini bivših sovjetskih republika u Aziji vlast kontrolišu bivši komunistički aparatčici.
U Centralnoj Evropi, ipak su se opredijelili za lustraciju. U Pragu, Varšavi, Budimpešti, javnost je otvorila pitanje saučesništva ili kako su to na Sussex evropskom institutu naveli: "Ko je pomagao u bezbjednosnim službama u špijuniranju komšija, kolega i članova porodice? Šta može biti fer kazna za tu saradnju? Kako društva koja prihvataju liberalnu ideologiju i vladavinu prava treba da se nose sa onim članovima koji "bez da budu proglašeni krivim, ne mogu biti proglašeni nevinim"?
Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko sa ruskim premijerom Vladimirom Putinom u Minsku - iz arhive
Svaka zemlja rješava ta teška pitanja na svoj način. Česi su se očistili s "radikalima" lustracijom u komisijama koje su zaronile u pozadinu više od 400.000 visoko rangiranih fajlova Komunističke partije.
U zemlji od samo 10 miliona ljudi, 3 posto bili su identifikovani kao doušnici tajne policije.
Država, je tada zabranila javna imenovanja za više od 9.000 bivših partijskih funkcionera na radnim mjestima kao što su sudije, tužitelji, do čelnih funkcija u državnim preduzećima, medijima i univerzitetima.
Neki kritičari smatraju da je ovaj rez išao previše duboko, eliminišući zvaničnike sa prijeko potrebnom "stručnošću" za pomoć u periodu prijelaza u kapitalizam i demokratiju.
Špijuni koji su preživeli lustraciju
Ali drugi, poput politikologa Lavinie Stan, sugerišu da iskustvo može biti precijenjeno. Uostalom, Češka Republika nikada nije izgubila primat kao glavni trkač u pridruživanju zapadnim institucijama kao što su NATO i EU.
U stvari, rizik da će zvaničnici starog sistema raditi na potkopavanju tranzicije može biti jednako velik kao i nedostatak iskustva.
"Vi možete obezbijediti svoju administraciju sa kvalifikovanim ljudima, ali se samo obnovljena elita može zalagati za demokratiju. Nedostatak vještina nije ozbiljna greška. One mogu biti stečene, i to vrlo brzo", kaže ona.
Nasuprot tome, Poljska i Mađarska odlučile su se za lustraciju "priznanja". To znači da su saradnici koji su priznali svoju ulogu mogli zadržati posao.
Mnogi su to uradili, zbog rizika od moguće neugodne izloženosti u slučaju da datoteke završe u rukama nekih istoričara, novinara ili političara.
Oni koji nijesu, suočeni su sa rizikom javne blamaže: u januaru 1996. godine, poljski premijer Jozef Oleksy bio prisiljen da da ostavku nakon optužbe da je špijunirao za Moskvu.
Godine 2002, konzervativni mediji u Mađarskoj gotovo su doveli do pada socijalističkog premijera Petera Medgyessyja, nakon otkrivanja da se bavio kontrašpijunažom.
U januaru 2007, novoimenovani nadbiskup Varšave bio je označen kao doušnik, uz pozive da odstupi.
U međuvremenu, bivše sovjetske Balitičke republike, Litvanija, Latvija i Estonija imale su jednu anomaliju u odnosu na bivše komunističke sada EU države.
Optužbe, provokacije i niski politički udarci uglavnom su bili usmjereni na zajedničkog spoljnog neprijatelja - Rusiju, kaže Nikolaj Meinert, estonski novinar koji sada radi za latvijsku News Media Group.
"Za lokalce koji su "profesionalni političari" tokom sovjetske ere", jedini način da se spasi njihov status bio je da se uvjeri društvo da nijesu komunisti ti koji su bili krivi za ono što se dogodilo, već Rusi. Ljude je lako izmanipulisati", kaže Meinert.
