Uskraćivanje informacija, odugovlačenje s pružanjem podataka, izbjegavanje odgovora ili suštinskih tema na koje se traže odgovori – samo su neki modeli ponašanja nadležnih institucija kada je riječ o primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini – navode novinari i aktivisti nevladinog sektora.
Iako je Bosna i Hercegovina prva zemlja u regionu koja je donijela ovakav zakon, još prije jedanaest godina, čini se da je na tom prvom koraku sve i ostalo. Potvrđuje to i novinar sarajevskog Oslobođenja Almir Terzić dajući primjer kako se novinarima otežava posao:
“Imamo primjer iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine gdje smo tražili informacije o službenim putovanjima zastupnika u određene zemlje, gdje nismo mogli doći do informacija koliko su koštale avionske karte, kojim klasama su se zastupnici prevozili do željenih destinacija… Uglavnom smo do takvih informacija dolazili nekim zaobilaznim putem”, navodi Terzić.
Pitanja koja se ne dopadaju političarima često stoje u ladicama da bi na kraju zakonskog roka za pružanje informacija, stigao odgovor u jednoj rečenici – da je postupano po zakonu – kaže novinar banjalučke Alternativne televizije Siniša Vukelić.
“Onda morate ponovo slati i onda to traje danima, mjesecima i na kraju oni uvijek idu na onu liniju manjeg otpora, nadajući se da će novinar odustati, što se nažalost često i dešava zato što vas događaji pregaze i nemate vremena da se vratite na onu prvobitnu informaciju koju ste tražili”, objašnjava Vukelić.
Predsjednica udruženja „BH novinari“ Milkica Milojević kaže da se, na osnovu pritužbi kolega koje stižu u udruženje, može zaključiti da su načini sprečavanja slobodnog protoka informacija danas vrlo maštoviti.
“Od direktnih napada na novinare, verbalnih vrijeđanja, čak i pritisaka i fizičkih napada kojima se pokušavaju ućutkati novinari i poslati poruka 'šta ti imaš da pitaš i šta se tebe tiče'. Drugi načini su malo prikriveniji, recimo, imate slučajeve da se objavljuju konkursi ili tenderi ili javni pozivi na način da ih niko živ ne može vidjeti ili zapaziti”, kaže Milojević.
Nema sankcija
I u organizaciji Transparency International BiH ističu da dostupnost informcija nije na zadovoljavajućem nivou. Jedan od razloga je, kaže portparolka te organizacije Ivana Korajlić, u tome što zakoni na nivou države i entiteta nisu usklađeni.
“Entitetski zakoni još uvijek nemaju prekršajne odredbe niti sankcije, zbog čega institucije na entitetskom ili nižim nivoima nemaju motivaciju da poštuju zakon”, dodaje ona.
Zakon je definisao da su nadležni u javnim institucijama dužni u roku od 15 dana dostaviti odgovore na tražena pitanja. Za dnevne medije to je predugačak period jer tema koju obrađuju u tom roku već zastarijeva. Ovu zakonsku odredbu, zaključak je novinara iz dnevnih medija, potrparoli često zloupotrebljavaju.
Almir Terzić pojašnjava da se do odgovora lako dolazi u institucijama gdje se ne traže neke informacije od izuzetnog značaja za javnost. Tu su portparoli susretljivi jer su u funkciji promovisanja određene institucije, napominje Terzić.
“Glasnogovornici su u funkciji onemogućavanja medijima, odnosno novinarima, da dođu do takvih informacija”, kaže on.
Ipak, šefica Biroa Vlade RS za odnose s javnošću Vera Sajić ističe da ima veoma dobru saradnju s medijima kao i da pritužbi od novinara - nema.
“Prošle godine bilo je 1176 usmenih zahtjeva na koje je odgovoreno u 99 odsto slučajeva i rješeno isti da”, tvrdi šefica Biroa Vlade RS-a.
Sajićeva ističe da se novinari nisu žalili na sadržaj pruženih informacija, a kaže da je portparolimaa Vlade RS zadovoljna, iako se njihov rad ne može isto vrednovati.A mediji i nevladin sektor slažu se ipak u ocjeni da se Zakon o slobodi pristupa informacijama mora preispitati i dograditi.
Novinar Siniša Vukelić navodi još jedno moguće rješenje:
“BiH vjerovatno treba nešto poput povjerenstva za informacije koje postoji u Srbiji koje može kazniti organe ukoliko ne postupaju po zahtjevu novinara”, predlaže Vukelić.