Iz prošlosti se ne može samo otići
No, i pored toga, na Baltiku su "očišćeni" mnogi zvaničnici, koji su optuženi za bliskost Moskvi. U Litvaniji je "KGB akt" zabranio bivšim agentima promjenu zanimanja.
Ipak, kao i svaka demokratija, oštećeni Litvanci imali su i regresiju. U 2004. i 2005, četiri nisko rangirana bivša agenta su svoj slučaj iznijeli pred Evropski sud za ljudska prava, tvrdeći da im je KGB aktom povrijeđeno osnovno pravo na rad. Sud se sa tim saglasio.
"Nijesam ubio nikog, nijesam deportovao nikoga, ja nijesam počinio genocid", rekao je jedan od bivših KGB agent za Christian Science Monitor 2007.
Sjedište bivšeg KGB-a u Moskvi
Nakon KGB akta, rekao je da se "osjećao kao pokusni zec na kojem se eksperimentiše, i pravi primjer od njega".
Kažnjavanje počinitelja zločina u prošlosti je bio emocionalan, komplikovan i proces koji je stvarao podjele u cijeloj istočnoj Evropi.
Neki pojedinci su s pravom bili izloženi, drugi, ne tako pravedno. To je takođe proces koji nikada ne izgleda kao da je došao do kraja.
Čak i ranije ovog mjeseca, Mađarsko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da otpušta sedam zvaničnik optuženih da su u vrijeme komunizma bili tajni agenti.
S toliko mnogo izazova u post-autoritarnim tranzicijama, neki istočni Evropljani pokušali su izbjeći neugodnosti i čistk propovijedajući oprostiti i zaboraviti pomirenje.
Taj pristup može biti iskušenje za neke vođe u post-Mubarakovom Egiptu i post-Ben Alijevom Tunisu. Poređenja su neizbježna, kaže Aleks Szczerbiaka, poljski profesor politike koji je koautor izvještaja Sussex evropskog instituta.
"Problem je, što post-komunističko iskustvo sugeriše da se iz prošlosti ne može samo 'otići', već može doći opet kao izvor podjela u društvu i kao glavni politički problem", kaže Szczerbiaka.
"Ne mogu samo reći, neka sve ode samo da ode", primjećuje Tina Rosenberg, novinar New York Timesa, autor i dobitnik Pulitzerove nagrade za “Ukleta zemlja: Suočavanje Evrope s duhovima nakon komunizma. " (The Haunted Land: Facing Europe's Ghosts After Communism).
“Ako se oni ne bave time na organizovan način, to će se uvijek vraćati na neorganizovan način. Ljudi to neće samo zaboraviti i otići", kaže ona.
Velika želja za osvetom
Kako duboko svaka zemlji treba da zasiječe je međutim "pitanje za milion dolara", kaže Lavinia Stan, politolog.
"Ne postoji jedna veličina koja odgovara svima", dodaje Tolbert.
Tuniski policajac tokom protesta, januar 2011.Vratimo se Egiptu, gdje neki već ovaj period zovu “de-Mubarakizacija“
Bilo je informacija da su samo nekoliko dana nakon što je Mubarak srušen, neki njegovi nekad vjerni policajci izašli na ulicu, da protestuju.
Ne samo za bolje plate, već i da spasu sopstvenu kožu.
"Samo sam slijedio naređenja", uzdisao je jedan policajac, ponavljajući poznati, već istorijski referen.
Hoće li javnost i nove političke elite ovo kupiti ostaje da se vidi. Dana 7. marta, egipatske vlasti naredile su hapšenje 47 policijskih službenika za spaljivanje obavještajne baze podataka.
Bijes u Egiptu i Tunisu je takav da jedan ili dva linča neće iznenaditi nikoga. Ipak, neke žrtve ukazuju da bi prihvatile tranzicijsku pravdu prije osvetničeke verzije.
"Mi smo mnogo pretrpjeli i vidjeli strašna mučenja od ruku ove agencije", rekao je jedan čovjek u Aleksandriji, koji je provalio u obavještajne kancelarije 4. marta.
"Postoji velika želja za osvetom. Ali, mi bismo ih radije sve poslali na suđenje", kaže on.
Autor Michael J. Jordan je iz Bratislave, slovački freelance novinar, koji izvještava iz postkomunističkih država Centralne i Istočne Evrope od 1993. godine.
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
Ako iko može da razumije brzinu promjena kroz koje revolucije u Egiptu i Tunisu prolaze trenutno, to su njihove kolege u post-komunističkoj istočnoj Evropi.
Taj region trenutno u tjesnacu promjena, prelazi bolno iz dikataure u demokratiju. Nakon što su “odrubljene glave“ vođama, istočni Evropljani znaju šta je sljedeće. Čišćenje!
To je počelo u Egiptu i Tunisu, a omraženi cilj je na nišanu: tajna policija.
Za egipatske disidente i islamiste, progonjene ili čak mučene od strane Državne službe bezbjednosti (tajna policija), odstupanje s vlasti Hosnija Mubaraka 11.februara nije bilo dovoljno.
Prva sloboda stigla je za vikend 5. marta, kada su nakon pada otišli i oni koji su smatrani za “mozgove režima“ i njihovo najubojitije oružje, od 500.000 vojnika obavještajne službe.
Procurila je vijest da su šefovi Službe državne bezbjednosti uništavali datoteke paljenjem mnogih kompromitujućih dokaza.
Hiljade ljudi jurnulo je kroz kordone sigurnosti u Aleksandriji i Kairu da pretražujući sjedišta tajne policije i nađu dokaze o kršenju ljudskih prava.
Ne prebrzo, ali i Tunis je demontirao svoju Službu državne bezbjednosti zaključno sa 7. martom.
Privremeni ministar unutrašnjih poslova saopštio je da je cilj bio podstaknuti "klimu povjerenja i transparentnosti između sigurnosne službe i građana."
Nekoliko dana kasnije, Egipat je saopštio kako je simbolično preimenovao svoju službu državne bezbjednosti, kao agenciju za "nacionalnu bezbjednost", čiji se fokus dramatično suzio - samo na terorizam.
Koliko duboko zasjeći
Usred nove drame koja se odvija svaki dan u Egiptu i Tunisu, ti udarci na mučitelje režima tumače se kao prvi test koliko su reformisti zaista posvećeni pozivima za demokratizaciju i poštovanje ljudskih prava.
Pravda iz predostrožnosti jedna je stvar. Tranziciona pravda je nešto drugo, ne samo raskid s prošlošću, nego stvaranje nove političke kulture koja se temelji na građanskim slobodama i vladavini prava.
Da bi vidjeli ovu vrstu tranzicije iz prve ruke, sjeverni Afrikanci trebaju samo proći preko Mediterana i proučiti šta je post-autoritarna istočna Evropa prošla tokom protekle dvije decenije.
Vođeni naprijed željom da se pridruže Evropskoj uniji, nove elite morale su riješiti pitanje što učiniti s ključnim počiniteljima "ancien regime“ - plus svim vjernim vojnicima podržavanim s vrha.
Ključno pitanje: Pored tajne policije, kako duboko zasjeći u stare elite, javnu upravu, birokratiju, sudove, privredu, redovnu vojsku i policiju, čak i u medije i univerzitete?
U svakoj dražavi se počelo sa lustracijom: legalizovanim “kontrolisanim čišćenjem” saradanika.
Ti zakoni o lustraciji, koji su ime dobili iz termina “lustrum“ što je kod starih Grka i Rimljana značio drevni obred čišćenja-utemeljeni su u nove demokratske parlamente Istočne Evrope.
Presudno je, međutim, to što su se oni su se odnosili na sve frakcije - čak i tamo gdje su pobijedili komunisti, rekonstruisani u socijaliste.
"To nije osveta, gdje se pročisti, jer ste u poziciji da to učinite", kaže politolog Lavinia Stan, kourednik Enciklopedije tranzicijska pravde i Rumunka, koja je odrasla pod represivnim aparatom vladavine Nikolaja Čaušeskua.