Ipak, napori medija u borbi za objektivnom i pravovremenom informacijom ne mogu donijeti rezultate ukoliko se ne podigne svijest kompletne domaće javnosti da se na traženim informacijama mora insistirati jer su one zakonom garantovane.
Iako je Bosna i Hercegovina prva zemlja u regionu koja je donijela ovakav zakon, još prije jedanaest godina, čini se da je na tom prvom koraku sve i ostalo. Potvrđuje to i novinar sarajevskog Oslobođenja Almir Terzić dajući primjer kako se novinarima otežava posao:
“Imamo primjer iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine gdje smo tražili informacije o službenim putovanjima zastupnika u određene zemlje, gdje nismo mogli doći do informacija koliko su koštale avionske karte, kojim klasama su se zastupnici prevozili do željenih destinacija… Uglavnom smo do takvih informacija dolazili nekim zaobilaznim putem”, navodi Terzić.
Pitanja koja se ne dopadaju političarima često stoje u ladicama da bi na kraju zakonskog roka za pružanje informacija, stigao odgovor u jednoj rečenici – da je postupano po zakonu – kaže novinar banjalučke Alternativne televizije Siniša Vukelić.
“Onda morate ponovo slati i onda to traje danima, mjesecima i na kraju oni uvijek idu na onu liniju manjeg otpora, nadajući se da će novinar odustati, što se nažalost često i dešava zato što vas događaji pregaze i nemate vremena da se vratite na onu prvobitnu informaciju koju ste tražili”, objašnjava Vukelić.
Predsjednica udruženja „BH novinari“ Milkica Milojević kaže da se, na osnovu pritužbi kolega koje stižu u udruženje, može zaključiti da su načini sprečavanja slobodnog protoka informacija danas vrlo maštoviti.
“Od direktnih napada na novinare, verbalnih vrijeđanja, čak i pritisaka i fizičkih napada kojima se pokušavaju ućutkati novinari i poslati poruka 'šta ti imaš da pitaš i šta se tebe tiče'. Drugi načini su malo prikriveniji, recimo, imate slučajeve da se objavljuju konkursi ili tenderi ili javni pozivi na način da ih niko živ ne može vidjeti ili zapaziti”, kaže Milojević.
Nema sankcija
I u organizaciji Transparency International BiH ističu da dostupnost informcija nije na zadovoljavajućem nivou. Jedan od razloga je, kaže portparolka te organizacije Ivana Korajlić, u tome što zakoni na nivou države i entiteta nisu usklađeni.
“Entitetski zakoni još uvijek nemaju prekršajne odredbe niti sankcije, zbog čega institucije na entitetskom ili nižim nivoima nemaju motivaciju da poštuju zakon”, dodaje ona.
Zakon je definisao da su nadležni u javnim institucijama dužni u roku od 15 dana dostaviti odgovore na tražena pitanja. Za dnevne medije to je predugačak period jer tema koju obrađuju u tom roku već zastarijeva. Ovu zakonsku odredbu, zaključak je novinara iz dnevnih medija, potrparoli često zloupotrebljavaju.
Almir Terzić pojašnjava da se do odgovora lako dolazi u institucijama gdje se ne traže neke informacije od izuzetnog značaja za javnost. Tu su portparoli susretljivi jer su u funkciji promovisanja određene institucije, napominje Terzić.
“Glasnogovornici su u funkciji onemogućavanja medijima, odnosno novinarima, da dođu do takvih informacija”, kaže on.
Ipak, šefica Biroa Vlade RS za odnose s javnošću Vera Sajić ističe da ima veoma dobru saradnju s medijima kao i da pritužbi od novinara - nema.
“Prošle godine bilo je 1176 usmenih zahtjeva na koje je odgovoreno u 99 odsto slučajeva i rješeno isti da”, tvrdi šefica Biroa Vlade RS-a.
Sajićeva ističe da se novinari nisu žalili na sadržaj pruženih informacija, a kaže da je portparolimaa Vlade RS zadovoljna, iako se njihov rad ne može isto vrednovati.A mediji i nevladin sektor slažu se ipak u ocjeni da se Zakon o slobodi pristupa informacijama mora preispitati i dograditi.
Novinar Siniša Vukelić navodi još jedno moguće rješenje:
“BiH vjerovatno treba nešto poput povjerenstva za informacije koje postoji u Srbiji koje može kazniti organe ukoliko ne postupaju po zahtjevu novinara”, predlaže Vukelić.
Ipak, napori medija u borbi za objektivnom i pravovremenom informacijom ne mogu donijeti rezultate ukoliko se ne podigne svijest kompletne domaće javnosti da se na traženim informacijama mora insistirati jer su one zakonom garantovane.