"Želite im poslati poruku: Ovo je nova vlast i mi smo tako predani demokratiji da im (bivšim podanicima režima) omogućavamo novu šansu da budu dio sistema. U suprotnom imaćete pobunu", kaže ona.
Paralela Istočna Evropa-Egipat-Tunis
Dok su termini "tranzicijska pravda" i "lustracija" relativno novi u leksikonu o ljudskim pravima, sam koncept nije.
Stručnjaci prate trag od početka denacifikacije u poslijeratnoj Njemačkoj i suđenjima u Nimbergu.
Ipak, u poslijeratnom periodu kao premijer "pobjedničke pravde" takođe se razmatra potez Sjedinjenih država i njihovih saveznika u pokušaju da nametnu svoju volju u Njemačkoj i Japanu.
Iako se takva situacija prilično razlikuje od zemlje u kojoj je vlastiti narod svrgnuo režim - jednako u Istočnoj Europi, Egiptu i Tunisu - to ipak postavlja putokaz za način kako da se rukovodi neredima u periodima tranzicije.
Šest decenija kasnije, primjena „pobjedničke pravde“ tokom “de-Batifikacije“ u Iraku (Baath je bila vladjuća stranka Sadama Huseina) uglavnom je doživljena kao pre-ekstremna i kontraproduktivna.
Oko 400.000 pripadnika vojnih i policijskih snaga brzo su se digli na ulice, a mnogi su se pridružili brojnim pobunjeničkim grupama.
Mnogo uspješnija tranzicija je stvoriti forum za kraj nekažnjivosti za najgora zlostavljanja i supstancu izvinjenja za ekscese bivšeg sistema, kaže David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za međunarodnu pravdu.
"Važno je suočiti se sa prošlošću, privesti pravdi odgovorne, omogućiti da se patnje žrtava čuju i prepoznaju, zatim reformisati institucije tako da se nikada više ne ponovi", rekao je Tolbert, koji je učestvovao na suđenjima u Libanu i Crvenim Kmerima, a bio je i zamjenik glavnog tužitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Posljednjih godina smo vidjeli da se tranzicijska pravda uspostavlja preko “komisija za istinu i pomirenje" najpoznatije u periodu post-apartheida u Južnoj Africi, ali i svugdje drugo od Argentine i Gvatemale, Ruande i Sijera Leonea, do Kambodže i Istočnog Timora.
Nema dvije tranzicije koje su bile iste i posmatrači ih prate veoma pažljivo. Pa ipak post-autoritarna Istočna Evropa ima najviše paralela sa Egiptom i Tunisom.
Makar je Istočna Evropa imala priliku da osjeti duh demokratije u interegnumu između dva svjetska rata i po drugi put prije nego što su lokalni komunisti, podržani od Moskve i okupirani od strane sovjetskih trupa srušili post-ratovski otpor.
Da li se rezalo duboko?
Egipat i Tunis, kao i Libija, o tome mogu izvući pouku iz istorijskog pamćenja.
Te zemlje su čak i u post kolonijalnom periodu prolazile od diktatora do diktatora.
Ipak, u Istočnoj Evropi i Sjevernoj Africi, nakon više decenija izlaganja brutalnoj diktaturi, skupili su hrabrost da zahtjevaju promjene.
No, bilo bi nategnuto reći da su sve bivše komunističke zemlje prošle kroz "dekomunizaciju."
Rusija bira (i to više puta) Vladimira Putina, uprkos KGB prošlosti.
Aleksandar Lukašenko iz Bjelorusije, nazvan "Posljednji evropski diktator", čak je zadržao KGB ime za svoje obavještajne službe.
Do danas u većini bivših sovjetskih republika u Aziji vlast kontrolišu bivši komunistički aparatčici.
U Centralnoj Evropi, ipak su se opredijelili za lustraciju. U Pragu, Varšavi, Budimpešti, javnost je otvorila pitanje saučesništva ili kako su to na Sussex evropskom institutu naveli: "Ko je pomagao u bezbjednosnim službama u špijuniranju komšija, kolega i članova porodice? Šta može biti fer kazna za tu saradnju? Kako društva koja prihvataju liberalnu ideologiju i vladavinu prava treba da se nose sa onim članovima koji "bez da budu proglašeni krivim, ne mogu biti proglašeni nevinim"?
Svaka zemlja rješava ta teška pitanja na svoj način. Česi su se očistili s "radikalima" lustracijom u komisijama koje su zaronile u pozadinu više od 400.000 visoko rangiranih fajlova Komunističke partije.
U zemlji od samo 10 miliona ljudi, 3 posto bili su identifikovani kao doušnici tajne policije.
Država, je tada zabranila javna imenovanja za više od 9.000 bivših partijskih funkcionera na radnim mjestima kao što su sudije, tužitelji, do čelnih funkcija u državnim preduzećima, medijima i univerzitetima.
Neki kritičari smatraju da je ovaj rez išao previše duboko, eliminišući zvaničnike sa prijeko potrebnom "stručnošću" za pomoć u periodu prijelaza u kapitalizam i demokratiju.
Špijuni koji su preživeli lustraciju
Ali drugi, poput politikologa Lavinie Stan, sugerišu da iskustvo može biti precijenjeno. Uostalom, Češka Republika nikada nije izgubila primat kao glavni trkač u pridruživanju zapadnim institucijama kao što su NATO i EU.
U stvari, rizik da će zvaničnici starog sistema raditi na potkopavanju tranzicije može biti jednako velik kao i nedostatak iskustva.
Stan: Vi možete obezbijediti svoju administraciju sa kvalifikovanim ljudima, ali se samo obnovljena elita može zalagati za demokratiju.
"Vi možete obezbijediti svoju administraciju sa kvalifikovanim ljudima, ali se samo obnovljena elita može zalagati za demokratiju. Nedostatak vještina nije ozbiljna greška. One mogu biti stečene, i to vrlo brzo", kaže ona.
Nasuprot tome, Poljska i Mađarska odlučile su se za lustraciju "priznanja". To znači da su saradnici koji su priznali svoju ulogu mogli zadržati posao.
Mnogi su to uradili, zbog rizika od moguće neugodne izloženosti u slučaju da datoteke završe u rukama nekih istoričara, novinara ili političara.
Oni koji nijesu, suočeni su sa rizikom javne blamaže: u januaru 1996. godine, poljski premijer Jozef Oleksy bio prisiljen da da ostavku nakon optužbe da je špijunirao za Moskvu.
Godine 2002, konzervativni mediji u Mađarskoj gotovo su doveli do pada socijalističkog premijera Petera Medgyessyja, nakon otkrivanja da se bavio kontrašpijunažom.
U januaru 2007, novoimenovani nadbiskup Varšave bio je označen kao doušnik, uz pozive da odstupi.
U međuvremenu, bivše sovjetske Balitičke republike, Litvanija, Latvija i Estonija imale su jednu anomaliju u odnosu na bivše komunističke sada EU države.
Optužbe, provokacije i niski politički udarci uglavnom su bili usmjereni na zajedničkog spoljnog neprijatelja - Rusiju, kaže Nikolaj Meinert, estonski novinar koji sada radi za latvijsku News Media Group.
"Za lokalce koji su "profesionalni političari" tokom sovjetske ere", jedini način da se spasi njihov status bio je da se uvjeri društvo da nijesu komunisti ti koji su bili krivi za ono što se dogodilo, već Rusi. Ljude je lako izmanipulisati", kaže Meinert.
Iz prošlosti se ne može samo otići
No, i pored toga, na Baltiku su "očišćeni" mnogi zvaničnici, koji su optuženi za bliskost Moskvi. U Litvaniji je "KGB akt" zabranio bivšim agentima promjenu zanimanja.
Ipak, kao i svaka demokratija, oštećeni Litvanci imali su i regresiju. U 2004. i 2005, četiri nisko rangirana bivša agenta su svoj slučaj iznijeli pred Evropski sud za ljudska prava, tvrdeći da im je KGB aktom povrijeđeno osnovno pravo na rad. Sud se sa tim saglasio.
"Nijesam ubio nikog, nijesam deportovao nikoga, ja nijesam počinio genocid", rekao je jedan od bivših KGB agent za Christian Science Monitor 2007.
Nakon KGB akta, rekao je da se "osjećao kao pokusni zec na kojem se eksperimentiše, i pravi primjer od njega".
Kažnjavanje počinitelja zločina u prošlosti je bio emocionalan, komplikovan i proces koji je stvarao podjele u cijeloj istočnoj Evropi.
Neki pojedinci su s pravom bili izloženi, drugi, ne tako pravedno. To je takođe proces koji nikada ne izgleda kao da je došao do kraja.
Čak i ranije ovog mjeseca, Mađarsko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da otpušta sedam zvaničnik optuženih da su u vrijeme komunizma bili tajni agenti.
S toliko mnogo izazova u post-autoritarnim tranzicijama, neki istočni Evropljani pokušali su izbjeći neugodnosti i čistk propovijedajući oprostiti i zaboraviti pomirenje.
Taj pristup može biti iskušenje za neke vođe u post-Mubarakovom Egiptu i post-Ben Alijevom Tunisu. Poređenja su neizbježna, kaže Aleks Szczerbiaka, poljski profesor politike koji je koautor izvještaja Sussex evropskog instituta.
"Problem je, što post-komunističko iskustvo sugeriše da se iz prošlosti ne može samo 'otići', već može doći opet kao izvor podjela u društvu i kao glavni politički problem", kaže Szczerbiaka.
"Ne mogu samo reći, neka sve ode samo da ode", primjećuje Tina Rosenberg, novinar New York Timesa, autor i dobitnik Pulitzerove nagrade za “Ukleta zemlja: Suočavanje Evrope s duhovima nakon komunizma. " (The Haunted Land: Facing Europe's Ghosts After Communism).
“Ako se oni ne bave time na organizovan način, to će se uvijek vraćati na neorganizovan način. Ljudi to neće samo zaboraviti i otići", kaže ona.
Velika želja za osvetom
Kako duboko svaka zemlji treba da zasiječe je međutim "pitanje za milion dolara", kaže Lavinia Stan, politolog.
"Ne postoji jedna veličina koja odgovara svima", dodaje Tolbert.
Bilo je informacija da su samo nekoliko dana nakon što je Mubarak srušen, neki njegovi nekad vjerni policajci izašli na ulicu, da protestuju.
Ne samo za bolje plate, već i da spasu sopstvenu kožu.
"Samo sam slijedio naređenja", uzdisao je jedan policajac, ponavljajući poznati, već istorijski referen.
Hoće li javnost i nove političke elite ovo kupiti ostaje da se vidi. Dana 7. marta, egipatske vlasti naredile su hapšenje 47 policijskih službenika za spaljivanje obavještajne baze podataka.
Bijes u Egiptu i Tunisu je takav da jedan ili dva linča neće iznenaditi nikoga. Ipak, neke žrtve ukazuju da bi prihvatile tranzicijsku pravdu prije osvetničeke verzije.
"Mi smo mnogo pretrpjeli i vidjeli strašna mučenja od ruku ove agencije", rekao je jedan čovjek u Aleksandriji, koji je provalio u obavještajne kancelarije 4. marta.
"Postoji velika želja za osvetom. Ali, mi bismo ih radije sve poslali na suđenje", kaže on.
Autor Michael J. Jordan je iz Bratislave, slovački freelance novinar, koji izvještava iz postkomunističkih država Centralne i Istočne Evrope od 1993. godine.
Kriza u arapskom svijetu
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
